Izvorni kod stranice Zemlja

[[Datoteka:The Blue Marble (remastered).jpg|thumbnail|right|Pogled na Zemlju sa američke svemirske letjelice Apollo 17.]]
[[File:NASA-Apollo8-Dec24-Earthrise.jpg|frameless|right]]

'''Zemlja''' (astronomski simbol: [[file:Earth symbol (fixed width).svg|16px|🜨]]) je treći [[planet]] po redoslijedu udaljenosti od [[Sunce|Sunca]] i najveći među unutarnjim planetima. Prosječno je od Sunca udaljen 149,6 milijuna [[kilometar]]a, što se uzima kao [[astronomska jedinica]] ([[AJ]]). [[Zemljina putanja]] nije jako izdužena, [[elipsa|numerički ekscentricitet]] Zemljine staze iznosi 0,016 79, zbog čega se Zemlja Suncu približi za 2,5 milijuna kilometara ([[perihel]], oko 4. siječnja) ili udalji za jednako toliko ([[afel]], oko 4. srpnja). Ekscentricitet se u 100 000 godina mijenja za iznos od približno 0,003 2 do 0,005 7. S vremenom se mijenja i položaj Zemljine staze u ravnini gibanja, pa godišnji progradni [[zakret perihela]] (pomicanje u smjeru ophoda oko Sunca), potaknut utjecajem planeta i [[Opća teorija relativnosti|relativističkim učinkom]], iznosi 11,63".<ref>'''Zemlja''', [http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=67110] "Hrvatska enciklopedija", Leksikografski zavod Miroslav Krleža, www.enciklopedija.hr, 2014.</ref>

Zemlja ima svojstvenu [[topografija|topografiju]] (71% [[Zemljina kora|kore]] prekriveno je [[voda|vodom]]), ima [[atmosfera|atmosferu]] s [[dušik]]om i [[kisik]]om, te [[biosfera|biosferu]]. Jedini je planet koji ima [[ocean]]e, atmosferu s mnogo kisika i živu [[Geologija|geološku]] aktivnost. Do te raznolikosti, koju nema nijedan drugi planet, došlo je u toku razvoja. U oblikovanju atmosfere, na primjer suštinsku ulogu imali su procesi u [[Organska kemija|organskoj tvari]]. Posebno, [[Alge|morske alge]] ([[Cyanobacteria|modrozelene alge]]) izdvajaju iz atmosfere [[ugljikov dioksid]] i oslobađaju [[kisik]]. Promatrana iz daljine, Zemlja je modrikasti planet. Zemlja je [[planet]] na kojem živi [[čovjek]] i jedini nama poznati planet na kojem postoji [[život]]. [[Evolucijska povijest života|Evolucionisti]] smatraju da je Zemlja nastala prije otprilike 4,6 milijarda [[godina]].<ref>[[Vladis Vujnović]] : "Astronomija", Školska knjiga, 1989.</ref>

== Fizička svojstva ==
[[Datoteka:Atmosferski slojevi.png|thumbnail|180px|right|Slojevi atmosfere i promjene temperature i tlaka s visinom]]

[[Datoteka:Earth Global Circulation.jpg|mini|desno|300px|Model tri ćelije u [[troposfera|troposferi]] i smjer stalnih planetarnih [[vjetar|vjetrova]] na Zemlji.]]

[[Datoteka:NASA and NOAA Announce Ozone Hole is a Double Record Breaker.png|mini|desno|300px|Slika najveće [[ozonske rupe]] nad [[Antarktik]]om ikad snimljena (rujan 2006.)]]

=== Atmosfera ===
{{glavni|Zemljina atmosfera}}

Pod Zemljinoj atmosferom se razumijeva [[zrak]] (smjesa plinova koja okružuje Zemlju i sudjeluje u [[Zemljina rotacija|njezinoj vrtnji]]). Osnovni su sastojci zraka: [[dušik]] (78,08%), [[kisik]] (20,95%), [[argon]] (0,93%), te u promjenjivim količinama [[vodena para]] (0 do 4%) i [[ugljikov dioksid]] (0,03%), a u neznatnim količinama [[vodik]], [[helij]], [[ozon]], [[metan]], [[amonijak]], [[ugljikov monoksid]], [[kripton]] i [[ksenon]]. Količina vodene pare u atmosferi promjenjiva je, ovisno o temperaturi, a udio se smanjuje i s visinom. U najnižim slojevima atmosfere ima sitnih čestica [[Anorganska kemija|anorganskoga]] ([[Soli|sol]], prašina, [[pepeo]]) i [[Organska kemija|organskog]] podrijetla ([[pelud]] i [[Mikrobiologija|mikrobi]]), te [[Olovo (element)|olovnih]], [[dušik]]ovih i [[sumpor]]nih spojeva i čađe, što je posljedica emisije [[industrija|industrije]] i [[promet]]a. Pojedini [[oksidi]] dušika i sumpora veliki su zagađivači, osobito zbog djelovanja [[Kisele kiše|kiselih kiša]] i utječu na čovjekovo [[zdravlje]]. Posebnu važnost ima ugljikov dioksid, zbog uloge u zagrijavanju atmosfere ([[staklenički učinak]]). Količina ugljikovog dioksida posljednjih stotinu godina neprekidno se povećava zbog izgaranja [[fosilna goriva|fosilnih goriva]]. U posljednjih desetak godina porasla je za više od 10%.

=== Različita područja u atmosferi ===
Sastav zraka u bitnome se ne mijenja do visine od oko 90 [[metar|km]]. Taj se sloj naziva homosfera, a iznad te visine dolazi heterosfera. Zbog slabijeg utjecaja Zemljine [[gravitacija|gravitacije]] u njoj prevladavaju lakši plinovi, kao vodik i helij. U najdonjim slojevima atmosfere, u vrlo malim koncentracijama, prisutan je ozon. Na visinama većima od 10&nbsp;km, a posebno u sloju između 20 i 50&nbsp;km ([[Ozonski omotač|ozonosfera]]), [[ozon]] nastaje fotodisocijacijom [[molekula]]rnoga [[kisik]]a djelovanjem [[Sunčeva svjetlost|Sunčeva zračenja]]. Najviše koncentracije ozona nalaze se između 20 i 30&nbsp;km visine i mogu dosegnuti vrijednosti čak od 10 dijelova na milijun (ppm; 10 000 ppm = 1%). Zbog unošenja antropogenih plinova ([[Klorofluorougljici|klorofluorovodika]] i drugih), ozonski se sloj povremeno može znatno smanjiti i time znatno povećati [[ultraljubičasto zračenje]] na površini Zemlje ([[ozonske rupe]]). U najdonjih 10&nbsp;km atmosfere ozon nastaje kao nusprodukt fotokemijskih procesa vezanih uz [[Onečišćavanje zraka|onečišćenje zraka]] i važan je sastojak fotokemijskoga [[smog]]a, koji štetno djeluje na zdravlje ljudi, životinja i bilja te na materijalna dobra.

==== Troposfera ====
{{glavni|Troposfera}}

Ovisno o promjeni [[temperatura|temperature]] zraka, atmosfera se može podijeliti na više slojeva. U najnižem sloju, troposferi, temperatura zraka opada u prosjeku 6,5 [[celzij|°C]] na 1 [[metar|km]]. Pojavljuju se [[oblak|oblaci]], padaju [[oborine]], pušu [[vjetar|vjetrovi]] i zbivaju se sve promjene koje čine [[Vrijeme (klima)|vrijeme]]. Pri tlu prosječna temperatura zraka na Zemlji iznosi 15&nbsp;°C, a kada ne bi bilo atmosfere, temperatura bi bila niža za 33&nbsp;°C. Troposfera u [[tropi|tropskim predjelima]] doseže u prosjeku visinu od kojih 16&nbsp;km i na vrhu ima temperaturu od oko –80&nbsp;°C, u umjerenim i polarnim predjelima ima visinu između 7 i 11&nbsp;km te na gornjoj granici temperaturu od oko –40 do –60&nbsp;°C.

Najvišu temperaturu u pravilu imaju slojevi zraka neposredno uz [[tlo]], pa temperatura s visinom opada. Razlog je u tome što [[Sunčeva svjetlost]] izravno zagrijava tlo, pa se toplina prenosi od tla atmosferi. Pad temperature s visinom omogućuje [[konvekcija|konvekciju]]: niži slojevi s višom temperaturom imaju smanjenu [[gustoća|gustoću]], oni se [[uzgon]]om dižu, a na njihovo mjesto pristiže hladniji visinski zrak veće gustoće. [[Oblaci]] se javljaju kada se [[vodena para]] pri naglom [[hlađenje|hlađenju]] kondenzira na česticama praha i [[led]]enih jezgara. Oblaci znadu pokrivati velik dio Zemlje. Zbog njih i zbog relativno guste atmosfere, ispunjene [[aerosol]]ima, Zemlja odbija (reflektira) znatan dio Sunčeve svjetlosti, pa joj se [[albedo]] mijenja od 1/3 do 2/5. Zagrijavanja i hlađenje zračnih masa dovodi do njihova [[gibanje|gibanja]]. Na raznim [[zemljopisna širina|zemljopisnim širinama]] tlo prima nejednaku Sunčevu toplinu. Zračne mase podižu se u [[ekvator]]skom području, prenose [[Vlažnost zraka|vlagu]], putuju prema polovima i vraćaju se ohlađene i na manjoj visini. Zbog brze [[Zemljina rotacija|Zemljine vrtnje]] mase ne kruže u jednom krugu od ekvatora do polova, već se u načelu javljaju 3 kruga. Prvi obuhvaća širine od ekvatora do [[Rakova obratnica|obratnice]] (Hadleyeva ćelija). Drugi se sistemi kruženja javljaju od obratnice prema polu (Ferrelova ćelija), no ovdje zračne mase kruže na manje pravilan način, te u obliku [[ciklona]] i [[anticiklona]]. Do daljeg cijepanja sistema i nepravilnosti kruženja dovodi nepravilna raspodjela mora i kopnenih masa i njihovo različito zagrijavanje.

==== Stratosfera ====
{{glavni|Stratosfera}}

Iznad troposfere nalazi se 1 do 2&nbsp;km debeo prijelazni sloj, [[tropopauza]], gdje se temperatura zraka gotovo ne mijenja, a zatim na visinama sve do 50&nbsp;km stratosfera, u kojoj temperatura u prosjeku najprije lagano, a potom naglije raste te na svojem vrhu doseže vrijednosti kao pri tlu. U najvišim dijelovima troposfere te u donjim dijelovima stratosfere vjetrovi mogu dosegnuti brzine i do 400 [[Kilometar na sat|km/h]] ([[mlazna struja]]). Na visinama između 20 i 30&nbsp;km katkad se pojavljuju [[Polarni stratosferski oblaci|sedefasti oblaci]], sastavljeni od čestica [[led]]a. Stratosfera sadrži sloj [[ozon]]a ([[molekula]] ozona ima milijun puta manje od ostalih molekula atmosfere) koji upija [[ultraljubičasto zračenje]] Sunca, zato temperatura neprestano raste s visinom. Ozon se pojavio u posljednjoj milijardi godina, pa je kao brana od štetnih zračenja omogućio razvoj života na Zemlji.

==== Mezosfera ====
{{glavni|Mezosfera}}

Atmosferski sloj između 50 i 80&nbsp;km naziva se mezosfera. U njemu temperatura zraka opada s visinom da bi na vrhu sloja dosegnula vrijednosti od –85 do –90&nbsp;°C. Na visinama između 75 i 90&nbsp;km mogu se u sjevernim [[zemljopisna širina|zemljopisnim širinama]] rijetko vidjeti i svjetleći noćni oblaci (srebrnasti oblaci) sastavljeni vjerojatno od [[led]]a istaložena na [[meteor]]noj prašini.

==== Termosfera ====
{{glavni|Termosfera}}

Iznad 80&nbsp;km pa sve do 500&nbsp;km proteže se termosfera, u kojoj temperatura ponovno raste s visinom. Sloj između 60 i 400&nbsp;km naziva se i [[ionosfera]], zato što postoji više [[ion]]iziranih slojeva zraka nastalih djelovanjem [[ultraljubičasto zračenje|ultraljubičastog zračenja]], [[rendgenske zrake|rendgenskih zraka]], te naglih struja [[elektron]]a sa Sunca ([[Sunčev vjetar]]). U sloju između 60 i 90&nbsp;km postoji tzv. D-sloj, između 90 i 150&nbsp;km E-sloj (sloj Heaviside-Kennely) te na visinama između 150 i 400&nbsp;km F-sloj (Appletonov sloj). Ti slojevi provode [[električna struja|električnu struju]] i reflektiraju [[radio valovi|radio valove]] sa Zemlje. Prije pojave umjetnih telekomunikacijskih [[satelit]]a, to je bio jedini mogući način bežičnog prijenosa radio valova na velike udaljenosti. Svjetlo [[meteor]]a počinje se vidjeti već na visinama od 170&nbsp;km, dok se [[polarna svjetlost]] pojavljuje na visinama između 70 i 1000&nbsp;km.

==== Egzosfera ====
{{glavni|Egzosfera}}

Iznad ionosfere, sve do udaljenosti od nekih 9 600&nbsp;km, proteže se egzosfera; unutar nje na visinama iznad 500&nbsp;km započinje [[magnetosfera]], u kojoj struje naelektrizirane čestice zraka pod djelovanjem [[Zemljino magnetsko polje|Zemljina magnetskoga polja]], a [[ionizacija]] je toliko jaka da čestice čine [[plazma|plazmu]] (smjesa nabijenih [[ion]]a i negativnih [[elektron]]a). Posebno je visoka koncentracija nabijenih čestica u sloju između 3 000 i 15 000&nbsp;km ([[Van Allenovi pojasi zračenja]]). Granica magnetosfere različito je udaljena od Zemlje, ovisno o položaju prema Suncu: drži se da se ta granica (magnetopauza) nalazi približno 60 000&nbsp;km prema Suncu, a daleko više na suprotnoj strani, što pak ovisi o aktivnosti Sunca. Izvan toga prostora jakost magnetskog polja jednaka je jakosti magnetskog polja u interplanetarnom prostoru pa se drži da tu prestaje utjecaj Zemlje i počinje međuplanetarni prostor.<ref>'''atmosfera''', [http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=4464] "Hrvatska enciklopedija", Leksikografski zavod Miroslav Krleža, www.enciklopedija.hr, 2014.</ref>

=== Biosfera ===
{{glavni|Život}}

Koliko je do sada poznato, Zemlja je jedino mjesto na kojem postoji život. Životni oblici čine [[biosfera|biosferu]] planeta. Smatra se da je razvoj biosfere na Zemlji započeo prije otprilike 3,5 milijarda godina. Životne zajednice ([[biom]]i) nastanjuju gotovo cijelu površinu Zemlje, od vrlo rijetko nastanjenih [[arktik|arktičkih]] i [[antarktika|antarktičkih]] područja, do gusto naseljenih područja oko [[ekvator]]a. Životni prostor je u [[biologija|biologiji]] prostor na kojem obitavaju živa bića ili u kojem postoje uvjeti za život; biosfera, ekosfera. Najobuhvatniji pojam za cijeli prostor na kojem žive organizmi našega planeta jest biosfera. Ona obuhvaća [[hidrosfera|hidrosferu]], sloj [[Litosfera|litosfere]] (pedosferu) i donji sloj atmosfere. U odnosu na klimatske čimbenike i klimatske elemente ([[klima]]), životni se prostor može podijeliti na [[biom]]e. Ekološki najvažnije životno mjesto jest [[biotop]] (stanište), ograničen prostor obilježen osebujnim životnim uvjetima, jedinstveno usklađenim za život jedne životne zajednice ili [[Biocenoza|biocenoze]].<ref>'''životni prostor''', [http://www.enciklopedija.hr//natuknica.aspx?ID=67790] "Hrvatska enciklopedija", Leksikografski zavod Miroslav Krleža, www.enciklopedija.hr, 2014.</ref>

=== Hidrosfera ===
{{glavni|Hidrosfera|Ocean}}
Hidrosfera je sveukupni vodeni pokrivač Zemlje. Obuhvaća vodu u atmosferi i [[litosfera|litosferi]], u oceanima, [[more|morima]], [[jezero|jezerima]], [[Rijeka (vodotok)|rijekama]] i [[močvara]]ma, te vječni [[snijeg]] i [[led]]. Voda kruži u hidrosferi različitim putevima u okviru [[Hidrološki ciklus|hidrološkog ciklusa]]. Procjenjuje se da je ukupna količina vode na Zemlji 1 386 milijuna [[Kubični metar|km³]]. Od toga je u oceanima i morima 96,54%, slane je podzemne vode 0,93%, slatke je podzemne vode 0,76%, polarnoga i ostaloga leda i snijega ima 1,76%, a vode u atmosferi, rijekama, jezerima i močvarama te vlage u tlu i biološke vode ima 0,01%. Samo u rijekama ima 0,000 2% ukupnih količina vode na Zemlji. Prosječno godišnje [[isparavanje]] iznosi oko 511 000&nbsp;km³, a u atmosferi se nalazi prosječno oko 12 900&nbsp;km³ vode u obliku vodene pare, što je oko 40 puta manje. Prema tome, vodene mase u atmosferi mijenjaju se približno svaki deveti dan. Voda u hidrosferi u neprekidnom je kretanju i kruženju. Samo oko 2.5% vode na planetu je [[slatka voda]], i to uglavnom u obliku leda (68% pitke vode) [[Antarktik]]e, [[Grenland]]a i [[Arktik]]a. Od država najveće zalihe slatke vode imaju [[Brazil]] (6 950&nbsp;km³), [[Rusija]] (4 498&nbsp;km³), [[Kanada]] (2 901&nbsp;km³), [[Kina]] (2 800&nbsp;km³), [[Indonezija]] (2 530&nbsp;km³), [[SAD]] (2 478&nbsp;km³), [[Bangladeš]] (2 357&nbsp;km³), [[Indija]] (2 085&nbsp;km³) i druge.<ref>'''hidrosfera''', [http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=25432] "Hrvatska enciklopedija", Leksikografski zavod Miroslav Krleža, www.enciklopedija.hr, 2014.</ref>
[[Datoteka:Plates tect2 hr.svg|mini|desno|300px|Najvažnije Zemljine [[Tektonika ploča|litosferne ploče]].]]

[[Datoteka:Tectonic plate boundaries2.png|mini|desno|300px|Tri tipa granica ploča: (1) [[astenosfera]] (2) [[litosfera]] (3) vruća točka (4) oceanska kora (5) subdukcijska ploča (6) kontinentalna [[Zemljina kora|kora]] (7) kontinentalna riftna zona (mlada granica ploča) (8) [[konvergentna granica]] ploča (9) [[divergentna granica]] ploča (10) transformna granica ploča (11) vulkanski štit (12) šireći oceanski hrbat (13) konvergentna granica ploča (14) stratovulkan (15) otočni luk (16) ploča (17) astenosfera (18) jarak]]

=== Reljef ===
[[Reljef]] čine sva uzvišenja i udubljenja na Zemlji. Reljef može biti planinski tamo gdje su [[planine]], nizinski tamo gdje su [[Nizina|nizine]] i primorski tamo gdje je [[more]]. Reljef se oblikuje erupcijama [[vulkan]]a, [[potres]]ima, puhanjem [[vjetar|vjetra]], udaranjem [[val]]ova, prolazom [[ledenjak]]a kroz dolinu. Reljef Zemlje vrlo je složen, nastao je kao rezultat [[Litosferne ploče|tektonskih gibanja]] (gibanja kore i unutrašnjosti Zemlje), vulkanizma, [[erozija|erozije]] i [[Taloženje|sedimentacije]]. Osnovni tektonski proces u Zemljinoj kori je gibanje oceanskih i kontinentskih ploča, s brzinom od 1 do 10 [[centimetar]]a u [[godina|godini]]. Pojedini blokovi gibaju se i unutar kontinenata, okomito i vodoravno. Zemlja ima oblik [[geoid]]a, tijela slična rotacijskomu [[Kvadrike|elipsoidu]], kojemu je velika poluos (ekvatorski polumjer) 6 378.388&nbsp;km, a mala poluos (polarni polumjer) 6 356.912&nbsp;km. [[Opseg]] [[ekvator]]a iznosi 40 076,594&nbsp;km, [[meridijan]]skoga kruga 40 009,152&nbsp;km, [[površina]] Zemlje 510 100 933&nbsp;km², [[volumen]] 1 083 319 780 000&nbsp;km³, [[masa]] 5,976 ∙ 10<sup>24</sup> kg, a prosječna [[gustoća]] 5 525&nbsp;kg/m³.

==== Tektonika ploča ====
{{glavni|Tektonika ploča}}

Struktura Zemljine kore, njezina sadašnja građa i promjene na njoj (postanak kopna, odnosno kontinenata, stvaranje planina i drugo) predmet su različitih teorija, među kojima se u novije doba izdvajaju Wegenerova teorija i teorija tektonskih ploča. Obje teorije pretpostavljaju [[konvekcija|konvekcijska]] strujanja tvari u plaštu. Wegenerova teorija pretpostavlja da je u najstarijoj prošlosti postojalo jedinstveno kopno ([[Pangea]]) i jedinstveno more (Panthalassa). S vremenom se Pangea raspucala, a dijelovi prakopna odmaknuli su se jedan od drugoga i stvorili današnje [[kontinent]]e. Teorija tektonskih ploča na neki je način nastavak i poboljšanje Wegenerove teorije. Prema njoj, u gornjem plaštu Zemlje (astenosferi) postoje konvekcijske struje kojima se rastaljena tvar diže i probija na površinu kroz pukotine na oceanskom dnu. Zemljina se kora dijeli na 8 većih i dvadesetak manjih ploča, koje se primiču, razmiču, klize jedna uz drugu ili se sudaraju i podvlače jedna pod drugu. Teorija na jednostavan način tumači i postanak [[potres]]a i njihov razmještaj u određenim pojasovima na Zemlji.

Tektonske ploče pokretane su gibanjima koja su začeta u dubokoj unutrašnjosti. Sredinom oceanskih ploča dižu se podmorski grebeni s uzdužnim rovovima. [[Greben]]i se neprestano nadopunjuju [[magma]]tskim materijalom unutrašnjosti. Stoga oceanske ploče rastu i šire se, a kontinentske nasjedaju na njih. Na sudarnoj fronti javlja se, uz podmorske jarke, znatna geološka aktivnost, kontinentska ploča uzdiže se i nabire u mlade planinske lance, a oceanska ploča ponire. Jasan primjer tog pokretanja pokazuje istočni rub [[Tihi ocean|Tihog oceana]]. Zapadom Sjeverne i Južne Amerike pružaju se [[Kordiljeri]] i [[Ande]], seizmički aktivna područja i vulkanska žarišta. Tektonika ploča i naborana gorja tipična su osobina Zemlje. Prateći gibanje ploča unatrag u prošlost i obazirući se na komplementarnost susjednih obala nekih kontinenata i njihovih dijelova, izveden je zaključak da je nekada postojao samo jedan kontinent, Pangea. Oceanska podina mlađa je od 180 milijuna godina. Samo neki mali dijelovi kopna pokazuju starost od 3,9 milijardi godina.

Zemlja je imala vrlo buran geološki razvoj. Kora je izgrađena od [[Magmatske stijene|magmatskih]], [[Sedimentne stijene|sedimentnih]] i [[Metamorfne stijene|metamorfnih stijena]]. Magmatske stijene su neposredna posljedica [[vulkan]]ske aktivnosti. Sedimenti nastaju [[taloženje]]m tvari razmrvljene [[erozija|erozijom]]: mehaničkom (uz pomoć vode i vjetra), te kemijskom i biogenom. Budući da je atmosfera [[Oksidacija|oksidativna]], u toku geoloških razdoblja znatno je utjecala na kemijski sastav tla. Kemijske reakcije između vode, plinova i stijena i uz učešće organizama, dovode do stvaranja rastopina i potom do sedimenata. Sedimentni slojevi daju svojstvenost cijeloj Zemlji. Metamorfne stijene mogu biti magmatske i sedimentne, koje su prošle kroz naknadnu obradu i preobrazbu uz povišene tlakove i temperature. Zemljina kora vrlo je tanka, od 5 do 70 kilometara, a debljina joj ovisi o položaju. Kora kopna je deblja i sastoji se od granitnih stijena. Pod morima je kora tanka i bazaltna. Granica između kore i plašta poznata je kao [[Mohorovičićev diskontinuitet]], prema našem geofizičaru [[Andrija Mohorovičić|Andriji Mohorovičiću]], koji ju je otkrio 1909. na temelju širenja potresnih valova.

=== Unutrašnjost ===

{| class="wikitable" style="float: right; clear: right; margin-left: 2em;"
|+ Kemijski sastav Zemljine kore <ref>Brown, Geoff C.; Mussett, Alan E.: "The Inaccessible Earth", (2nd ed.). Taylor & Francis. p. 166., Note: After Ronov and Yaroshevsky (1969)., 1981.</ref>
!rowspan="2"|[[Kemijski spojevi|Kemijski spoj]]
!rowspan="2"|Formula
!colspan="2"|Sastav
|-
!style="font-size: smaller;"|[[Kontinent]]i
!style="font-size: smaller;"|[[Ocean]]i
|-
|[[Silicijev dioksid]]
|style="text-align: center;"|SiO<sub>2</sub>
|style="text-align: right;"|60,2%
|style="text-align: right;"|48,6%
|-
|[[Boksit|Aluminijev oksid]]
|style="text-align: center;"|Al<sub>2</sub>O<sub>3</sub>
|style="text-align: right;"|15,2%
|style="text-align: right;"|16,5%
|-
|[[Živo vapno|Kalcijev oksid]]
|style="text-align: center;"|CaO
|style="text-align: right;"|5.5%
|style="text-align: right;"|12.3%
|-
|[[Magnezij|Magnezijev oksid]]
|style="text-align: center;"|MgO
|style="text-align: right;"|3,1%
|style="text-align: right;"|6,8%
|-
|[[Željezovi oksidi|Željezo(II) oksid]]
|style="text-align: center;"|FeO
|style="text-align: right;"|3,8%
|style="text-align: right;"|6,2%
|-
|[[Natrij|Natrijev oksid]]
|style="text-align: center;"|Na<sub>2</sub>O
|style="text-align: right;"|3,0%
|style="text-align: right;"|2,6%
|-
|[[Kalij|Kalijev oksid]]
|style="text-align: center;"|K<sub>2</sub>O
|style="text-align: right;"|2,8%
|style="text-align: right;"|0,4%
|-
|[[Željezovi oksidi|Željezo(III) oksid]]
|style="text-align: center;"|Fe<sub>2</sub>O<sub>3</sub>
|style="text-align: right;"|2,5%
|style="text-align: right;"|2,3%
|-
|[[Voda]]
|style="text-align: center;"|H<sub>2</sub>O
|style="text-align: right;"|1,4%
|style="text-align: right;"|1,1%
|-
|[[Ugljikov dioksid]]
|style="text-align: center;"|CO<sub>2</sub>
|style="text-align: right;"|1,2%
|style="text-align: right;"|1,4%
|-
|[[Titanijev dioksid]]
|style="text-align: center;"|TiO<sub>2</sub>
|style="text-align: right;"|0,7%
|style="text-align: right;"|1,4%
|-
|[[Fosfor|Fosforni pentoksid]]
|style="text-align: center;"|P<sub>2</sub>O<sub>5</sub>
|style="text-align: right;"|0,2%
|style="text-align: right;"|0,3%
|-
!colspan="2"|Ukupno
!style="text-align: right;"|99,6%
!style="text-align: right;"|99,9%
|}

Zemljina se unutrašnjost sastoji od više različito građenih sfera (ljuski). Idući od površine prema središtu, razlikuju se kora, plašt i jezgra. Razlikuju se kontinentalna kora ([[granit]]noga sastava, debljina oko 40&nbsp;km, u boranim pojasovima i deblja, gustoća 2 700&nbsp;kg/m³) i oceanska kora ([[bazalt]]noga sastava, debljina oko 7&nbsp;km, gustoća 2 950&nbsp;kg/m³). Zemljina kora zajedno s najvišim dijelom plašta čini [[litosfera|litosferu]], kojoj je masa 1,5% ukupne Zemljine mase. Plašt se sastoji od gornjega plašta (do 400&nbsp;km dubine), prijelazne zone (400 do 1000&nbsp;km) i donjega plašta (1 000 do 2 900&nbsp;km). Gornji, plastičniji dio katkad se naziva [[astenosfera]]. Gustoća plašta iznosi 3 300 do 6 500&nbsp;kg/m³, a masa 80% ukupne Zemljine mase. Drži se da je građen od [[peridotit]]a. Zemljina jezgra (2 900 do 6 371&nbsp;km) ima gustoću 9 500 do 11 000&nbsp;kg/m³. Sastavljena je pretežno od [[željezo|željeza]] s tragovima [[nikal|nikla]] i [[silikati|silikata]], a čine ju vanjska jezgra (2 900 do 4 980&nbsp;km), prijelazna zona (4 980 do 5 120&nbsp;km) i unutarnja jezgra (5 120 do 6 371&nbsp;km). Srednji je dio jezgre krut, a vanjski tekući. Vanjski su Zemljini omotači: vodena sfera ([[hidrosfera]]), plinoviti ([[atmosfera]]) i magnetski omotač ([[magnetosfera]]).

==== Kora ====
{{glavni|Zemljina kora}}

Kora je vanjski sloj Zemlje, dubine 5 do 35&nbsp;km. Sastavljena je od silikatnih stijena. Razlikujemo dva tipa kore: kontinetska (34,5 % površine) i oceanska (59,5 %), a spominje se još i prijelazni tip kore (6 %). Na granici kore i omotača nalazi se Moho-sloj, poznat i kao [[Mohorovičićev diskontinuitet]] prema hrvatskom znanstveniku [[Andrija Mohorovičić|Andriji Mohorovičiću]]. Materijal iz unutrašnjosti neprekidno izlazi na površinu kroz [[vulkan]]ske otvore i pukotine na oceanskom dnu. Većina Zemljine površine je mlađa od 100 milijuna godina, dok su najstariji dijelovi kore stari 4,4 milijarde godina. Zonalnost Zemljine unutrašnjosti potvrđuju različite pojave, kao što su porast temperature, gustoće i širenje [[potres]]nih valova. Ustanovljeno je da se brzina potresnih valova povećava u blizini središta. Na određenim dubinama nastaju skokovite promjene u njihovoj brzini. Granične linije što ih te promjene naznačuju između koncentričnih sfera različitih vrsta materijala nazivaju se plohe diskontinuiteta. Na granici granitnoga i bazaltnoga sloja litosfere nalazi se Conradov diskontinuitet, između litosfere i plašta Mohorovičićev, a između plašta i jezgre Wiechert - Gutenbergov. Otkrića Lehmannina diskontinuiteta u jezgri (između vanjskoga i unutarnjega dijela) te diskontinuiteta u površinskom, granitnom dijelu kore upućuju na još zamršeniju građu Zemljine unutrašnjosti.

[[Datoteka:Earth-crust-cutaway-croatian.png|mini|300px|desno|Presjek Zemlje od jezgre do [[Egzosfera|egzosfere]]. Slika nije u mjerilu.]]

[[Datoteka:geomagnetisme.svg|mini|300px|desno|[[Zemljino magnetsko polje]].]]
==== Plašt ====
{{glavni|Zemljin plašt}}

Ispod kore, do dubine 2 900&nbsp;km nalazi se omotač. Sastoji se od spojeva bogatih željezom i magnezijem. S dubinom raste i [[tlak]], a s tlakom se mijenja i [[Talište|točka taljenja]]. Stijene u višim slojevima nalaze se u polurastopljenom, plastičnom stanju, a na većim dubinama su krute. Materijal se kreće ("teče") vrlo sporo zbog visoke [[viskoznost]]i. I plašt i jezgra dijele se u slojeve. Gornji plašt je stjenovit. Srednji plašt ili [[astenosfera]] je plastičan i žitak. Donji plašt je plastičan, a vanjska jezgra tekuća, i u njima postoji [[konvekcija]]. Unutarnja jezgra je čvrsta. U smjeru središta rastu [[tlak]], [[temperatura]] i [[gustoća]]. Dok je gustoća kore u prosjeku 2 700 [[Kilogram po metru kubnom|kg/m<sup>3</sup>]], a gustoća Zemlje u prosjeku 5 520&nbsp;kg/m<sup>3</sup>, gustoća u središtu mora nadmašiti desetorostruku gustoću vode. [[Tlak]] u centru veći je od 3 do 4 milijuna [[Bar (jedinica)|bara]], a temperatura se kreće od 3 000 do 4 000 [[Kelvin|K]]. Smatra se da je jezgra sastavljena od [[željezo|željeza]] i [[nikal|nikla]], a plašt od [[silikati|silikatnih minerala]].

==== Jezgra ====
{{glavni|Zemljina jezgra}}

Kako je prosječna gustoća Zemlje 5 515&nbsp;kg/m<sup>3</sup>, a gustoća materijala na površini samo oko 3 000 [[kg/m&sup3;]], očito se gušći materijal mora nalaziti u jezgri. U vrijeme nastajanja Zemlje, prije oko 4,5 milijarde godina, Zemlja je većinom bila rastaǉena. U procesu koji nazivamo [[planetarna diferencijacija]] teži elementi su potonuli prema središtu, a lakši su se nakupili uz površinu. Zato je jezgra sastavljena uglavnom od željeza (80 %), nikla i silicija. Jezgru dijelimo u dva dijela, unutrašnju krutu jezgru [[polumjer]]a oko 1 250 [[metar|km]] i vanjsku rastaljenu jezgru koja se pruža do polumjera 3 500&nbsp;km.

Žitko, pokretno i metalno središte planeta izvor je [[magnetsko polje|magnetskog polja]]. [[Magnetska indukcija]] na površini u području magnetskih polova iznosi 0,000 063 [[Tesla|T]], a na geomagnetskom ekvatoru dva puta je manja. Južni magnetski pol danas je na [[Polovi sjeverne polutke|sjevernoj polutki]], a magnetska os nagnuta je 11° prema osi vrtnje. [[Paleomagnetizam|Paleomagnetska]] mjerenja pokazuju da se smjer magnetskog polja izmjenjuje nekoliko puta u milijun godina. Magnetsko polje nastavlja se u Zemljinoj okolini i posebnoj je oblika ([[magnetosfera]]) zato što sa Sunca struje električne čestice ([[Sunčev vjetar]]). Jedan broj čestica, potekao sa Sunca ili nastao od [[Kozmičke zrake|kozmičkih zraka]], ima visoke energije i zarobljen je na visini od 2 000 do 20 000&nbsp;km ([[Van Allenovi pojasi zračenja]]).

=== Putanja ili orbita ===
{{glavni|Zemljina putanja}}
[[Datoteka:Four season croatian infotext.svg|mini|desno|300px|Prikaz položaja Zemlje i [[Sunce|Sunca]] za 4 [[godišnja doba]].]]
[[Datoteka:Praezession.svg|mini|desno|300px|[[Nebeska sfera|Nebeski svod]] se kreće po [[krivulja|krivulji]], koja je [[rezultanta]] uzajamnog djelovanja [[Zemljina rotacija|rotacije]] (zeleno), Zemljine precesije (plavo) i [[nutacija|nutacije]] (crveno).]]
Zemlja u jednoj godini prijeđe 940 milijuna [[kilometar]]a.<ref>[http://www.universetoday.com/61202/earths-orbit-around-the-sun/ Earth’s Orbit Around The Sun] {{eng oznaka}}, objavljeno 30. ožujka 2010., pristupljeno 16. lipnja 2014.</ref> [[Zemljina rotacija|Vrti se oko svoje osi]] prosječnom brzinom od 29,78 [[km/s]].<ref>[http://nssdc.gsfc.nasa.gov/planetary/factsheet/earthfact.html [[NASA]] Earth Fact Sheet] {{eng oznaka}}, objavljeno 1. srpnja 2013., pristupljeno 16. lipnja 2014.</ref> Od siječnja do lipnja Zemlja prijeđe 470 000 000 kilometara. U jednom mjesecu prijeđe 780 000 kilometara. Zemlja kruži oko [[sunce|Sunca]], a Sunce kruži oko središta [[Mliječni put|Mliječnog puta]]. [[Sunčev sustav]] napravi puni krug oko svog središta u 225 milijuna godina. U tih četvrt milijardi godina prijeđe udaljenost od 211 948 511 000 000 000&nbsp;km (dvjesto jedanaest kvantilijuna).

Zemlja obiđe Sunce za vrijeme [[zvjezdana godina|sideričke (zvjezdane) godine]], koja je jednaka 365,256 36 d = 365 d 6 h 9 min 9,5 s, pri čem je dan jednak 86 400 s. Sunčeva ili [[tropska godina]], koja je jednaka periodu izmjene [[godišnja doba|godišnjih doba]] ili vremenu između dvaju uzastopnih prividnih prolazaka Sunca kroz [[proljetna točka|proljetnu točku]], traje 365,24220 d = 365 d 5 h 48 min 46 s (20 min 25 s kraća je od sideričke). Razlika je uzrokovana [[Zemljina precesija|Zemljinom precesijom]], vrtnje koja se odvija obratno od rotacije Zemlje s periodom od 25 800 god. ([[Platonova godina]]). Godišnji iznos precesije [[ravnodnevica|ravnodnevice]] (ekvinokcija) jest 50,29". Zbog periodične promjene položaja [[Mjesečevi čvorovi|čvorova Mjesečeve putanje]] oko Zemlje pojavljuje se [[nutacija]], kao nabori na precesijskom stošcu, s periodom od 18,66 godina ([[Sarosov period]]).

=== Zemljina vrtnja ili rotacija ===
{{glavni|Zemljina rotacija}}

Zemlja se okreće oko svoje osi (rotacija ili okretanje) od zapada prema istoku, te joj je za jedan puni okret potrebno oko 24 [[sat]]a, vremenski razmak koji se naziva Sunčevim danom ([[sinodički dan]]). Rotaciju Zemlje nije moguće osjetiti. Svaka Zemljina točka (osim sjevernog i južnog pola) sudjeluje u rotaciji Zemlje odnosno opisuje krugove oko Zemljine osi. Pritom najveće krugove prave točke na [[ekvator]]u, koje se ujedno i najbrže kreću. Zbog rotacije događa se izmjenjivanje dana, noći i dnevne topline pa Sunce stoga u jednom trenutku obasjava samo jedan dio Zemlje.

Period Zemljine vrtnje jest 1 zvjezdani dan ili [[siderički dan]] (23 h 56 min 4,1 s), a srednji period vrtnje s obzirom na osunčenje jednak je jednomu srednjemu Sunčevu danu (1 dan). Period vrtnje nije stalan, već ovisi o sezonskim i sekularnim premještanjima masa na površini Zemlje i unutar nje; promjene se prate s pomoću [[radio astronomija|radioastronomskih]] interferometrijskih sustava s velikom osnovicom ([[dugobazična interferometrija]]). Zbog [[morske mijene|plima i oseka]], period Zemljine vrtnje stalno se produljuje. Kao posljedica plimnog međudjelovanja ([[plimna sila]]) [[Mjesec]]a i Zemlje, količina gibanja Mjeseca povećava se i on se udaljava od Zemlje, u sadašnjem trenutku gotovo 4 centimetra na godinu. Zemlja ima [[godišnja doba]] zbog nagiba [[ekvator]]a prema [[ekliptika|ekliptici]] od 23° 26'. Taj se nagib mijenja u periodu od 41 000 godina, od 22,1° do 24,5°. Sada se smanjuje 0,47" na godinu. Period promjene izduženosti staze, precesije ekvinokcija i nagiba ekvatora, astronomski su činitelji pojave [[ledeno doba|ledenih doba]] prema teoriji [[Milutin Milanković|Milutina Milankovića]] ([[Milankovićevi ciklusi]]). Toplinska ravnoteža Zemlje uvjetovana je dotokom energije Sunčevim zračenjem; [[Sunčeva konstanta]] iznosi 1 367,7 ± 6 W/m², a promjena je uvjetovana ciklusom Sunčeve aktivnosti ([[Sunčev ciklus]]), koji se u prosjeku mijenja svakih 11 godina.
[[Datoteka:Structure of the magnetosphere mod.svg|mini|desno|300px|Prikaz Zemljine [[magnetosfera|magnetosfere]]. [[Sunčev vjetar]] teče od lijeva na desno.]]
=== Magnetosfera ===
{{glavni|Magnetosfera}}

Magnetosfera je područje oko [[planet]]a i njihovih [[satelit]]a u kojem je [[magnetsko polje]] vretenasto oblikovano međudjelovanjem sa [[Sunčev vjetar|Sunčevim vjetrom]]. Magnetosferu ispunjavaju električki nabijene čestice iz Sunčeva vjetra, [[kozmičke zrake|kozmičkih zraka]], iz atmosfere planeta ili njegovih satelita koje međudjeluju s magnetskim poljem tijela. Zemljinu magnetosferu u smjeru Sunca ograničuje čeoni udarni val na udaljenosti 8 do 12 Zemljinih polumjera. Magnetosfera počinje 1000&nbsp;km iznad Zemljina tla. Strana magnetosfere nasuprotna Suncu produžuje se u obliku repa daleko u međuplanetarni prostor. U magnetosferi se nalaze [[Van Allenovi pojasi zračenja]], koji imaju pojačano [[elektromagnetsko zračenje]].<ref>'''magnetosfera''', [http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=38044] "Hrvatska enciklopedija", Leksikografski zavod Miroslav Krleža, www.enciklopedija.hr, 2014.</ref>

== Zemljopis ==
Površina Zemlje je 510&nbsp;065&nbsp;284&nbsp;km<sup>2</sup>, od čega na [[kopno]] otpada samo 148&nbsp;939&nbsp;063&nbsp;km<sup>2</sup> (29 % ukupne površine), a ostalo na [[voda|vodu]]. Najveći [[kontinent]] je [[Azija]] koja zauzima 44 309 978&nbsp;km<sup>2</sup> (30 % ukupne kopnene površine). Najveća država svijeta je [[Rusija]] koja zauzima oko 12 % površine kopna.

S pomoću različitih metoda, među kojima su najvažnije one koje se temelje na [[Vrijeme poluraspada|vremenima poluraspada]] [[izotop|radioizotopa]] u najstarijim stijenama na Zemlji i Mjesecu, starost Zemlje procijenjena je na 4,5 do 4,7 milijardi godina te rekonstruirana njezina geološka prošlost, odnosno period od stvaranja prve kamene kore ([[litosfera|litosfere]]) do sadašnjosti. Zemljina se prošlost dijeli na više [[Geološko razdoblje|geoloških razdoblja]] (kronostratigrafija). Od 510 milijuna km² Zemljine površine na kopno otpada 148,9 milijuna km² ili 29,2%, a na more i unutarnje kopnene vode 361,1 milijuna km² ili 70,8%. Prosječna visina kopna iznosi 797 [[metar|m]],<ref>[https://ngdc.noaa.gov/mgg/global/etopo1_surface_histogram.html Hypsographic Curve of Earth's Surface from ETOPO1] {{en}}, pristupljeno 10. srpnja 2021.</ref> a prosječna dubina mora 3 794 m. [[Sjeverna polutka]] (255 milijuna km²) ima 154,5 milijuna km² mora (60,6%) i 100,5 milijuna km² kopna (39,4%). Vodenu hemisferu (pol je u blizini [[Otočje Antipodes|otočja Antipodes]], jugoistočno od [[Novi Zeland|Novoga Zelanda]]) čini 231 milijuna km² mora (91%) i 24 milijuna km² kopna (9%), a kopnenu polutku (pol je u blizini ušća rijeke [[Loire]] u Francuskoj) 130 milijuna km² mora (51%) i 125 milijuna km² kopna (49%). Kopno se dijeli na sedam kontinenata: Afriku, Sjevernu Ameriku, Južnu Ameriku, Antarktiku, Australiju, Aziju i Europu. Od ukupne površine mora Tihomu oceanu pripada 179,7 milijuna km² ili 49,8%, Atlantskomu 106,4 milijuna km² ili 29,5% te Indijskomu oceanu 74,9 milijuna km² ili 20,7%; pojedini oceanolozi drže [[Sjeverno ledeno more]] četvrtim oceanom. Otvoreno more obuhvaća 321 milijuna km² ili 88,9% površine svjetskih mora, a rubna mora 11,1%.

== Klima ==
{{glavni|Klima}}
[[Datoteka:Grinnell Glacier 1938.jpg|mini|desno|300px|Ledenjak Grinnell 1938.]]
[[Datoteka:Grinnell Glacier 2009.jpg|mini|desno|300px|Ledenjak Grinnell 2009.]]
Klima (kasnolat. ''clima'' < grč.'' ϰλίμα'': nagib; strana svijeta) ili podneblje je prosječno stanje atmosfere nad nekim mjestom ili područjem u određenom vremenskom razdoblju. Od antičkog doba do 19. stoljeća smatralo se da je klima određena jedino kutom pod kojim upadaju [[Sunčeva svjetlost|Sunčeve zrake]], tj. da ovisi samo o [[zemljopisna širina|zemljopisnoj širini]]. U 19. stoljeću ona se određuje kao prosječno stanje atmosfere nad nekim mjestom ili područjem ([[Alexander von Humboldt]] smatra da je klima skup svih promjena u atmosferi koje primjetno djeluju na ljudske organe). U novije doba ([[Julius von Hann]], V. Conrad, [[Wladimir Köppen]], E. S. Rubinstein, O. A. Drosdov, L. Poncelat, K. Keil, H. Landsberg) klima se određuje kao prosječni tijek vremena nad nekim mjestom ili područjem Zemljine površine u određenom razdoblju, pri čemu se uzimaju u obzir prosječne i krajnje izmjene prema meteorološkim podatcima u razdoblju od 10, 20, 30 do 100 godina. Međunarodna meteorološka organizacija donijela je 1935. odluku da je za dobivanje reprezentativnih podataka potrebno razdoblje od 25 do 35 godina; kao ''standardni period'' trenutačno se uzima razdoblje od 1961. do 1990. Usporednom analizom 30-godišnjih nizova s podatcima standardnoga perioda mogu se uočiti osnovne tendencije promjena klime.

Klima ovisi o klimatskim elementima i klimatskim faktorima (čimbenicima). Klimatski elementi dijele se na kozmičke (izravno zračenje, nebesko ili difuzno zračenje, dugovalno zračenje Zemlje) i meteorološke (temperatura Zemlje i zraka, tlak zraka, smjer i brzina vjetra, vlaga zraka i isparavanje, naoblaka i trajanje sijanja Sunca, oborine, snježni pokrivač). Klimatski faktori dijele se na astronomske (rotacija i revolucija Zemlje), geografske (zemljopisne) ili terestričke (geografska širina, raspored kopna i mora, atmosfera i njezin sastav, nadmorska visina, morske struje, reljef, vrsta podloge: voda, snijeg, led, kamen, vrsta tla i biljni pokrov, čovjekova djelatnost: pustošenje, pošumljivanje, melioracija itd.). Kako klimatski faktori neprekidno djeluju na klimatske elemente, nazivaju se klimatskim modifikatorima.

Na Zemlji su u geološkoj prošlosti postojale različite klimatske prilike (ledena i međuledena doba) s promjenama klime u razmjerno kraćim vremenskim razmacima (porast prosječne temperature u Arktiku od kraja 19. stoljeća do danas). Autori su najpoznatijih klimatskih klasifikacija W. Köppen, koji klimatske tipove određuje u odnosu prema temperaturi, oborini i vegetaciji, i C. W. Thornthwait, koji ih određuje na temelju odnosa oborina i isparavanja. Klimadijagram je grafički prikaz vrijednosti klimatskih elemenata.<ref>'''klima''', [http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=31884] "Hrvatska enciklopedija", Leksikografski zavod Miroslav Krleža, www.enciklopedija.hr, 2014.</ref>

=== Globalno zagrijavanje ===
{{glavni|Globalno zatopljenje}}

Globalno zagrijavanje je postupno zagrijavanje Zemljine površine i najdonjih slojeva atmosfere uzrokovano [[Efekt staklenika|učinkom staklenika]], što dovodi i do [[Klimatske promjene|globalnih promjena klime]]. Klima se mijenjala i u Zemljinoj prošlosti, no smatra se da sadašnje globalno zagrijavanje nastaje zbog povećanih emisija [[staklenički plinovi|stakleničkih plinova]]. Na osnovi mišljenja velikog broja znanstvenika – sadržanih u izvještaju [[Međuvladin panel o klimatskim promjenama|Međuvladinoga panela o promjenama klime]] objavljenog u 2000. i 2001. temeljenoga na klimatskim modelima kao i na podrobnoj analizi temperaturnih prilika te promjena ledenog omotača na Zemlji, koja pokazuje neupitno zatopljenje posljednjih stotinu godina – smatra se da bi do 2100. temperatura zraka bila viša čak za 1,5 do 5,8&nbsp;°C, ovisno o stupnju povećanja stakleničkih plinova. To bi dovelo do velikih i za neke dijelove čovječanstva katastrofalnih posljedica: zbog [[Topljenje ledenjaka od 1850.|topljenja ledenjaka]] i snježnoga pokrivača došlo bi do podizanja razine mora, koje bi preplavilo mnoga obalna naselja, posebno otočkih država, povećanog broja vremenskih nepogoda u mnogim dijelovima svijeta (ciklona, uragana, poplava), premještanja tropskih uvjeta prema sjeveru i do pojave sušnih razdoblja na području Sredozemlja, a sjevernije od njega do znatnog povećanja količine oborina. Valja upozoriti i na negativne učinke visokih temperatura na zdravlje ljudi, kao što su širenje nekih infektivnih bolesti koje se pojavljuju samo u toplim područjima (malarija, žuta groznica, encefalitis), premještanje mnogih biljnih i životinjskih vrsta prema sjeveru pa i nestanak cijelih takvih životnih zajednica. Jedinstveno je mišljenje da se takav očekivani razvoj može usporiti i promijeniti samo drastičnim smanjenjem emisije stakleničkih plinova, prije svega ugljikova dioksida i dušikovih spojeva.<ref>'''globalno zagrijavanje''', [http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=22331] "Hrvatska enciklopedija", Leksikografski zavod Miroslav Krleža, www.enciklopedija.hr, 2014.</ref>

== Izvori ==
{{izvori}}

== Vanjske veze ==
{{Commonscat|Earth}}
* [http://astro.fdst.hr/SuncevSustav/300_zemlja.php Astronomska sekcija Fizikalnog društva Split - Zemlja] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20070427083855/http://astro.fdst.hr/SuncevSustav/300_zemlja.php |date=2007-04-27 }}
* [http://www.inet.hr/~brvasilj/tlak.html Tlak u središtu Zemlje]
{{Sunčev sistem}}

{{Commonscat|Earth}}

[[Kategorija:Zemlja]]
[[Kategorija:Planete u Sunčevom sistemu]]