Berilij

Šablon:Infokutija Hemijski element Berilij (latinski - beryllium) jeste hemijski element sa hemijskim simbolom Be i atomskim brojem 4. Pošto je sav berilij stvoren nukleosintezom u zvijezdama kratkog vijeka, on je relativno rijedak element u svemiru. To je dvovalentni element koji se javlja samo u kombinaciji sa drugim elementima u mineralima. Neki od poznatijih dragih kamenja sadrže berilij, između ostalih mineral beril (akvamarin, smaragd i hrizoberil). Kao element, berilij je čelično sivi, snažni ali lahki i krhki zemnoalkalni metal.

Berilij poboljšava mnoge fizičke osobine kada se doda u legure aluminija, bakra, željeza i nikla. Alati napravljeni od legura bakra i berilija u izrazito snažni i tvrdi, ne izazivaju varničenje pri udarcima o čelične površine. U strukturalnim primjenama, kombinacija visokog otpora pri savijanju, toplotne stabilnosti, toplotne provodljivosti i malehne gustoće (1,85 teži od vode), čine berilij materijalom omiljenim u aeronautici za izradu avionskih komponenti, projektila, svemirskih letjelica i satelita.

Zbog malehne gustoće i niskog atomskog broja, berilij je relativno propustljiv za x-zrake i druge oblike ionizirajućeg zračenja. Zbog toga, on je jedan od najčešćih materijala za otvore na rendgenskoj opremi i uređajima za fizikalne eksperimente u oblasti atomskih čestica. Velika toplotna provodljivost berilija i berilij oksida je od velikog značaja za njihovu primjenu u oblasti toplotnog upravljanja.

Komercijalna upotreba berilija zahtijeva korištenje odgovarajuće opreme za zaštitu od prašine kao i industrijske kontrole u proizvodnji zbog velike otrovnosti prašine koja sadrži berilij. Takva prašina koja se udiše može izazvati hronične alergijske bolesti opasne po život kod nekih osoba, nazvane berilioza.

Historija

Kristalni berilij čistoće iznad 99%, težine oko 140g

Na osnovu pretpostavki francuskog svećenika i mineraloga R. J. Haüya, hemičar Louis-Nicolas Vauquelin je 1789. izolirao berilij u obliku njegovog oksida iz dragog kamenja berila i smaragda. Nedug nakon toga njemački naučnik Martin Heinrich Klaproth je dobio isti spoj, kojem je dao ime beryllium (po mineralu berilu). Hemijski simbol Be uveo je J.J. Berzelius 1814. godine.

Tek 1828. naučnicima Friedrich Wöhleru i Antoine Bussyu uspjelo je dobiti elementarni berilij redukcijom berilij hlorida sa kalijem. Međutim, čisti elementarni berilij je dobijen 1899. godine putem elektrolize natrij tetrafluorid berilata (Na₂[BeF₄]), što je učinio Paul Lebeau. Zbog slatkog okusa berilijevih soli sve do 1957. godine u Francuskoj za berilij se koristio naziv glucinium (grč. γλυκύς = slatko) koji je predlagao Vauquelin.

U antici i srednjem vijeku prozirni komadi berila su služili kao čarobno staklo', koje je kao današnja lupa, povećavalo tekst i slike pri čitanju. Od naziva minerala berila izvodi se i latinska riječ berillus od čega je nastala današnja njemačka riječ Brille (naočale), a koja je prvobitno označavala staklo od berila. Berilij zajedno sa polonijem (kao izvorima alfa zraka) se koristio za izvor neutrona u atomskoj bombi Little Boy, bačenoj na Hirošimu 1945. godine.

Zastupljenost

Najznačajniji mineral berilija je beril Be₃Al₂(SiO₃)₆ . Sem njega postoje i fenakit i Al₂BeO₄. U važnija jedinjenja berilija ubrajaju se berilij oksid (BeO) i berilij hidroksid (Be(OH)₂), koji ima slabe kisele osobine. Berilij kao element nema nikakvog biološkog značaja. Berilijeva jedinjenja su otrovna.

Izotopi

Jedini stabilni izotop mu je ⁹Be.