Prijeđi na sadržaj

Luka Brajnović

Izvor: Wikipedija
Inačica 6790114 od 3. prosinca 2023. u 00:28 koju je unio PonoRoboT (razgovor | doprinosi) (Stari Zavjet → zavjet)
(razl) ← Starija inačica | vidi trenutačnu inačicu (razl) | Novija inačica→ (razl)
Luka Brajnović
Luka Brajnović
PseudonimNehaj Trifunović, Ante Borak, Tugomir Lab, Bić
Rođenje13. siječnja 1919.
Kotor, Crna Gora
Smrt8. veljače 2001.
Pamplona, Španjolska
NacionalnostHrvat
Period pisanja1940.2001.
Književne vrsteroman, poezija, esej, memoari
SuprugaAna Tijan
DjecaElica, Olga, Ana Maria, Lierka i Antonio Brajnović
Važnija djela
  • Tripo Kokoljić, Smirene želje, U plamenu, Retorno, Ex ponto
Portal o životopisima

Luka Brajnović (Kotor, Crna Gora, 13. siječnja 1919.Pamplona, Španjolska, 8. veljače 2001.), bio je hrvatski pjesnik, književnik i novinar koji je od nakon Drugoga svjetskog rata do smrti, 2001. godine, živio i radio u Španjolskoj. Rodom Hrvat.[1] Jedan od najvećih Hrvata iz iseljeništva, pjesnik, enciklopedist i znanstvenik.[1]

Životopis

[uredi | uredi kôd]

Luka Brajnović rodio se u Kotoru 1919. godine.[2] Pučku školu polazio je i završio u rodnome gradu, a gimnaziju na Badiji, u Dubrovniku i Kotoru.[2] Studij prava upisao je i studirao na Sveučilištu u Zagrebu, a završio ga poslije u iseljeništvu. U emigraciju je otišao u svibnju 1945. godine. Prvotno je boravio u Austriji, potom u Italiji te u Španjolskoj gdje je na Sveučilištu u Pamploni studirao i diplomirao na Filozofskom fakultetu i na Fakultetu znanosti informacija.[2]

Od 1960. godine bio je profesorom svjetske književnosti i novinarske deontologije na Navarskom sveučilištu.[2]

U čast lika i djela Luke Brajnovića od 1997. godine dodjeljuje se Nagrada Luka Brajnović za komunikaciju a dodjeljuje ju Škola komunikacije Sveučilišta Navarra iz Pamplone u Španjolskoj, "profesionalcima koji su u svom radu na području komunikacije branili dostojanstvo ljudske osobe i temeljne vrijednosti slobode, tolerancije i solidarnosti."[3]

Književno stvaralaštvo

[uredi | uredi kôd]

Brajnović se zarana počeo baviti pisanjem. Pisao je pjesame, pripovijesti i romane. Još za vrijeme studija bio je glavnim i odgovornim urednikom časopisa "Luči" (1940. – 1943.), a od 1941. do 1944. godine bio je urednikom jednog od najraširenijih hrvatskih katoličkih tjednika Hrvatske straže.[2] U emigraciji je surađivao u brojnim hrvatskim listovima i časopisima (Danica, Hrvatska država, Glas sv. Antuna, Hrvatska revija i inima).[2] U Madridu je pokrenuo i uređivao do 1955. godine reviju za duhovno-znanstvena pitanja Osoba i duh (zajedno s Hijacintom Eterovićem),[4] te Knjižnicu Osvit, koja je, među ostalima, objavila knjigu pjesama Lucijana Kordića, knjigu eseja Vinka Kriškovića i Sveto Pismo Novoga i Staroga zavjeta u prijevodu Ivana Ev. Šarića, a u reviziji samog Brajnovića.[2]

Surađivao je i u raznim španjolskim novinama i revijama te je bio piscem brojnih priručnika za španjolske studente.

U hrvatskim glasilima potpisivao se je i pseudonimima: Nehaj Trifunović, Ante Borak, Tugomir Lab, Bić i dr.

Pjesme i članak u Hrvatskoj reviji

[uredi | uredi kôd]

Između 1952. i 1980. godine objavio je u Hrvatskoj reviji[4]:

  • Čempresi, sv. 1., str. 29. – 32., 1952.
  • Dvije pjesme: Koenigsee; Daksa 1944, sv. 2., str. 139., 1957.
  • Tri pjesme: Djetinjstvo; Mladi val; Dva anđela, sv. 4., str. 549. – 551., 1961.
  • Bol na bespuću: Razmišljanja uz divot-knjigu "Katolička crkva i Hrvati izvan domovine", sv. 4., str. 619. – 622., 1980.

Djela

[uredi | uredi kôd]

Roman iz bokeljskoga života Suze u nastavcima mu je objavljen u Hrvatskoj straži, te zasebna djela[2]:

  • Tripo Kokoljić, (roman), Zagreb, 1945.
  • Smirene želje, (pjesme), Madrid, 1951.
  • Priče iz djetinjstva, (pripovijesti), Madrid, 1953.
  • Na pragu radosti, (pjesme), Rim, 1958.
  • Tecnologia de la Informacion, (priručnik: tri izdanja), Pamplona 1967., (2. izd. 1974.; 3. izd. 1978.)
  • Deontologia periodistica, (priručnik), Pamplona, 1969. (2. izd. 1978.)
  • U plamenu (roman), Rim 1969., (2. izd. Đakovo 1990.)
  • Retorno (pjesme), Pamplona, 1972.
  • Grandes figuras de la Literatura universal, (eseji), Pamplona, 1973.
  • Literatura de la revolucion bolchevique, (priručnik), Pamplona, 1975.
  • Ellenguaje de las ciencias, (priručnik), Pamplona, 1976.
  • Ambito cientifico de la Informacion, (priručnik), Pamplona, 1979.
  • El poema americano, (pjesme), Pamplona, 1982.
  • Ex ponto, (pjesme), Pamplona 1985.
  • Despedidas y encuentros, memorias de la guerra y el exilio, Eunsa, Pamplona, 2000. (2. izd. 2001.; polj. izd. Pożegnania i powroty. Wspomnienia z czasów wojny i wygnania, Wydawnictwo Trio, Varšava, 2011.; hrv. izd. Oproštaji i susreti: sjećanja iz rata i izgnanstva, Zagreb, 2019.)
  • Služiti istini: memoari, članci, ogledi i studije, priredila Matilda Kolić-Stanić, Zagreb, 2016.
  • Mjesečina u uljiku: izabrane pjesme, priredio Božidar Petrač, Zagreb, 2019.
  • More mog djetinjstva: izabrane pjesme, Zagreb, 2019.[5]

Izvori

[uredi | uredi kôd]
  1. a b Đuro Vidmarović: Hrvatska predsjednica među Hrvatima u Boki kotorskoj, Hrvatsko kulturno vijeće, 7. lipnja 2015.
  2. a b c d e f g h 60 hrvatskih emigrantskih pisaca. str. simun-sito-coric.ch. Inačica izvorne stranice arhivirana 5. prosinca 2012. Pristupljeno 16. listopada 2019.
  3. (šp.) Premio Luka BrajnovicArhivirana inačica izvorne stranice od 10. travnja 2015. (Wayback Machine), Universidad de Navarra, pristupljeno 10. travnja 2015.
  4. a b Milan Blažeković, Bio-bibliografski leksikon suradnika Hrvatske revije, Školske novine-Pergamena, Zagreb, 1996., ISBN 953-160-107-0, str. 71.
  5. 100. obljetnica rođenja Luke Brajnovića, dhk.hr, 11. listopada 2019., pristupljeno 16. listopada 2019.
 
Ovaj tekst ili jedan njegov dio preuzet je s mrežnih stranica Portala Hrvatskoga kulturnog vijeća (http://hkv.hr). Vidi dopusnicu za Wikipediju na hrvatskome jeziku: Hrvatsko kulturno vijeće.
Dopusnica za korištenje materijala s ove stranice arhivirana je u VRTS-u pod brojem 2021070910003946.
Sav sadržaj pod ovom dopusnicom popisan je ovdje.

Vanjske poveznice

[uredi | uredi kôd]