Banovina Bosna

Banovina Bosna ili Bosanska banovina, bila je srednjovjekovna bosanska država, na razmeđu između istočnih i zapadnih uticaja, a ostala je neovisna i očuvala svoju i kulturnu i političku posebnost. Najprije banovi, a kasnije i kraljice i kraljevi bili su jako uporište autohtone književnosti i Crkve Bosanske i sopstvenog pisma bosančice.^[1]^[2]

Pod uticajem vanjskih političkih događanja, u kojima je najčešće učestvovala Bizantija, u Bosni se postepeno raspada rodovsko-plemensko društvo. Tako je, do kraja 9. stoljeća, ondašnja Bosna postala država sa razvijenim feudalnim obilježjima. Od početka 12.stoljeća razvija se i organizira bosansko plemstvo koje ima korijene u prethodnim krugovima rodovsko-plemenskih starješina. Prema ekonomskoj moći, vladajući dio društva je obuhvatao:

velmože,
vlastelu i
vlastelčiće. Oni su iskorištavali feudalne posjede koji su dobijani po ratnim zaslugama i prema prihvatanju obaveze da po potrebi obavljaju vojne dužnosti. U slučaju izdaje, odnosno ignoriranja poziva, vladar je imao pravo na oduzimanju posjeda.

Za razliku od posjeda susjednih zemalja, bosanski su se razlikovali po tome što su bili porodična nedjeljiva svojina. Većinu stanovništva tadašnje Bosne činili su i ovisni ljudi u koje su spadali staleže zemljoradnici (kmetovi) i stočari (vlasi). Sve do 14. stoljeća, u Bosni je postojalo ropstvo. U razvijenijoj, feudalnoj fazi razvoja, bosanski vladar se zvao banom (od avarske riječi koja znači bajan = bogat). Od krunisanja bana Tvrtka za kralja (1377.), bosanski vladari će tu titulu nositi sve do gubitka državne samostalnosti, tj. do prodora Osmanlija na Jugozapadni Balkan.^[3]^[4]

Historijske prilike

Značajnu ulogu u političkom životu Bosne, još od tih vremena, su susjedne zemlje, a osobito Bizantija i Ugarsko carstvo. Te dvije državne sile tog doba na našim prostorima međusobno su se borile za prevlast na Balkanskom poluotoku. Prvi poznati bosanski ban bio je Ban Borić (1154.- 1164.), za kojeg se zna da je živio je do kraja 12. stoljeća, po čemu može se zaključiti da je u vrijeme valadavbine Bosnom bio veoma mlad. Za vrijeme njegovog upravljanja Bosnom vodio se veliki rat između ugarskog kralja Stjepana IV i bizantijskog cara Manuela Komnena za prevlast na Balkanu. Borić je bio na strani ugarskog kralja i vojno učestvovao u tom ratu, uključujući i opsadu Braničeva. Pri povratku u Bosnu, ban Borić doživio je poraz od bizantijske vojske.^[5]

Nakon tog poraza, na vlast u Bosni dolazi Ban Kulin (1180. - 1204.) Kulin je ustoličen vjerovatno i prije 1180. godine, ali po datiranju smrti bizantijskog cara Manuela I Komnena, ta godina se u historijskim izvorima navodi kao početak vladavine Kulina bana. Taj period se poklopio sa vojnim i ekonomskim slabljenjem Bizantije. Novonastalo stanje iskoristio je ban Kulin koji sve više priklanja vlastima ugarskog kralja.

Iako je Bosna u tom periodu bila vezana za Ugarsku, to nije imalo nikakvih opasnosti po gubitak njene samostalnosti. Svoju i bosansku vlast Ban Kulin proširio je na župe Soli i Usora, tako da je njegova vlast bila uspostavljna na cijelom prostoru sliva rijeke Bosne. što je napredovalao proširenje državne teritorije, to je napredovala i privreda.

U nastojanju da razvije poslovnu saradnju sa susjedima, uključujući i međusobno vojno pripomaganje, ban Kulin, 1189. godine, sa Dubrovačkom republikom, na čelu sa knezom Krvašem, sklapa poznati trgovački ugovor. Za vrijeme bana Kulina, širom Bosne je vladao red i mir pa je nastala naroda poslovica (održana i do danas): "za Kulina bana i dobrijeh dana".

Krajem 12. vijeka počinju papinske optužbe da ban Kulin štiti nevjernike (heretike), pri čemu se mislilo na poklonike autohtone "Crkve bosanske". Ta mogućnost nije odgovarala papi Inocentiju III. koji je želio uništiti Crkvu bosansku i njene vjernike. Zato poziva ugarsko-hrvatskog kralja u križarski pohod protiv nevjernika. Svjestan dolazeće opasnosti koja prijeti Bosni, ban Kulin, u prisustvu velikog broja podanika Crkve bosanske, pred papinim izaslanikom na Bilinom polju kod Zenice 1203. godine javno prihvata učenje crkve kakvo nameće Rim. Tako je izbjegnut veliki rat koji prijetio uništenjem Bosne.^[6]

Nema poudanih podataka o nasljedniku bana Kulina pa se 1230. spominje se ime Mateja Ninoslava. Nakon niza ratova Bosni, Ninoslav je priključio Livno, župu Neretvu i Ustipraču. Ninoslava je nasljedio ban Stjepan I (1290). Njegova vlast protezala se samo uz obale Drine, tako da je to stanje iskoristio hrvatski feudalac Pavle Šubić, proširivši svoju vlast i na Zapadnu Bosnu. Sin Pavla Šubića, Mladen II Šubić bio je staratelj budućeg bosanskog bana Stjepanu II Kotromaniću koji je ga je 1322. napustio i ratovao na strani ugarskog kralja Karla. Uz njegovu pomoć, protjerana je porodica Šubića, te uspostavljena vlast nad cijelom Bosnom. Najveći uspon, Bosna je doživjela za vrijeme svoga zadnjeg bana, Tvrtka I' (1353. - 1391.). Nakon krunisanja Tvrtka I u Milama kod Visokog, 1377. godine, Bosnom vladaju kraljevi.^[7]

Bosanski banovi

Iako u tom pogledu još uvijek ima nekih nedoumica, najšire je prihvaćen slijedeći redoslijed bosanskih banova:

Vidi još

Literatura

↑ Šentija J. (1977): Opća enciklopedija Jugoslavenskog leksikografskog zavoda, 3: Foc-Iw. Jugoslavenski leksikografski zavod, Zagreb.
↑ Benac A., Ur. (1986): Bosna i Hercegovina / Bosnia and Herzegovia / Bosnien und Herzegowina. Svjetlost, Sarajevo.
↑ Malcolm N. (1996). Bosnia: A Short History. New, Updating Edition. New York: New York University Press. ISBN 0814755615.
↑ Nada Klaić (1994). Srednjevjekovna Bosna - Politički položaj bosanskih vladara do Tvrtkove krunidbe. Zagreb: Eminex. ISBN 953-6112-05-1.
↑ Klaić N.: Srednjovjekovna Bosna: politički položaj bosanskih vladara do Tvrtkove krunidbe, 1377. g.
↑ Petrović R. (2010): Bogumili. Rubikon & Mak, Novi Sad – Visiko, ISBN 978-9958-9777, ISBN 978-86-84989-26-2.
↑ Fine, John Van Antwerp, Jr. (1991). The Early Medieval Balkans: A Critical Survey from the Sixth to the Late Twelfth Century. University of Michigan Press. ISBN 978-0-472-08149-3.

[1] Šentija J. (1977): Opća enciklopedija Jugoslavenskog leksikografskog zavoda, 3: Foc-Iw. Jugoslavenski leksikografski zavod, Zagreb.

[2] Benac A., Ur. (1986): Bosna i Hercegovina / Bosnia and Herzegovia / Bosnien und Herzegowina. Svjetlost, Sarajevo.

[<“nmc“-3] Malcolm N. (1996). Bosnia: A Short History. New, Updating Edition. New York: New York University Press. ISBN 0814755615.

[<“naklj“-4] Nada Klaić (1994). Srednjevjekovna Bosna - Politički položaj bosanskih vladara do Tvrtkove krunidbe. Zagreb: Eminex. ISBN 953-6112-05-1.

[5] Klaić N.: Srednjovjekovna Bosna: politički položaj bosanskih vladara do Tvrtkove krunidbe, 1377. g.

[6] Petrović R. (2010): Bogumili. Rubikon & Mak, Novi Sad – Visiko, ISBN 978-9958-9777, ISBN 978-86-84989-26-2.

[7] Fine, John Van Antwerp, Jr. (1991). The Early Medieval Balkans: A Critical Survey from the Sixth to the Late Twelfth Century. University of Michigan Press. ISBN 978-0-472-08149-3.

[1]

[2]

[3]

[4]

[5]

[6]

[7]