Antun Mihanović
Antun Mihanović (Zagreb, 10. 6. 1796. - Novi dvori kraj Klanjca, 14. 11. 1861.), hrvatski književnik i pravnik.
Antun Mihanović rodio se 1796. godine u Zagrebu. Rodio se u obitelji zagrebačkoga posjednika Matije Mihanovića i Justine rođ. Kušević.[1] U Zagrebu je završio pučku školu i gimnaziju. Studirao je filozofiju i pravo na Kraljevskoj akademiji znanosti u Zagrebu.[2] Radio je kao pravnik 1813. godine pri Banskome stolu u Zagrebu a od 1815. do 1821. godine bio je vojni sudac, pretežito u Italiji, potom upravni činovnik u Rijeci[2] od 1826. do 1836. godine[3]. Godine 1827. bio je u zastupnik corpusa separatuma Rijeke na Požunskom saboru[4], a u Rijeci je i napisao stihove pjesme Horvatska domovina (Lijepa naša)[5]. Poslije toga prešao je u austrijsku diplomaciju i službovao od 1836. do 1858. godine.[2] Bio je prvi austrijski konzul u Beogradu zatim je bio konzul u Solunu, Smirni, Carigradu i Bukureštu. Umirovljen je 1858. godine kao ministarski savjetnik i od tada je do smrti živio u Novim Dvorima.
U mladosti je pisao naučne rasprave i eseje a kasnije, u muževnoj dobi, pjeva pjesme kojih je napisao samo desetak.[6] Antun Mihanović autor je i nevelike, ali važne knjižice Reč domovini od hasnovitosti pisanja vu domorodnom jeziku koju je objavio u Beču 1815. U ovom djelu je iznio ideje iz kojih se kasnije razvio i program Hrvatskoga narodnog preporoda Ljudevita Gaja i ostalih iliraca. Hrvatski književni povjesničar Antun Barac za to razdoblje napisao je kako je to vrijeme (...) kad je u hrvatskoj književnosti vladala pustoš, a u hrvatskoj javnosti nemar prema hrvatskom jeziku. Njome je htio razbuditi narodni ponos i svijest, da samo na vlastitom jeziku čovjek može izreći sve, što želi. Istaknuto je, da se do izražajnog savršenstva može razviti samo jezik kojim narod i govori i piše. Dokazivao je koliko snage moraju izgubiti ljudi koji su prisiljeni učiti strane jezike. Tvrdio je da se samo na materinskoj riječi može stvarati prava kultura i suzbijati praznovjerje i zaostalost. I njegovi su pogledi obuhvatili cijelo slavenstvo, ali su se u prvom redu zaustavljali na hrvatskomu narodu.[7]
Istraživao je i otkrivao te strastveno prikupljao stare listine i rukopise, rijetke knjige i drugu spomeničku građu a poglavito građu o hrvatskoj prošlosti.[8] Pronašao je rukopis Gundulićeva Osmana u Veneciji 1818. godine i potaknuo njegovo objavljivanje[9] koje se nije odmah ostvarilo već je bilo objavljeno kao prva knjiga kojom je Matica ilirska 1844. godine otpočela svoju izdavačku djelatnost[10]. Na Svetoj Gori pronašao je Zografsko evanđelje i tzv. Mihanovićev odlomak.[8]
Mihanović je neprolaznu slavu stekao pjesmom Horvatska domovina koja je krajem 19. stoljeća postala hrvatska himna. Pjesma je prvi put objavljena u desetom broju Gajeve Danice, 14. 3. 1835. godine. U njoj je pjesnik sabrao sve što se od nas ne da otkinuti dok živimo kao narod što će uvijek oživljavati i buditi naša rodoljubna čuvstva. (Antun Barac)[11] Za Horvatsku domovinu ili, prema prvom stihu, Lijepu našu ishitreni napjev uglazbio je, prema uvriježenom mišljenju, Vinkovčanin Josip Runjanin a ukajdio ga je, po predaji veoma točno, učitelj pjevanja i organist prvostolne crkve u Zagrebu Vatroslav Lichtenegger. Prvi put javno je izvedena 1861. godine. Kao nacionalna himna prihvaćena je 1891. godine.
- Reč domovini od hasnovitosti pisanja vu domorodnom jeziku, Beč, 1815.
- Znanostih i narodnoga jezika prijateljem, Padova, 1818.
- ↑ Obljetnice hrvatskih velikana, Hrvatsko književno društvo sv. Ćirila i Metoda, 3. izd., Zagreb, 1971., str. 7.
- ↑ 2,0 2,1 2,2 LZMK: Antun Mihanović Arhivirano 2013-10-29 na Wayback Machine-u, preuzeto 2. studenoga 2012.
- ↑ Obljetnice hrvatskih velikana, Hrvatsko književno društvo sv. Ćirila i Metoda, 3. izd., Zagreb, 1971., str. 10.
- ↑ „Antun Mihanović - Biografija”. Arhivirano iz originala na datum 2014-02-16. Pristupljeno 2014-07-14.
- ↑ Mihanović u Rijeci napisao Lijepu Našu
- ↑ Obljetnice hrvatskih velikana, Hrvatsko književno društvo sv. Ćirila i Metoda, 3. izd., Zagreb, 1971., str. 9.
- ↑ Obljetnice hrvatskih velikana, Hrvatsko književno društvo sv. Ćirila i Metoda, 3. izd., Zagreb, 1971., str. 8.
- ↑ 8,0 8,1 Dubravko Jelčić, Povijest hrvatske književnosti, Naklada Pavičić, Zagreb, 2004., 2. znat. proš. izd., ISBN 953-6308-56-8, str. 154.
- ↑ Proleksis enciklopedija: Mihanović, Antun Arhivirano 2014-02-01 na Wayback Machine-u, preuzeto 2. studenoga 2012.
- ↑ Dubravko Jelčić, Povijest hrvatske književnosti, Naklada Pavičić, Zagreb, 2004., 2. znat. proš. izd., ISBN 953-6308-56-8, str. 155.
- ↑ Obljetnice hrvatskih velikana, Hrvatsko književno društvo sv. Ćirila i Metoda, 3. izd., Zagreb, 1971., str. 12.
 | U Wikimedijinoj ostavi ima još materijala vezanih za: Antun Mihanović |
 | Wikizvor ima izvorna djela autora: Autor:Antun Mihanović |
- Danicza horvatzka, slavonzka y dalmatinzka, na portalu NSK Stare hrvatske novine.
