Margareta Napuljska
 | Ovaj članak ili neki od njegovih odlomaka nije dovoljno potkrijepljen izvorima (literatura, veb-sajtovi ili drugi izvori). |
| Margareta Napuljska | |
|---|---|
 | |
| Kraljica Engleske | |
| Krunidba | 30. maj 1445. |
| Supružnik | Henrik VI, kralj Engleske |
| Djeca | Eduard, princ od Velsa |
| Dinastija | Valois-Anjou |
| Otac | Renato, kralj Napulja |
| Majka | Izabela, vojvotkinja Lotaringije |
| Rođenje | 23. mart 1430. |
| Smrt | 25. august 1482. |
Margareta Napuljska ili Margareta Anžuvinska (23. mart 1430 - 25. august 1482) je bila engleska kraljica kao supruga kralja Henrika VI, i ratoborna predvodnica Lankasteraca u Ratovima dviju ruža.
Brak
[uredi | uredi izvor]Rođena je u Lotaringiji kao kćerka Renata, vojvode Anžuja (kasnije kralja Napulja) i Izabele, vojvotkinje Lotaringije. Za osam godina starijeg Henrika VI udala se 23. aprila 1445. godine u Titchfieldu u Hampshireu. Među Margaretinim djeverušama je bila i Elizabeth Woodville, buduća kraljica, žena Henrikovog protivnika. Margareta je bila dominantna žena i mnogo čvršće ruke nego njen tihi muž, što je uveliko podsjećalo i na njenu majku, koja je de facto vladala i svojim i i muževim posjedima.
Henrik VI je bio zainteresiraniji za religiju i nauku nego za vojna pitanja, te nije imao uspješnu vladavinu. U trenutku kada je oženio Maragretu njegova mentalna bolest je već bila uznapredovala i do 13. oktobra 1453. godine kada je rođeno njihovo jedino dijete, sin poznat kao Eduard od Westminstera, bio je potpuno nesposoban za vođenje države. Govorilo se da Henrik nije mogao začeti dijete koje je bilo novi princ od Velsa, te da je djetetov pravi otac jedan od Maragretinih saveznika.
Po rođenju sina Margareta se povukla u palaču u Greenwichu i nije se uplitala u politiku sve dok ambiciozni Rikard od Yorka nije osporio njenom mužu pravo na krunu. Rikard je bio potomak Edvarda III i držao pravo na tron koje su mnogi plemiči podržavali. Godine 1457. kraljevstvo je bilo šokirano kada je Margaretin prijatelj, francuski genaral Pierre de Bréze, doplovio u Englesku i spalio grad Sandwich. Margareta je tada postala predmet tračeva i mržnje naroda. Bijes naroda bio je toliko uticajan da je Margareta, inače pravi vladar kraljevstva umjesto svog mentalno onesposobljenog muža, bila prisiljena Rikardovog istoimenog rođaka, Richarda Nevillea, 16. grofa od Warwicka, proglasiti lordom visokim admiralom i doijeliti mu kontrolu nad mornaricom.
Ratovi
[uredi | uredi izvor]Neprijateljstvo između dinastije Lancaster i njenog rivala, klana York, uskoro su se pretvorile u oružani konflikt. Kako je Henrik VI bio neučinkovit i slab vođa, njegova moćna, energična i agresivna kraljica Margareta postala je faktički vođa lankasterskog klana. Margareta je izgradila savez protiv Rikarda, vojvode od Yorka, koji je bio prisiljen vojno mu se suprostaviti, što je dovelo 1455. do prve bitke u ratu dviju ruža - Prve bitke kod St Albansa, koja je označila početak glavnog razdoblja oružanog sukoba u Ratovima dviju ruža između 1455. i 1489.
Rikard, vojvoda od Yorka, vodio je male vojne snage prema Londonu i sa Margaretinim snagama susreo se kod St Albansa, sjeverno od Londona, 22. maja 1455. godine, gdje se odigrala relativno mala bitka, ali značajna kao prvi otvoreni sukob građanskog rata. Rezultat bitke je bio poraz Lankasteraca, pri kojem je nekoliko istaknutih lancasterskih vođa poginulo, među kojima je bio i Maragretin veliki saveznik, vojvoda od Somerseta, a kuća York i njihovi saveznici vratili su svoj uticaj
U trenucima kada je Henrik VI trpio drugi nastup svoje duševne bolesti, Yorkisti su ponovo imenovali lorda protektora, a Margareta je bila gurnuta u stranu. Nakon prve bitke kod St Albansa, kompromis između sukobljenih strana imao je određeni uspjeh, a Yorkisti su do Henrikovog oporavka imali dominantnu ulogu u regentskom vijeću.
Međutim, problemi koji su uzrokovali sukob uskoro su se ponovno pojavili, a posebno se isticalo narazjašnjeno pitanje o nasljedniku Henrika VI. Margareta je odbijala prihvatiti bilo koje rješenje koje bi njenom sinu oduzelo pravo na tron. Samo vojna premoć kuće York održavala je status quo na dvoru. Ekonomske poteškoće i loša pozicija na vanjskopolitičkom planu na kraju su učinili svoje. Henrik VI i kraljica Margareta, da bi zaštitili svoju poziciju, prvi put su u engleskoj historiji uveli novačenje u vojsku.
Neprijateljstva su se nastavila 23. septembra 1459. godine, u bici kod Blore Heatha u Staffordshireu, kada velika Margaretina vojska nije uspjela spriječiti Yorkiste predvođene lordom Salisburyem da se spoje sa drugim snagama Yorka u dvorcu Ludlow (Ladlou).
Dvadesetak dana poslije odigrala se slijedeća bitka - bitka kod Ludford Bridgea, u kojoj su Maragretini vojnici odnijeli pobjedu. Rikard, vojvoda od Yorka, te lord Salisbury i grof od Warwicka su nakon bitke morali pobjeći prema Calaisu. Kuća Lancaster je tada potpuno preuzela sveukupnu kontrolu, a Yorkisti su između 1459. i 1460. počeli seriju napada iz pravca Calaisa na englesku obalu izazivajući pri tome haos i nered.
Godine 1460. Rikard, Salisbury i Warwick izvršili su invaziju Engleske, i brzo našli saveznike u Kentu i Londonu, gdje su i ranije uživali široku podršku. U namjerama ih je podržao i papinski izaslanik, te su tako ohrabreni i vojno ojačani marširali na sjever. Henrik VI je vodio vojsku na jugu, dok je Margareta sa sinom Edvardom ostala na sjeveru. Bitka kod Northamptona se odigrala 10. jula 1460. i pretrpljeni poraz bio je katastrofalan za kuću Lancaster. Vojska Yorkista, predvođena grofom od Warwicka, zbog izdaje u lancasterskim redovima teško je porazila vojsku Lancastera, pri čemu je zarobljen kralj Henrik VI i odveden kao zatvorenik u Tower of London. Margareta je uspjela pobjeći i odmah započela sa okupljanjem vojske u Velsu i na sjeveru Engleske, gdje joj pomagao i mužev polubrat, Jasper Tudor.
Rikard od Yorka zajedno sa lordom Salisburyjem napustio je London 1460. godine, kako bi utvrdio svoje položaje prema lancasterskim snagama na sjeveru, koncentrirajući se blizu grada Yorka. Rikard od Yorka je predvodio odbrambene položaje pored dvorca Sandal, u blizini Wakefielda, na Božić 1460. Iako je lankasterska vojska, predvođena Margaretom, brojem dvostruko nadmašivala Rikardove snage, on je ipak 30. decembra 1460. zapovijedio napuštanje dvorca i napad svim snagama. Margaretina vojska je nanijela veliki poraz Rikardovoj. Rikard od Yorka, Salisbury i Rikardov 17-godišnji sin poginuli su u bici. Margareta je zapovijedila da se glave sve trojice istaknu na ulazu u York.
Margareta je nakon tih događaja otputovala u Škotsku pregovarati o mogućoj škotskoj pomoći. Marija od Gelderna, majka i regent maloljetnog škotskog kralja, je pristala vojno pomoći Margareti, pod uvjetom određenih teritorijalnih koncesija i pod uvjetom da se njena kćer uda za Margaretinog sina Edvarda. Margareta je pristala na te uvjete.
Edvard od Yorka je u međuvremenu stigao sa svojom vojskom iz Velsa i porazio vojsku Lancastera u bici kod Mortimer’s Crossa, u Herefordshireu. Margareta se sa svojom vojskom kretala prema jugu uz put pljačkajući i pustošeći zemlju. U Londonu grof od Warwicka nije uspio prikupiti vojsku za sukob sa Margaretom, te joj se bez Edvarda nije mogao suprotstaviti u drugoj bici kod St Albansa. Margareta je u toj bici izvojevala glatku i presudnu pobjedu nad snagama Yorka. Yorkisti su pobjegli i napustili London, te iza sebe ostavili čak i zatvorenog kralja Henrika VI. Kako su snage Lancastera napredovale prema jugu, u Londonu je rastao strah od osvete, a glasine da će grad biti opljačkan su se širile. Stanovništvo Londona zatvorilo je gradske ulaze i odbilo Margaretinoj vojsci dostaviti hranu, pa je uslijedila pljačka okolnih krajeva, Hertfordshirea i Middlesexa.
U međuvremenu Edvard od Yorka je napredovao prema Londonu sa zapada, gdje je udružio snage s poraženim grofom od Warwicka, što je koincidiralo sa Margaretinim povlačenjem prema Dunstableu. To je omogućilo Edvardu od Yorka i grofu od Warwicka da uđu s vojskom u London, gdje su bili oduševljeno dočekani i opremljeni.
Posljednji gubici i smrt u izbjeglištvu
[uredi | uredi izvor]Edvard i grof od Warwicka su krenuli na sjever, predvodeći vojsku i kod Towtona se susreli sa jednako velikom lancasterskom vojskom sa kraljicom Margaretom na čelu. Bitka kod Towtona bila je do tada najveća bitka Ratova dviju ruža. Procjenjuje se da je u bici učestvovalo između 40,000 i 80,000 ljudi, te da je u jednom danu, koliko je bitka trajala, poginulo preko 20,000 ljudi. U bici kod Towtona pobjedu su jedva izvojevali Edvard i njegova vojska. Vojska Lancastera bila je desetkovana, a većina njihovih vojskovođa je poginula. Henrik VI i njegova žena Margareta, koji su za vrijeme bitke bili u Yorku, sakrili su se na sjever, a zatim pobjegli prema Škotskoj, gdje su ih primili na dvoru Jakova III, odakle su neuspješno pokušali napad na Carlislea kasnije iste godine.
Godine 1470. Margareta je izvršila pritisak na francuskog kralja Luja XI da joj pomogne izvršiti invaziju na Englesku i vratiti svog supruga na tron. Po povratku u Englesku odigrala se bitka u kojoj je grof od Warwicka, sada na Margaretinoj strani, poginuo. Margareta je bila prisiljena voditi vojsku 4. maja 1471. godine, ali je bila nespremna, što je rezultiralo njenim porazom. Njen sedamnaestogodišnji sin je poginuo u bici. Tokom prethodnih deset godina zadobila je reputaciju agresivne i nemilosrdne kraljice, ali ovaj poraz i sinova smrt su je slomili. Bila je zatvorena u zamku Wallingford i Toweru sve dok francuski kralj nije platio otkupninu 1475. godine. Sljedećih sedam godina živjela je u Francuskoj, u relativnom siromaštvu. Umrla je 25. augusta 1482. godine. Bila je sahranjena u Anžujskoj katedrali, ali njeni posmrtni ostaci su razbacani za vrijeme Francuske revolucije.
Vanjski linkovi
[uredi | uredi izvor]