Prva banjalučka operacija Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije
| Prva banjalučka operacija | |||
|---|---|---|---|
| Narodnooslobodilačka borba i Drugi svjetski rat | |||
| Datum | kraj 1943. - početak 1944. | ||
| Lokacija | Banja Luka, okupirana Jugoslavija Nezavisna Država Hrvatska (danas Bosna i Hercegovina) | ||
| Ishod | Neuspio pokušaj oslobođenja | ||
| Sukobljene strane | |||
| |||
| Komandanti | |||
| |||
| Vojne jedinice | |||
| |||
.svg?lang=bs){kind=small}
.svg?lang=bs){kind=small}
.svg?lang=bs){kind=small}
Prva banjalučka operacija NOVJ se odvijala krajem 1943. i početkom 1944. godine, pretežno oko Rebrovačkog mosta i u Trapistima (Banja Luka).[1][2][3]
Učesnici i pripreme
[uredi | uredi izvor]Jedanaesta krajiška divizija NOVJ Petog korpusa, u čijem je sastavu bila 14. srednjobosanska narodnooslobodilačka udarna brigada, dobila je zadatak da napadne i likvidira sva neprijateljska uporišta oko Banje Luke, na desnoj obali Vrbasa . Zatim da, na najpogodnijim lokacijama, dijelom snaga prijeđe na lijevu obalu ove rijeke, naročito preko Rebrovačkog mosta.
U zapovijesti štaba 5. bosanskog korpusa nije bilo predviđeno učešće 14. srednjobosanske udarne brigade u ovom napadu na Banju Luku, ali ju je štab 11. divizije u obje svoje zapovijesti (od 27. i 28. decembra), uključio. Pored nje isti zadatak su dobile i 5. kozaračka brigada i 12. KNOU brigada, kao treće kolonu ove operacije, a dijelom i kao divizijske rezerve. Četrnaesta brigada, međutim, u napadu na Banju Luku nije djejstvovala kao cjelina. Iz nje je izdvojen 1. bataljon u opštu divizijsku rezervu, sa zadatkom da sa dijelovima 12. krajiške likvidira policijsku karaulu kod Rebrovačkog mosta, zauzme most i na lijevoj obali Vrbasa uspostavi mostobran. Odatle je trebalo da potpomaže prodor dijela 12. krajiške koji je išao u pravcu „Vrbas-logora“. Usput je trebalo da likvidira i sjedište Gestapo-a.
Ostatak 14. brigade kojoj je pridodat i Prnjavorski partizanski odred, trebalo je da formira dvije grupe. Planirano je da jedna napada i likvidira obezbjeđenje oko vojnih magacina na Krčmaricama, gdje se pretpostavljalo da ima oko 250 neprijateljskih vojnika i nešto artiljerije. Poslije likvidacije posade oko magacina trebalo je da čisti sela Priječane i Trn i potpomaže 5. kozaračku pri likvidaciji neprijatelja u Trapistima. Ovaj zadatak je dobio 2. bataljon. Zaštita divizijske hirurške ekipe („sa dr Spremom“), koja je bila smještena u Slatini povjerena je Prnjavorskom partizanskom odredu. Druga grupa trebalo je da napadne neprijateljsku posadu u Klašnicama u kojoj je bila jedna bojna 7. lovačke pukovnije i uspostavi na tom dijelu čvrst mostobran.
Ovaj zadatak je dobio 3. bataljon Brigade. Štab je u ovu akciju pošao iz Prnjavora. Prvi bataljon se uputio preko sela Vijačana ka Dubravavama i Šnjegotini, prema planini Uzlomcu, a odatle kroz Kotor-Varoš, koji je bio slobodan, u Lipovac (zapadno).
Tok operacije
[uredi | uredi izvor]Predveče, 31. decembra, ovaj bataljon je bio u rejonu Rebrovca. Ostali bataljoni 14. brigade, Prnjavorski partizanski odred i štab 14. brigade 31. decembra, uveče, bili su iznad Slatine. Jedinice su postrojene i saslušale odluku o napadu na Banju Luku. O značaju akcije govorili su komandant i komesar brigade.
Poslije održanih govora, 3. bataljon je odmah krenuo za Klašnice (kod Laktaša). Nastupao je preko Šušnjara i Blaškog, sa ciljem da se usput razbiju četničke grupe koje se nađu na tom pravcu. U predviđena 22:00 sata 31. decembra 1943., poslije artiljerijske pripreme od po deset granata koje su ispaljene iz svih artiljerijskih oruđa svih divizija 5. korpusa, bataljoni 14. brigade su počeli napad. Prvi bataljon (u svojstvu aktivne divizijske rezerve) se blagovremeno privukao polaznim položajima za napad i, sa dijelom boraca 12. KNOU brigade i Banjalučkog partizanskog odreda napao neprijateljske snage kojie su se nalazili u zgradama oko Rebrovačkog mosta i crkve na desnoj obali Vrbasa, ali je pri tome postigao samo djelimično iznenađenje. Na prepad je zarobio 13 neprijateljskih vojnika, 10 domobrana i 3 legionara, koji su branili pristup Rebrovačkom mostu. Pokušaji da se to iskoristi i odmah prijeđe most nije uspio, kao ni svaki slijedeći napad. Neprijatelj e branio mitraljeskom i puščanom vatrom iz bunkera uz most na lijevoj obali Vrbasa. Zbog toga su borci 1. bataljona zaposjeli položaje oko groblja, rebrovačku crkvu i kuće na desnoj obali, odakle su nastojali neutralizirati neprijatelja na drugoj strani mosta. Prateći vod bataljona je minobacačima gađao i vatrene položaje neprijateljske artiljerije u rejonu Borika.
Sva nastojanja komandira četa, komandanta bataljona da u sadjejstvu sa dijelovima 12. brigade slome otpor neprijatelja oko mosta na lijevoj obali bila su neuspješna. Slično je prošao i 3. bataljon brigade. Nastupajući preko sela Blaško i Šušnjari, unio paniku među četnike, od kojih je neke i zarobio, među njima i Dragu Đurića, komandanta četničkog bataljona "Petar Pecija", koga je četnička Vrhovna komanda unapredila u čin majora. Ostali četnici su pobjegli i uzbunili domobransku posadu u Klašnicama.
Prvi postavljeni zadatak u napadu na Banju Luku − zauzimanje neprijateljskog uporišta Krčmarice − izvršio je jedino 2. bataljon brigade. Zarobljeno je 15 domobrana. Kod zgrade Pivare u Trapistima, 2. bataljon 14. brigade došao je u direktni kontakt sa snagama 5. brigade, dok je njegovo lijevo krilo zahvatilo električnu "centralu", koja se nalazila oko 200 m uzvodno od mosta na desnoj obali Vrbasa.
Neprijatelj je, zahvaljujući tamošnjem betonskom bunkeru i zgradi neposredno uz most, na suprotnoj – lijevoj obali, sprečavao prodor preko rijeke. Tu zgradu i bunker su držali dijelovi specijalne jedinice, pod komandom njemačkog poručnika Kirhnera – one iste jedinice sa kojom je 14. brigada imala 19. novembra iznenadan suskob oko Ćetojevića u Kadinjanima.
U novogodišnje jutro, 1. januara, u upravnoj zgradi Pivare, sastali su se štabovi 5. i 14. brigade, da bi zajednički razmotrili novonastalu situaciju. Nijedna brigada nije imala nikakvo teško oružje kojim bi mogla neutralisati neprijateljsku posadu u zgradi preko mosta. Osim toga, u blizini kuće je neprekidno bio tenk, a brigade su imale samo po jednu protivtenkovsku pušku engleske proizvodnje. Njima su pokušali su da oštete tenk. Gađali su i oba komandanta brigada, ali bez vidljivog rezultata, iako je tenk bio pogođen, što se, dobro vidjelo sa prozora upravne zgrade Pivare. Pokušaji sa pravljenjem splavova za prevoz preko Vrbasa nisu uspjeli zbog nedostatka odgovarajućeg materijala i stručnog ljudstva za takve zanatske radove.
Konačno je zaključeno da je jedino rješenje nasilni prelazak mosta. U tom cilju je formirana grupa boraca iz 5. kozaračke, koja je noću 1/2. januara pokušala da, pod okriljem mraka, prevari neprijatelja. Sa njima je krenuo i komandant brigade Ranko Šipka. Međutim, neprijatelj je svjetlećim raketama osvjetljavao most i prije nego su ovi prevalili trećinu njegove dužine, otkrio ih je i po njima otvorio paljbu. Povukli su se pod zaštitom vatre 5. i 14. brigade.
U međuvremenu je banjalučkom garnizonu počela pristizati pomoć. Već u prijepodnevnim satima, 1. januara iz Prijedora je pristigao jedan bataljon 383. puka 373. njemačke divizije, a 2. januara, oko 13:00 sati, i 901. oklopni grenadirski školski puk, koji je stigao cestom iz Gradiške. Ove neprijateljske jedinice su se odmah uključivale u borbu pa su se njihove posade u Banjoj Luci i okolnim uporištima postajale sigurnije, a stoga i agresivnije. To se odrazilo i na liniji kod [Trapista. Tu su borci 2. bataljona 14. brigade bili zaposjeli zgrade na desnoj obali.
Poslije pristizanja njemačkog 901. oklopnog puka u Banju Luku, tenkovi su prešli u iznenadni napad. Po zgradama gdje je bio raspoređen 2. bataljon 14. brigade otvorena je artiljerijska paljba. Granate su probijale zidove, a zatim eksplodirale u prostorijama u kojima su se nalazili borci.
Izuzev ove iznenadne artiljerijske i mitraljeske vatre sa lijeve obale Vrbasa, drugih neprijateljskih djejstava tada nije bilo, niti je bilo pokušaja neprijatelja da pređe most. Ali ni partizani, u tom pokušaju, nisu uspjeli ući preko Vrbasa, u Banja Luku.
Reference
[uredi | uredi izvor]- ^ Samardžija S. (1983): Četrnaesta srednjobosanska NOU brigada. Skupština opštine Prnjavor, Banja Luka.
- ^ Petrić N., Ur. (1985): Opštine Kotor-Varoš i Skender-Vakuf u NOB-u 1941-1945. Radnički univerzitet „Đuro Pucar Stari“, Kotor Varoš.
- ^ Đondović R., Ur. (1989): Sanitetska služba u narodnooslobodilačkom ratu Jugoslavije 1941-1945, Knj. 2: Nastanak i razvoj sanitetske službe u oružanim snagama narodnooslobodilačkog pokreta u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Hrvatskoj i Makedoniji; Biblioteka Ratna prošlost naroda i narodnosti Jugoslavije, knj. 361. Monografija Jedinica NOV i PO Jugoslavije, Knj. 150). Vojnoizdavački i novinski centar, Sanitetska uprava SSNO, Beograd.