Prijeđi na sadržaj

Ustaše

Izvor: Wikipedija
(Preusmjereno s Ustaški pokret)
Ustaša – Hrvatska revolucionarna organizacija
Poglavnik Ante Pavelić
Osnivač Ante Pavelić
Slogan Za dom spremni
Osnovana 7. siječnja 1929. (de jure)
1930. (de facto)[1]
Prethodnica Stranka prava
Nasljednica Nekoliko stranaka i organizacija u iseljeništvu:
Sjedište Torino, Bologna (do 1941.)
Zagreb (1941. – 1945.)
Država djelovanja ND Hrvatska
Glasilo Hrvatski narod
Podmladak Ustaška mladež (UM)
Studentsko krilo Sveučilišni stožer
Vojno krilo Ustaška vojnica
Broj članova (1941.) c. 100 000
Ideologija ultranacionalizam
fašizam
klerofašizam
iredentizam
Politički položaj krajnja desnica
Hrvatski državni sabor ukinut 1942.
Ustaški vojnik, 1942.

Ustaša – Hrvatska revolucionarna organizacija, skraćeno UHRO, bivše je hrvatsko separatističko, ultranacionalističko i terorističko[1] tajno društvo koje se kasnije razvilo u fašistički politički pokret.[2][3] UHRO osnovao je i vodio Ante Pavelić od 1929. godine[4] tijekom progonstva u Kraljevini Italiji. Pripadnike organizacije zvalo se ustašama po starijoj hrvatskoj riječi za pobunjenike ili ustanike. Kao naziv za pojedinoga člana kao i za cijelu organizaciju izabran je u spomen na ustaničke vojnike koji su se 1871. borili u rakovičkom ustanku pod Eugenom Kvaternikom za Hrvatsku neovisnu od Austro-Ugarske.[5]

Ustaše su osnovane kao reakcija na to što je jugoslavenski kralj Aleksandar I. Karađorđević proglasio Šestosiječanjsku kraljevsku diktaturu. Njihova struktura i rituali na početku djelovanja bili su usporedivi s onima drugih nacionalno-terorističkih tajnih društava na području jugoistočne Europe poput Crne ruke ili VMRO-a, a bili su usmjereni na oružanu borbu za »neovisnu hrvatsku državu na njezinom cjelokupnom etničkom i povijesnom području«.[1] Do 1941. broj formalno primljenih ustaša, koje su činili studenti, profesori, književnici, odvjetnici, bivši c. i kr. časnici, članovi katoličkih udruga i pripadnici marginaliziranih društvenih skupina vjerojatno nikada nije iznosio više od 3000 do 4000 članova u domovini i u progonstvu.[6] Povjesničar Mark Biondich piše o maksimalno 10 000 članova u 1941. godini.[7]

Ustaške baze i logori za obuku, u kojima je bilo smješteno do 300 osoba, uglavnom su se nalazili u Mađarskoj i/ili Italiji[2] sve dok ustaše nisu neočekivano preuzele vlast u novoosnovanoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj (NDH) sredinom travnja 1941. uz potporu Sila Osovine. Organizacija je, nakon dolaska na vlast, uspostavila totalitarnu diktaturu, uglavnom na područjima današnje Republike Hrvatske, cijele Bosne i Hercegovine i manjem dijelu Vojvodine. Bila je odgovorna za progon i genocid nad raznim etničkim skupinama, najviše nad Srbima, Židovima i Romima[2] te je odgovorna za ubojstva brojnih političkih protivnika i uspostavu koncentracijskih logora.

Ustaški pokret prestao je postojati u svibnju 1945., nakon pada NDH i savezničke pobjede u Drugom svjetskom ratu. Neki su pripadnici vodstva preko tzv. samostanskih ruta pobjegli u inozemstvo, gdje su nastavili djelovati. Mnoge su domobrane, pripadnike ustaške vojnice i ratne zarobljenike strijeljali partizani tijekom Bleiburške tragedije. Nakon uspostave socijalističke Jugoslavije formirane su iseljeničke organizacije poput Hrvatskog oslobodilačkog pokreta, Hrvatskog revolucionarnog bratstva ili Hrvatskog narodnog otpora.

Pozadina

Nakon završetka Prvog svjetskog rata i raspada Austro-Ugarske monarhije njezine južne države (Slovenija, Hrvatska i Bosna i Hercegovina) ujedinile su se sa Srbijom u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca koja je kasnije preimenovana u Kraljevinu Jugoslaviju. Ustaški pokret nastao je od skupina koje su 20-ih godina 20. stoljeća činile desno krilo hrvatske opozicije centralističkom i srpsko-hegemonističkom državnom poretku Kraljevine.

Najvažnija od njih bila je Hrvatska stranka prava koja je nastala iz desnog, strogo protujugoslavenskog krila istoimene starije stranke. Kasniji ustaški vođa i odvjetnik, Ante Pavelić, bio je jedan od vodećih članova te stranke u tom razdoblju. U početku ta i slične skupine nisu mogle dobiti veći utjecaj. Dominantna politička snaga u tadašnjoj Hrvatskoj bila je i ostala Hrvatska seljačka stranka (HSS) pod vodstvom Stjepana Radića.

Nastanak

Osnivanje

Mijo Babić, Vlado Černozemski (ubojica kralja), i sudionik Zvonimir Pospišil (lijevo prema desno) tijekom vojne obuke u ustaškom logoru Janka Puszta južno od Velike Kaniže u Mađarskoj (oko 1934.)

Krajem listopada 1928. Ante Pavelić osnovao je, u početku ilegalne, ustaše. Mogao se osloniti na protujugoslavenske, revanšističke i iredentističke snage u Italiji, Mađarskoj i Bugarskoj te na legitimističke krugove u Austriji i revanšistički pokret u Njemačkoj.[8] Tijekom državne krize koja je uslijedila nakon što je hrvatskog demokrata Stjepana Radića u Beogradu ubio Puniša Račić, kralj Aleksandar I. izvršio je državni udar 6. siječnja 1929. Raspustio je parlament, suspendirao ustav iz 1921. i proglasio kraljevsku diktaturu koja je također zabranila prijašnje nacionalne simbolike. Dan je kasnije Pavelić emigrirao u Italiju gdje je okupio ustaške iseljenike i formirao ih u terorističku organizaciju. Pristaše se obučavalo za terorističke i subverzivne akcije u centrima i logorima u Mađarskoj,[2] Italiji i Austriji. U azilu je Pavelić napisao program za ustaše, »Statut« (1932.) i »Načela« koja su proširena 1941. godine.

Ustaše su sebe doživljavali kao hrvatski pokret za osamostaljenje protiv srpske hegemonije u Jugoslaviji i za razvoj Velike Hrvatske s uključivanjem Bosne, Hercegovine i Srijema, a srpsko se stanovništvo treba brzo eliminirati. Ustaše su se razvile u fašistički pokret po uzoru na Mussolinija i Hitlera. Od 1929. do 1934. aktivno ga je podržavao Mussolinijev fašistički režim kako bi destabilizirao državu Jugoslaviju koja je stajala na putu talijanskoj prevlasti na Jadranu i Balkanu.

Iako njihovi pristaše nisu bili mnogobrojni u Jugoslaviji, infiltrirali su se u Hrvatsku seljačku stranku i intenzivno nastojali proširiti njezine desne i separatističke snage. Neke od njihovih tajnih baza u državi bili su katolički samostani i sjemeništa. Vlada je na ustaško djelovanje reagirala nasilnim suzbijanjem svakog potencijalnog otpora. Nekoliko pripadnika oporbe koji nisu bili uključeni u terorističke aktivnosti, uključujući Milana Šufflaya, ubili su agenti jugoslavenske tajne službe time izazvavši međunarodne prosvjede.

Vidi još: Hrvatska u Kraljevini Jugoslaviji

Ciljevi

Samostalnost Hrvatske

»Ustav hrvatske revolucionarne organizacije ustaša« od 7. siječnja 1929. (tiskan 1932.)
Logotip Wikizvora
Logotip Wikizvora
 WikIzvor ima izvorni tekst na temu: Ustav hrvatske revolucionarne organizacije "Ustaše"

Jedan od glavnih ciljeva ustaša bila je »obnova slobodne i neovisne hrvatske države na cjelokupnom povijesnom i etnički zatvorenom prostoru hrvatskog naroda«.[9] Taj se cilj trebao »postići svim sredstvima, čak i oružanom pobunom«.[10]

Pod »područjem hrvatskog naroda« podrazumijevalo se:

Wikicitati »Naime, Hrvatska se ne sastoji samo od malog područja Banalne Hrvatske (sa Slavonijom i Srijemom) [...], koja je bila autonomna do 1918., nego od svih njezinih povijesnih sastavnica: Banalna Hrvatske, Dalmacija i Bosna i Hercegovina.«

Nakon ostvarenja cilja ustaški je pokret htio »svim sredstvima štiti državnu samostalnost i etničku posebnost hrvatskog naroda i boriti se za to da u hrvatskoj državi vlada samo hrvatski narod, da ostane jedini vladar nad svim materijalnim i duhovnim dobrima u svojoj zemlji, koji je progresivan i pošten, vođen u duhu ustaških načela«.[11]

Neprijatelji

Protivnicima ovih ciljeva i neprijateljima ustaše su smatrali:

Organizacija

Podjela

Propagandi plakat s natpisom: »ROB NIKADA!«

Ustaška je organizacija bila podijeljena na:

  • »Roj«, ustaše na jednom mjestu
  • »Tabor«, roj na području jedne općine
  • »Logor«, svi tabori jednoga okruga
  • »Stožer«, svi logori na području jednog kotara.

Nadalje, postojao je i »sveučilišni stožer« za cjelokupno studentsko tijelo koji je bio neposredno podređen zapovjedništvu.[13]

Prije 1941. bilo je devetnaest stožera u izbjeglištvu na području tzv. »Velike Hrvatske«. Zbog velikoga broja Hrvata u iseljeništvu postojala su i tri »Stožera« u Europi te Sjevernoj i Južnoj Americi.[14]

Iznad svega stajao je »ustaški stožer« koji je usmjeravao svaku djelatnost koja se odnosila na cjelokupni pokret i borbu za slobodu. Stožer se sastojao od Vijeća doglavnika i štaba pobočnika. Poglavnik je imenovao i smjenjivao najviše dvanaest doglavnika i glavne pobočnike.[15]

Poglavnika su birali osnivači ustaške organizacije ili stožer kada je bilo slobodno mjesto.[16]

Pomladak

Podrobniji članak o temi: Ustaška mladež
Ustaški službenik sa spomen-znakom za zasluge u razvoju i osposobljavanju Ustaške mladeži (UM) na prsnom džepu, listopad 1942.

Nakon formiranja Nezavisne Države Hrvatske formirana je Ustaška mladež po uzoru na Hitlerovu mladež.

Njezine podskupine bile su Ustaška uzdanica za učenike osnovnih škola od 7. do 11. razreda, Ustaški junaci za djecu od 11. do 15. god. i Ustaška Starčevićeva mladež od 15. do 21. godine života.[17]

  • Omot istoimena časopisa iz 1942. godine, 35. izdanje
    Omot istoimena časopisa iz 1942. godine, 35. izdanje
  • Pripadnice ustaške uzdanice, 15. svibnja 1942.
    Pripadnice ustaške uzdanice, 15. svibnja 1942.
  • Marš pripadnika ustaške mladeži na Trgu svetoga Marka, 10. travnja 1944.
    Marš pripadnika ustaške mladeži na Trgu svetoga Marka, 10. travnja 1944.

Učlanjenje

Svaki Hrvat koji je bio »sposoban za ustašku borbu i odan ustaškim načelima […]« mogao je postati ustaša.[18] Dužnosti ustaše bile su polaganje ustaške prisege i neizostavno obavljanje svih poslova, svih dužnosti, svih naredbi i propisa te nepokolebljiv osjećaj odgovornosti.[19]

Zakletva, koja se u skladu s propagandom trebala položiti ispred raspela, noža i pištolja, glasila je:

Wikicitati »Zaklinjem se Bogom svemogućim i svime, što mi je sveto, da ću se držati ustaških načela i pokoravati se propisima te bezuslovno izvršavati sve odredbe Poglavnika, da ću svaku povjerenu mi tajnu najstrože čuvati i nikome ništa odati. Zaklinjem se, da ću se u ustaškim redovima boriti za izvojevanje samostalne države Hrvatske i sve učiniti, što mi Poglavnik naloži. Zaklinjem se, da ću jedanput izvojevanu hrvatsku državnu samostalnost i hrvatsku narodnu slobodu u ustaškim redovima čuvati i braniti. Ako se ogriješim o ovu prisegu, svjestan si svoje odgovornosti za svaki svoj čin i propust, ima me po ustaškim propisima stići kazna smrti. Tako mi Bog pomogao! Amen!«

Simboli

Grb

Kovanica u vrijednosti od pet kuna; srebrna medalja s ustaškim znakom (propagandni reljef, 1934.)
Ustaški grb na promidžbenom plakatu za »hrvatski krugoval«, državni radio u NDH

Ustaški grb bilo je plavo, veliko slovo »U« sa serifima koji sadrži srebrnu, heraldičku granatu crvena plamena. Na granati je bio i povijesni crveno-bijeli grb Hrvatske s prvim poljem u bijeloj boji. Shema boja znaka odražavala je hrvatske nacionalne boje: crvenu, bijelu i plavu.[20]

Slovo »U«  simboliziralo je početno slovo riječi ustaša. Granata je trebala naglasiti militantan, revolucionaran i elitistički karakter. Posuđen je iz revolucionarnih tradicija Italije i Francuske. Tamo je granata izvorno bila simbol grenadira (u 17. i 18. stoljeću elitna postrojba pješaštva) i danas se rabi u vojnim jedinicama (npr. Karabinjeri, Legija stranaca). Pretpostavlja se da je izabrana inačica povijesnog hrvatskog grba s prvim bijelim poljem kako bi se razlikovao od hrvatskog grba koji se nalazi u kraljevskom jugoslavenskom grbu s prvim crvenim poljem.[21]

Prva shematska upotreba ustaškog grba nalazi se u logotipu organizacijskog lista »Ustaša: Vjesnik hrvatskih revolucionaraca« iz svibnja 1930. godine.[22][23] Prvi prikaz grba objavljen je 1932. godine u logotipu novina »Ustaša«[24][25] i prije svega na naslovnoj stranici ustaškog ustava.

Godine 1934. ustaški stožer u iseljeništvu izdao je u propagandne svrhe srebrnjak od 5 kuna kovan u Beču[26] i dvije marke[27] tiskane u Bergamu na kojima je također prikazan ustaški grb.

Nakon poraza Jugoslavije oko 300 naoružanih ustaških postrojbi u iseljeništvu s ovim grbom na uniformi prešle su granicu s Italijom i paradirali pred Pavelićem u Zagrebu.[28]

Nezavisna Država Hrvatska kao državni simbol koristila je povijesni grb Hrvatske s velikim slovom »U« uokviren hrvatskim pleterom.[29] U slučaju je ovoga državnog grba »U« namjerno postavljeno na vrh grba kako bi se olakšalo većini stanovništva koji su bili Hrvati, ali ne i ustaše, da se identificiraju s državom.

Državna omladinska organizacija Ustaška mladež imala je svoj simbol koji je rabljen u različitim bojama.[30]

  • Grb Ustaša
    Grb Ustaša
  • Simbol ustaškog pokreta kako se prikazivao na državnim simbolima NDH
    Simbol ustaškog pokreta kako se prikazivao na državnim simbolima NDH
  • Zastava NDH
    Zastava NDH
  • Grb ustaške mladeži
    Grb ustaške mladeži

Pozdrav

Ante Pavelić pozdravlja saborske zastupnike s podignutom desnom rukom, 1942.
Podrobniji članak o temi: Za dom spremni

Pozdrav ustaške organizacije bio je »Za dom spremni«, a izricalo ga se s ispruženom desnom rukom sa spojenim prstima otkada je došlo do zbližavanja s fašističkom Italijom i nacionalsocijalističkom Njemačkom.

Može se pronaći na stranačkim, ali i na državnim dokumentima kao završni pozdrav (npr. kod dodjele odlikovanja).

Himna

Ustašku himnu »Puška puca« skladao je Ante Pavelić i uglazbio je u stilu koračnice.

»

Puška puca a top rice,
grmi kao grom,
sad Ustaša bojak bije za hrvatski dom.

Puška puca, krv se lije, dušman bježi klet,
a ustaška hrabra vojska vrši zavjet svet.
Tjera smjelo dušmanina, s praga djedovskog,
i podiže staru slavu roda hrvatskog.

Ne plaši ga grom pušaka ni topova jek,
dom, sloboda, vjerna ljuba, rani su mu lijek.
Puška puca a top rice, barut miriše,
mlad Ustaša na bojištu ranjen izdiše.

Oj hrvatska zemljo mila, sviće danak tvoj,
sad Ustaška hrabra vojska za te bije boj.

«

Ustaška himna[31]

Atentat na Aleksandra I.

Podrobniji članak o temi: Atentat u Marseilleu
Film Universal Newsreela o atentatu u Marseillesu, 1934.

Nakon ličkog ustanka 1932. ustaške su aktivnosti kulminirane atentatom u Marseilleu na jugoslavenskog kralja Aleksandra I.[2] i francuskog ministra vanjskih poslova Louisa Barthoua koji je izvršio Vlado Černozemski u Marseilleu 1934. u bliskoj suradnji s makedonskim nacionalistima iz revolucionarne organizacije VMRO.

Nakon što se doznalo tko su počinitelji i došlo do krize u francusko-talijanskim odnosima, Mussolini je Pavelića smjestio u kućni pritvor i prisilio ga da prekine terorističku kampanju. Ustaše su potom težište svojega djelovanja premjestile na izgradnju potpornih skupina među hrvatskim iseljenicima i čekale priliku da uz njemačku ili talijansku pomoć preuzmu vlast.

Uoči Drugoga svjetskog rata ustaše su u Toskani osnovale »ustašku vojsku« s nekoliko stotina svojih pristaša.[32] Otišla je na talijansko-jugoslavensku granicu. Jedna njemačka skupina ustaša u Austriji je osnovala »Hrvatsku legiju« dok je pojačala svoju protujugoslavensku propagandu.

Drugi svjetski rat

Naslovna stranica posebnog izdanja Hrvatskog Naroda, ustaškog glasila, iz 10. travnja 1941. s naslovom: »PROGLAŠENA JE NEZAVISNA HRVATSKA DRŽAVA«

Balkanski pohod s napadom sila Osovine odvijao se između 6. i 17. travnja 1941. Jugoslaviju su okupirale i porazile njemačke, talijanske, mađarske i bugarske trupe. Dana 10. travnja 1941. pukovnik Slavko Kvaternik proglasio je Nezavisnu Državu Hrvatsku još prije puna zauzimanja pod zaštitom i potporom njemačkih nacista. Hitler je prvo ponudio čelniku Hrvatske seljačke stranke Vladku Mačeku vodstvo države, ali on je ponudu odbio. Dana 15. travnja vlast je preuzeo Ante Pavelić.

Ustaška država ostala je lojalan saveznik Trećeg Reicha do 1945. godine, a također je poslala trupe za podršku njemačkoj kampanji protiv Sovjetskog Saveza na istočnom bojištu. Vojno se, međutim, uglavnom bavila borbom protiv partizana predvođenih Titom i protiv četništva (tj. srpski nacionalno-monarhistički pokret).

Ministar unutarnjih poslova NDH Mladen Lorković i ministar obrane Ante Vokić stupili su u kontakt sa Saveznicima 1943./1944. i pokušali svrgnuti Pavelićev režim. Međutim, taj je pokušaj puča otkriven, a uključeni sudionici uhićeni su i pogubljeni u ljeto 1944. godine.

Najpoznatija jedinica ustaša bila je Crna legija pod zapovjedništvom pukovnika Jure Francetića.

Državni ustroj Nezavisne Države Hrvatske

Ustaški milicioner, listopada 1942. Zakrpe ga identificiraju kao pripadnika tjelohranitelja poglavnika Ante Pavelića. Uniforma talijanske proizvodnje sugerira da je pratio Pavelića na povratku iz progonstva u Italiji.

Nezavisne Države Hrvatske (NDH) obuhvaćala je cijelu Bosnu i Hercegovinu, veliki dio Republike Hrvatske i istočni dio Srijema, područja na koje su ustaše polagale pravo na »povijesne hrvatske zemlje«. Veće dijelove hrvatske obale u Dalmaciji, naseljene Hrvatima s gotovo 380.000 stanovnika, te Gorski kotar, ustaše su morali prepustiti iredentističkoj Italiji, a Međimurje Mađarskoj.

Nakon pada Mussolinija 3. rujna 1943. Pavelić je područja koja su pripojena Italiji, vratio u sastav Hrvatske.

Nezavisna Država Hrvatska organizirana je po principu načela vođe po uzoru na svoje fašističke saveznike. Pavelić je preuzeo ulogu vođe pod titulom poglavnik. Ustaški pokret postaje stranka jedinstva i paralelno s uspostavom redovite vojske za koju postoji vojna obaveza. Ustaška vojnica formirana je kao režimska pretorijanska garda kao uzor na Schutzstaffel (SS).

Nisu održani slobodni demokratski izbori koji bi legitimirali ustaški režim od strane hrvatskog naroda.

Njemačke i talijanske okupacijske postrojbe bile su prisutne na njezinom području i često su djelovale bez obzira na »državne organe« službeno neovisne marionetske države. Stanovništvo je bilo jako nezadovoljno ustašama i podrška je brzo opala nakon samo nekoliko mjeseci. Zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac također se sve više distancirao od Pavelićeve vlasti i u raznim prilikama kritizirao njezino djelovanje prema manjinama.

Genocid

Trupla žrtava koncentracijskog logora Jasenovac, 1945.

Ustaška država – zapravo ustaški Poglavnik Ante Pavelić, koji je u svojim rukama držao svu zakonodavnu, izvršnu i drugu vlast – donijela je odmah po osnivanju rasne zakone po uzoru na Treći Reich koji su bili usmjereni protiv Židova i Roma, ali pretežno protiv Srba koji su kolektivno proglašeni »neprijateljima hrvatskoga naroda«.

Srbi, Židovi, Romi, antifašistički nastrojeni Hrvati, članovi Hrvatske seljačke stranke i drugi zatvarani su u logore od kojih je najveći bio Koncentracijski logor Jasenovac,[33] a vrlo često ih je ustaška milicija ubijala na najbrutalniji način.[2] Brojčano najveća skupina žrtava bili su Srbi.

Njemački povjesničar Holm Sundhaussen izjavio je: »Kao što je Hitler težio Europu bez Židova, tako je Pavelić težio Hrvatsku bez Srba«.[34] Prema izvješćima, oko 200 000 Srba ubijeno je u prva četiri mjeseca ustaške vladavine,[35] a 104 000 deportirano je na područje Srbije pod njemačkom okupacijom.[36][37]

Nakon što se suočio s ustancima Srba koji su u prognaništvo naveli veliki broj Hrvata i muslimana iz ruralnih područja s mješovitim stanovništvo, te su posve destabilizirali stanje u državi, Ante Pavelić poduzima korake obuzdavanja bezakona divljih ustaša i radi ograničavanja utjecaja ustaških logornika koji su prvih mjeseci civilnim vlastima po općinama nalagali kako su htjeli: najstrože se zabranilo bilo kakvo dalje ubijanje Srba i nasilje prema njima. Prijeki sudovi su narednih mjeseci - prema izričitim i pisanim uputama samog Ante Pavelića - nerijetko na smrt osuđivali one ustaše koji su ipak počinjali ubojstva i nasilja nad civilima.[38] Na području Velike župe Psat i Krbava koja je obuhvaćala područja Like i zapadne Bosne u kojima je bilo osobito mnogo ustaškog terora, nakon smjene ustaških dužnosnika koji su poticali protusrpski teror, on je od rujna 1941. prestao.[39] Te mjere, međutim, nisu dovele do kraja ustanaka, nego su ustaničke postrojbe s vremenom uglavnom došle pod kontrolu komunista, kao partizani u sastavu Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije. Ta vojska, u koju će se kasnije postupno uključivati i sve veći broj ne-Srba, te koja je od 1943. god. bila prihvaćena i potpomognuta od strane Saveznika, naposljetku će uništiti NDH.

Ustaška ubijanja su se nastavila: JUSP Jasenovac iskazuje da je u Koncentracijskom logoru Jasenovac tijekom 1942. godine stradalo 34.092 Srba, a u razdoblju 1943. – 1945. daljnjih 8.377 Srba.[40] Bilo je i znatnih pokolja na terenu, primjerice je u svibnju 1942. Crna legija je u Vlasenici pobila 890 Srba i Židova, nakon silovanja žena i djevojaka.[41]

Koliko je Srba smrtno stradalo tijekom postojanja NDH nije do danas posve točno utvrđeno. Prema zapadnim istraživanjima broj Srba koji su ubijeni procjenjuje se na 330 000 – 390 000.[42] Prema istraživanju srpskog demografa Bogoljuba Kočovića (Žrtve Drugog svjetskog rata u Jugoslaviji; London, 1985.) o broju žrtava Drugoga svjetskog rata u Jugoslaviji stradalo je oko 290 000 od ukupnih 1,9 milijuna Srba te 30 000 od ukupno 40 000 Židova i 25 000 od 40 000 Roma koji su prije rata živjeli na područjima koja su bila potpala pod vlast ustaša. Hrvatski demograf Vladimir Žerjavić, danas najpriznatiji autoritet za pitanja ratnih gubitaka, na temelju demografskih izračuna i sustavnog pregleda brojnih dokumenata, procijenio je početkom 1990.-ih godina ukupne srpske žrtve u NDH na 322.000 mrtvih, u čemu 82 tisuća pripadnika partizanskih i 23 tisuće pripadnika četničkih postrojbi, 25 tisuća umrlih od tifusa, 20 tisuća civila stradalih u njemačkom logoru Sajmište kod Zemuna i daljnjih 45 tisuća civila pobijenih od Nijemaca na drugim mjestima, 15 tisuća civila pobijenih od Talijana, 34 tisuće civila stradalih u borbama ustaša, četnika i partizana, 28 tisuća pobijenih na raznim mjestima, te 50 tisuća pobijenih u sustavu logora Jasenovac.[43] Centar Simon Wiesenthal navodi da je broj ubijenih u koncentracijskom logoru Jasenovac oko 90 000,[44] dok državni Memorijalni muzej holokausta Sjedinjenih Država u Washingtonu navodi između 77 000 i 99 000.[45] Memorijalni muzej holokausta Sjedinjenih Država spominje između 320 000 i 340 000 ubijenih Srba u razdoblju između 1941. i 1942.[46]

Muslimani

Godine 1941. Dom hrvatskih likovnih umjetnika u Zagrebu preuređen je u »Džamiju poglavnika Ante Pavelića«. Tri minareta izgrađena oko paviljona srušena su 1947. i uspostavljen je muzej revolucije.

Bošnjake (Bosanci koji su većinom muslimanske vjeroispovijesti) ustaše su proglasile »Hrvatima muslimanske vjeroispovijesti« i službeno izjednačili s onima katoličke vjeroispovijesti[47] te ih se, kao i Hrvate katolike, upotrebljavalo za služenje vojnog roka u vojsci, pripadnike mjesnih straža, te kao profesionalne pripadnike Ustaške vojnice. Istovremeno su pod njemačkim vodstvom postavljene bošnjačke divizije poput 13. SS oružane gorske divizije »Handschar«.

Rezonancija u Njemačkoj

»Illustrirte Zeitung« (hrv. »ilustrirane novine«) iz Leipziga su 1941. godine na 98. godišnjicu (2. polugodišta) u posebnom izdanju proslavile ustaško preuzimanje vlasti uz njemačku potporu.

Reproducirale su objašnjenje poglavnika (Pavelića):

Wikicitati »Der unabhängige Staat Kroatien wird nach den Grundsätzen der Ustaschen-Bewegung aufgebaut. Ihre Prinzipien stehen in allen wichtigen nationalen und staatlichen Fragen in vollkommenem Einklang mit der nationalsozialistischen Ideologie, angewandt auf den sozialen Charakter der breiten kroatischen Volksschichten, besonders des kroatischen Bauerntums. Rasse, unbeschränkte Staatsautorität, gelenkte Wirtschaft zwecks größter Produktion, besonders der landwirtschaftlichen Erzeugung, soldatischer Geist im Sinne der traditionellen Eigenschaften des Volkes, die Arbeit als Grundlage jeden Wertes, Verantwortungsbewußtsein und Pflichtgefühl jedes Einzelnen: das sind die Prinzipien, die im Ustaschen-Kroatien überall zu regieren beginnen. Ein solches Kroatien tritt in die neue Ordnung ein, um ein würdiger und nützlicher Mitarbeiter des Großdeutschen Reiches unter dem Führer Adolf Hitler im Krieg und Frieden zu sein.«
(Izvornik)
Wikicitati »Nezavisna Država Hrvatska gradit će se po načelima ustaškog pokreta. U svim važnijim nacionalnim i državnim pitanjima njezina su načela u savršenom skladu s nacionalsocijalističkom ideologijom, primijenjenom na društveni karakter širokog hrvatskog naroda, posebice hrvatskog seljaštva. Rasa, neograničena državna vlast, upravljano gospodarstvo u svrhu najveće proizvodnje, posebno poljoprivredne proizvodnje, vojnički duh u smislu tradicionalnih obilježja naroda, rad kao temelj svake vrijednosti, osjećaj odgovornosti i osjećaj dužnosti svakoga individualni: to su načela koja posvuda u ustaškoj Hrvatskoj počinju vladati. Takva Hrvatska ulazi u novi poredak da bi bila dostojan i koristan suradnik Velikonjemačkog Reicha pod vođom Adolfa Hitlera u ratu i miru.«
(Prijevod)

Odnos prema crkvi

Odnos između Katoličke crkve i ustaša bio je ambivalentan. Mnogi pripadnici katoličkog klera simpatizirali su ideju neovisne hrvatske države. Nacionalistički svećenici surađivali su s ustašama, ali su bili u manjini, a dio klera otvoreno je prosvjedovao protiv njihovih zločina.[48][49][50] Zbog sudjelovanja predstavnika katoličkog svećenstva u uspostavi, organizaciji i vođenju fašističkog ustaškog sustava, neki povjesničari ustašku vladavinu pripisuju klerofašizmu.[51]

Nakon Drugog svjetskog rata

Podrobniji članak o temi: Bleiburška tragedija

Nakon pobjede jugoslavenskih partizana pred kraj Drugoga svjetskog rata u svibnju 1945. brojni su pripadnici ustaša, među kojima je bilo i vodstvo Ante Pavelića, bježali u inozemstvo.

Neposredno nakon završetka rata hrvatski civili, ostaci ustaške i regularne vojske (Domobrani), kao i jugoslavenske postrojbe koje su bile trn u oku novoj vlasti predali su se Britancima kod Bleiburga u Austriji. Međutim, oni su predani Titovim partizanima (tada već službeno: Jugoslavenska armija). Većina njih strijeljana je ubrzo nakon zarobljavanja, istrijebljena u višemjesečnim marševima smrti ili u logorima. Ova i slične akcije Jugoslavenske armije i OZNA-e postale su poznate pod zbirnim nazivom Bleiburška tragedija.

Mnogi ustaše koji su bili krivi za zločine tijekom rata pobjegli su preko Italije takozvanim štakorskim kanalima, odakle ih se otpremilo prema Argentini, SAD-u, Kanadi i Španjolskoj, koristeći veze Vatikana.[52] Osobito se veći dio ustaškog vodstva oko Pavelića prije dolaska u Bleiburg bio odvojio od svojih postrojbi. Sam Pavelić stigao je u Argentinu 1947. godine i živio u Buenos Airesu gdje je bio savjetnik za sigurnost argentinskog diktatora Juana Peróna sve do nedugo prije njegove smrti kasnih 1950-ih. Tamo je formirao vladu u izbjeglištvu koju nije priznala nijedna država. Zbog osobnog i političkog suparništva podijelili su se ustaše u nekoliko skupina.

Mnoge ustaše koje su živjeli u inozemstvu ubile su srpske militantne skupine skupina i jugoslavenska tajna služba Uprava državne sigurnosti (UDB) ciljanim likvidacijama. U Zapadnoj Njemačkoj prognani Hrvati i Srbi, kao i UDB-a, također su izvršili brojne napade jedni na druge što je dovelo do određene medijske rezonancije 1970-ih.

Pojam »ustaša« danas

Danas se naziv »ustaša« uglavnom koristi za hrvatskog šovinista koji svojim idejama i postupcima (ultranacionalizmom, vjerskom ili nacionalnom netrpeljivošću) podsjeća na ustaše iz Drugog svjetskog rata.[53]

Izvori

  1. ↑ a b c Leksikografski zavod Miroslav Krleža. ustaše. enciklopedija.hr. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Pristupljeno 8. siječnja 2022.
  2. ↑ a b c d e f Britannica, The Editors of Encyclopaedia. 1. studenoga 2015. ustaše. britannica.com. Encyclopædia Britannica. Pristupljeno 12. siječnja 2022.
  3. ↑ Ante Pavelić. Eingabe an den Staatsanwalt beim Appellationsgericht in Aix-en-Provence. Heft 2 (Februar). Volk und Reich. str. 160
  4. ↑ Bei der verbreiteten Behauptung die Gründung sei am 10. Januar 1929 erfolgt, handelt es sich um eine Propagandalüge der Ustascha. Siehe Fikreta Jelić-Butić. 1969. Prilog proučavanju djelatnosti ustaša do 1941. 1. str. 55–90, hier 61
  5. ↑ Branimir Jelić. Političke uspomene i rad dra Branimir Jelića [Die politischen Erinnerungen und die Arbeit Dr. Branimir Jelićs]
  6. ↑ Holm Sundhaussen. Ustaše. Böhlau. str. 719
  7. ↑ Mark Biondich: Religion and Nation in Wartime Croatia : Reflections on the Ustaša Policy of Forced Religious Conversions, 1941–1942. In: The Slavonic and East European Revue. Jg. 83, Nr. 1, 2005., str. 79.
  8. ↑  Arhivirana inačica izvorne stranice (Wayback Machine)
  9. ↑ Ante Pavelić: Die kroatische Frage. Entstehung: 28. Oktober 1936. Privatdruck des Instituts für Grenz- und Auslandstudien, Berlin 1941., str. 23.
  10. ↑ Punkt 1 der Verfassung der kroatischen Ustaschen-Freiheitsbewegung (1932). In: Emil Robert Gärtner: Kroatien in Südslawien. Junker und Dünnhaupt, Berlin 1944., str. 192. Zitiert nach: Za Dom: Kroatische Korrespondenz für Politik, Wirtschaft und Kultur. Nr. 6–7. Zagreb 2. lipnja 1941., str. 4 f.
  11. ↑ Punkt 2 der Verfassung der kroatischen Ustaschen-Freiheitsbewegung (1932). In: Emil Robert Gärtner: Kroatien in Südslawien. Junker und Dünnhaupt Verlag, Berlin 1944., str. 192. Zitiert nach: Za Dom: Kroatische Korrespondenz für Politik, Wirtschaft und Kultur. Nr. 6–7. Zagreb 2. lipnja 1941., str. 4 f.
  12. ↑ Ante Pavelić: Die kroatische Frage. Nastanak: 28. listopada 1936. Privatdruck des Instituts für Grenz- und Auslandstudien, Berlin 1941., str. 26 ff.
  13. ↑ Punkt 3 der Verfassung der kroatischen Ustaschen-Freiheitsbewegung (1932). In: Emil Robert Gärtner: Kroatien in Südslawien. Junker und Dünnhaupt Verlag, Berlin 1944., str. 193. Zitiert nach: Za Dom: Kroatische Korrespondenz für Politik, Wirtschaft und Kultur. br. 6–7. Zagreb 2. lipnja 1941., str. 4 f.
  14. ↑ Ante Pavelić: Eingabe an den Staatsanwalt beim Appellationsgericht in Aix-en-Provence. In: Volk und Reich. Heft 2 (Februar). Volk und Reich, Berlin 1936., str. 161.
  15. ↑ Punkt 5 der Verfassung der kroatischen Ustaschen-Freiheitsbewegung (1932). In: Emil Robert Gärtner: Kroatien in Südslawien. Junker und Dünnhaupt Verlag, Berlin 1944., str. 193. Zitiert nach: Za Dom: Kroatische Korrespondenz für Politik, Wirtschaft und Kultur. br. 6–7. Zagreb 2. lipnja 1941., str. 4 f.
  16. ↑ Punkt 4 der Verfassung der kroatischen Ustaschen-Freiheitsbewegung (1932.). In: Emil Robert Gärtner: Kroatien in Südslawien. Junker und Dünnhaupt Verlag, Berlin 1944., str. 193. Zitiert nach: Za Dom: Kroatische Korrespondenz für Politik, Wirtschaft und Kultur. br. 6–7. Zagreb 2. lipnja 1941., str. 4 f.
  17. ↑ Adolf Dresler. Kroatien 2. Aufl. izdanje. Essener Verlagsanstalt. str. 133
  18. ↑ Punkt 9 der Verfassung der kroatischen Ustaschen-Freiheitsbewegung (1932). In: Emil Robert Gärtner: Kroatien in Südslawien. Junker und Dünnhaupt Verlag, Berlin 1944, S. 194. Zitiert nach: Za Dom: Kroatische Korrespondenz für Politik, Wirtschaft und Kultur. Nr. 6–7. Zagreb 2. Juni 1941, S. 4 f.
  19. ↑ Punkt 10 der Verfassung der kroatischen Ustaschen-Freiheitsbewegung (1932). In: Emil Robert Gärtner: Kroatien in Südslawien. Junker und Dünnhaupt Verlag, Berlin 1944, S. 194–195. Zitiert nach: Za Dom: Kroatische Korrespondenz für Politik, Wirtschaft und Kultur. Nr. 6–7. Zagreb 2. Juni 1941, S. 4 f.
  20. ↑ Mario Jareb: Hrvatski simboli (Kroatische Symbole). ALFA d.d. Hrvatski institut za povijest, Zagreb 2010, S. 210 (kroat.) und 427 (englisch).
  21. ↑ Mario Jareb: Hrvatski simboli (Kroatische Symbole). ALFA d.d. Hrvatski institut za povijest, Zagreb 2010, S. 210–211 (kroat.) und 427 (englisch).
  22. ↑ Mario Jareb: Hrvatski simboli (Kroatische Symbole). ALFA d.d. Hrvatski institut za povijest, Zagreb 2010, S. 210 mit Abb. 315.
  23. ↑ Ustaško-domobranski pokret: od nastanka do travnja 1941. godine (Die Ustascha-Domombran-Bewegung. Von der Gründung bis zum April des Jahres 1941). Školska knjiga d.d., Zagreb 2006, S. 114 (Bild).
  24. ↑ Mario Jareb: Hrvatski simboli (Kroatische Symbole). ALFA d.d. Hrvatski institut za povijest, Zagreb 2010, S. 210 mit Abb. 316.
  25. ↑ Mario Jareb. Ustaško-domobranski pokret : od nastanka do travnja 1941. godine. Školska knjiga d.d. str. 116–117. ISBN 953-0-60817-9
  26. ↑ Irislav Dolenec: Hrvatska Numismatika: od početaka do danas. Prvi hrvatski bankovni muzej Privredne banke Zagreb, Zagreb 1993, S. 87.
  27. ↑ Dragutin Oparić: Kroatien: Exil-Ausgaben 1934–1992. Selbstverlag, Varaždin 2002, S. 1.
  28. ↑ Ladislaus Hory, Martin Broszat: Der kroatische Ustascha-Staat 1941–1945. 2. Auflage, Deutsche Verlags-Anstalt, Stuttgart 1965, S. 55.
  29. ↑ Narodne Novine: Službeni list Nezavisne Države Hrvatske. Nr. 15. Zagreb 30. April 1941.
  30. ↑ The FAME: Croatia – Independent State, 1941–1945 – Ustaska Mladez
  31. ↑ Koračnice iz: Proljeće: Glazbeno Glasilo Ustaške Mladeži. Zagreb 1942., str. 3–4.
  32. ↑ Јасеновац – Мјесто натопљено крвљу невиних. str. 352
  33. ↑ Leksikografski zavod Miroslav Krleža. 2021. Nezavisna Država Hrvatska. enciklopedija.hr. Hrvatska enciklopedija. Pristupljeno 16. siječnja 2022.. U logore su zatvarani i Srbi, ali i Hrvati koji se nisu slagali s ustaškom politikom (komunisti, HSS-ovci i drugi). Najveći logor u NDH bio je Jasenovac...
  34. ↑ Holm Sundhaussen: Geschichte Serbiens: 19.-21. Jahrhundert. Böhlau, Wien/Köln/Weimar 2007, ISBN 978-3-205-77660-4, S. 316.
  35. ↑ Detlef Brandes; Holm Sundhaussen; Stefan Troebst. 2010. Lexikon der Vertreibungen : Deportation, Zwangsaussiedlung und ethnische Säuberung im Europa des 20. Jahrhunderts 1 izdanje. Böhlau Verlag. str. 320f. ISBN 978-3-205-78407-4CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  36. ↑ Holm Sundhaussen. Geschichte Serbiens. Böhlau Verlag. str. 317 f. ISBN 978-3-205-77660-4
  37. ↑ Klaus Buchenau. Orthodoxie und Katholizismus in Jugoslawien 1945–1991. Otto Harrassowitz. str. 152. ISBN 3-447-04847-6
  38. ↑ "Banja Luka 1941.-1942./1943. godine: previranja unutar vlasti Nezavisne Države Hrvatske", Nikica Barić, Pilar : časopis za društvene i humanističke studije, Vol. XIII No. 25-26 (1-2), 2018. Pristupljeno 12. travnja 2022.
  39. ↑ "Ustroj civilnih i vojnih tijela vlasti NDH u Velikoj župi Krbava i Psat sa sjedištem u Bihaću 1941. – 1942. godine", Franjo Jurić, Zbornik Janković, Vol. IV No. 4, 2019., str. 379-382, 384-385 Pristupljeno 12. travnja 2022.
  40. ↑ JUSP Jasenovac - Poimenični popis žrtava. www.jusp-jasenovac.hr. Pristupljeno 12. travnja 2022.
  41. ↑ Hoare, Marko Attila. 14. prosinca 2006. Genocide and Resistance in Hitler's Bosnia: The Partisans and the Chetniks, 1941-1943 (engleski). OUP/British Academy. str. 202-203. ISBN 978-0-19-726380-8
  42. ↑ Rob McCormick: The United States’ Response to Genocide in the Independent State of Croatia, 1941–1945. In: Genocide Studies and Prevention. University of Toronto Press, Volume 3, Number 1/April 2008.
  43. ↑ Žerjavić, Vladimir. Demografski i ratni gubici Hrvatske u Drugom svjetskom ratu i poraću. Časopis za suvremenu povijest, Vol. 27 No. 3, 1995. Pristupljeno 12. travnja 2022.
  44. ↑ WIESENTHAL CENTER: CROATIA MUST ACT TO COUNTER VENERATION OF FASCIST USTASHE PAST, Centar Simon Wiesenthal, www.wiesenthal.com, 28. lipnja 2007., pristupljeno 17. siječnja 2022.
  45. ↑ Jasenovac, encyclopedia.ushmm.org, Holocaust Encyclopedia, Memorijalni muzej holokausta Sjedinjenih Država (United States Holocaust Memorial Museum), pristupljeno 17. siječnja 2022.
  46. ↑ AXIS INVASION OF YUGOSLAVIA, encyclopedia.ushmm.org, Holocaust Encyclopedia, Memorijalni muzej holokausta Sjedinjenih Država (United States Holocaust Memorial Museum), pristupljeno 17. siječnja 2022.
  47. ↑ Goldstein, Ivo. 1999. Croatia. A History. Hurst & Company. str. 135
  48. ↑ Marie-Janine Calic. Geschichte Jugoslawiens im 20. Jahrhundert. C.H.Beck. str. 160. ISBN 978-3-406-60645-8
  49. ↑ Sabrina P. Ramet. The three Yugoslavias: state-building and legitimation, 1918–2005. Indiana Univ Press. str. 123. ISBN 0-253-34656-8
  50. ↑ Michael Phayer. The Catholic Church and the Holocaust, 1930–1965. Indiana University Press. str. 35 ff
  51. ↑ Ewa Kobylińska: Religion und Kirche in der modernen Gesellschaft. Polnische und deutsche Erfahrungen. Otto Harrassowitz, 1994., str. 52 sowie Lutz Raphael: Imperiale Gewalt und mobilisierte Nation. Europa 1914–1945. C. H. Beck, München 2012., ISBN 978-3-406-62353-0, str. 256.
  52. ↑ Shelah, Menachem. 1989. The Catholic Church in Croatia, the Vatican and the Murder of the Croatian Jews. 4. str. 337
  53. ↑ Hrvatski jezični portal, »ustaša«

Književnost

Monografije

  • Goran Miljan. 2018. Croatia and the Rise of Fascism : The Youth Movement and the Ustasha During WWII. Library of World War II Studies. Bloomsbury Publishing. ISBN 9781838608293
  • Martina Bitunjac: Zaplet . Sudjelovanje. Pogrešno. Žene i ustaški pokret. Duncker & Humblot, Berlin 2018., ISBN 978-3-428-15338-1 .
  • Rob McCormick: Hrvatska pod Antom Pavelićem. Amerika, ustaše i hrvatski genocid. IB Tauris, 2014. (monografija).
  • Alexander Korb. 2013. Im Schatten des Weltkriegs : Massengewalt der Ustaša gegen Serben, Juden und Roma in Kroatien 1941–1945. Hamburger Edition. ISBN 978-3-86854-259-2
  • Rory Yeomans: Vizije uništenja. Ustaški režim i kulturna politika fašizma, 1941. – 1945. Pitt, ruski istočnoeuropski, 2013.
  • Radu Harald Dinu: Fašizam, religija i nasilje u jugoistočnoj Europi. Legija arhanđela Mihaela i ustaše u povijesnoj usporedbi. Harrassowitz, Wiesbaden 2013., ISBN 978-3-447-10002-1 .
  • Marko Attila Hoare. 2004. The Ustasha Genocide. 25. str. 29–38
  • Irina Ognyanova. 2000. Nationalism and National Policy in Independent State of Croatia (1941–1945) (PDF). IWM Junior Visiting Fellows Conferences. IWM. Inačica izvorne stranice (PDF) arhivirana 2. prosinca 2020. Pristupljeno 12. siječnja 2022.
  • USTAŠA : dokumenti o ustaškom pokretu. Biblioteka Memoria. Zagrebačka stvarnost. 1995. ISBN 9531920133
  • Mario Jareb. Ustaško-domobranski pokret : od nastanka do travnja 1941. godine. Školska knjiga d.d. ISBN 953-0-60817-9
  • Fikreta Jelić-Butić. 1969. Prilog proučavanju djelatnosti ustaša do 1941. 1. str. 55–90
  • Ladislaus Hory, Martin Broszat: Hrvatska ustaška država 1941. – 1945. 2. Izdanje, Deutsche Verlags-Anstalt, Stuttgart 1965.

Daljnje čitanje

Vanjske poveznice

Logotip Zajedničkog poslužitelja
Logotip Zajedničkog poslužitelja
 Zajednički poslužitelj ima još gradiva o temi Ustaše
Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Ustaše&oldid=6992622"