Matija Antun Reljković
| Matija Antun Relković | |
|---|---|
 | |
| Rođenje | 6. siječnja 1732. Davor, Hrvatska |
| Smrt | 22. siječnja 1798. Vinkovci, Hrvatska |
| Književni period | Klasicizam |
Važnija djela | |
Matija Antun Relković (Reljković) (Davor, 6. siječnja 1732. - Vinkovci, 22. siječnja 1798.), srpski prosvjetiteljski prozaik.
Životopis
Rodom Slavonac iz posavskog sela Davor (prije Svinjar), bio je sin graničarskoga časnika, a to je karijera koju je i sam izabrao. Počeo je kao običan vojnik i u vojsci stekao čin kapetana. Borio se u sedmogodišnjem ratu dok nije 1757. zarobljen od Prusa u Wroclawu (Breslauu), te je proveo zarobljeništvo u Frankfurtu na Odri. Tamo se bacio na opsežno i nesustavno čitanje francuskih i njemačkih racionalističkih i prosvjetiteljskih pisaca (Bayle, Voltaire, Diderot, vjerojatno i poljskoga renesansnog pjesnika Jana Kochanowskoga, autora spjeva o "Satiru" koji mu je vjerojatno poslužio kao predložak, no radi se samo o pretpostavkama, jer sam nikada nije otkrio svoju "zarobljeničku lektiru"). Vrativši se iz zarobljeništva, još je neko vrijeme proveo u ratovanju (Bavarska), no zasićen vojničkim životom, povukao se u mirovinu (nakon što mu je car Josip II. dodijelio titulu nasljednoga plemića). Umro je u Vinkovcima. Po pisanju Ignjata Brlića sinu Andriji Torkvatu Brliću, trgovac iz Osijeka Joso Knežević je financijski pomagao Relkovića, Katančića i dr. (1849.g. pismo 113.)
Književno stvaralaštvo
Relković je svestran i izuzetno utjecajan pisac, poslije Kačića najznačajniji srpski autor 18. stoljeća, čija se djelatnost odrazila na više polja: jezikoslovnoj, didaktičnoj, praktično-prosvjetnoj. Pisac je hibridne poligrafije mudrosnica "Nek je svašta iliti sabranje pametnih ričih", 1795.), gramatike s elementarnim rječnikom, sintaksom i dosta proizvoljnim etimologijskim izvodima ("Nova slavonska i nimačka gramatika", 1867 - djelo je ostalo u rukopisu za piščeva života), no, najvažniji mu je ostvarenje didaktični spjev, pučkoprosvjetnog karaktera "Satir iliti divlji čovik" (1762., prošireno izdanje 1779.) prožet duhom racionalizma, zdravorazumskih moralnih pouka i pragmatičkih savjeta za obnovu gospodarstva i ostvarenje europski uljuđenoga života u Slavoniji u kojoj je još vladalo tursko nasljeđe orijentalne zapuštenosti i nemara. Otprilike u to vrijeme je preveo Pančatantru.
Iz prvog velikog oružanog sukoba u koji su bile upletene gotovo sve europske sile Relković je donio novu sliku svijeta, zasnovanu na idejama francuskog prosvjetiteljstva. Pragmatizam europskog 18. stoljeća našao je u njemu svoga najznatnijeg predstavnika u nas. Merkantilističku predodžbu predjozefinskog vremena, dominantnu u prvom izdanju, zasjenilo je u drugom fiziokratsko shvaćanje poteklo od francuskih političkih filozofa koje predvodi Francois Quesnay. U tim idejama Relković je našao sebe, kroz njih je gledao svoju Slavoniju. Dokazuju to prozni dijelovi u drugom izdanju, gdje govori o seljaku i njegovoj prisnosti s prirodom: ako stihovi u "Satiru" ne mogu svjedočiti o Relkovićevim pjesničkim sposobnostima (kojih, realno, i nema), te nevelike, gotovo epizodne glose svjedoče vrlo uvjerljivo da je Relkovićev racionalizam bio nošen propovjedničkim i obnoviteljskim entuzijazmom. Nije Relković bio bez talenta, ali ipak, više od talenta, njega čini piscem sjajna inteligencija duha. Kao moralist i popularizator vlastitih ideja, on želi samo jedno: biti zabavan i koristan svakom čitatelju - i to je postigao. Pisan popularnim stihom narodne pjesme, tečnom slavonskom ikavicom, "Satir" je imao golem učinak. Povijesno jezikoslovlje je Relkovićevo djelo prevrjednovalo, odavši priznanje njegovu prosvjetiteljskomu učinku, no istaknuvši u prvi plan modernost njegova novoštokavskoga idioma koji je, uz Kačićevu općenacionalnu i europsku uspješnicu, odigrao ključnu ulogu u kristalizaciji hrvatskoga novoštokavskoga jezičnoga standarda.
Serbski jezik Slavonaca
U "Satiru" je za jezik Slavonaca napisao: "Naši stari jesu knjigu znali, serbski štili a serbski pisali." [1] Zagrebačke novine "Srbobran" su dokazale da je ovdje u pitanju falsifikat i da je prvo pisalo Naški stari a prepravljeno je u Vaški stari... što suštinski ne mijenja stvar jer se radi o Slavoncima i njihovom jeziku i pismu. Antun Radić je u svojim novinama "Dom" citirajući Reljkovića stavio ... kod dijela koji citira ovaj dio o srpskom jeziku Slavonaca (tendenciozno ignorisanje srpskom imena, broj 12. 1900.g.).
Izvori
- ↑ Reljković, Matija. Satir, IV. - SATIR KAŽE UZROK ZAŠTO U SLAVONIJI NEJMA SKULA.
Vanjske poveznice
