Petar Zrinski
| Petar IV. Zrinski | |
|---|---|
 Petar IV. Zrinski | |
| Mandat 1665. – 1670. | |
| Prethodnik | Nikola VII. Zrinski |
| Nasljednik | Nikola Erdődy |
| Rođenje | 6. lipnja 1621. Vrbovec, Hrvatska |
| Smrt | 30. travnja 1671. Bečko Novo Mesto, Austrija |
| Supružnik | Ana Katarina Zrinska |
Grof Petar IV. Zrinski (Vrbovec, 6. lipnja 1621. - Bečko Novo Mjesto, 30. travnja 1671.), hrvatski ban, vojskovođa i pjesnik.
Petar Zrinski rodio se u Vrbovcu, mjestu istočno od Zagreba,a umro 30.4.1671.u Bečku Novom Mjestu. Otac mu je bio hrvatski ban Juraj V. Zrinski, a majka grofica Magdalena Széchy. Bio je praunuk Nikole Šubića Zrinskog, sigetskog junaka, a unuk Juraja IV. Zrinskog, koji je dao tiskati prvu hrvatsku knjigu na kajkavskom narječju "Decretum tripartitum" u Nedelišću kraj Čakovca 1574. godine.
Kad je Petar imao samo pet i pol godina, njegov otac je umro u austrijskom vojnom taboru u Požunu (današnji glavni grad Slovačke Bratislava), sudjelujući u Tridesetogodišnjem ratu. Prema nekim povijesnim izvorima dao ga je, nakon verbalnog razmimoilaženja, otrovati habsburški general Wallenstein.
Petar se školovao, zajedno s bratom Nikolom, najprije kod zagrebačkog biskupa Petra Domitrovića, zatim u Mađarskoj i Austriji, a neko vrijeme je boravio i u Italiji. Nakon toga je pretežno živio u dvorcu obitelji Zrinskih u Čakovcu (Međimurje), te u Ozlju.
Godine 1643. oženio se groficom Katarinom Zrinski, polusestrom Frana Krste Frankopana. Imali su četvero djece, Jelenu (rođenu 1643.), Ivana Antuna (rođenog 1651.), Juditu Petronelu i Zoru Veroniku.
Nakon smrti starijeg brata Nikole krajem 1664., Petar Zrinski je 1665. imenovan hrvatskim banom, ali je službeno preuzeo dužnost tek u godini 1668. zbog raznoraznih političkih kalkulacija bečkog dvora.
Petar je također, poput starijeg brata, bio velik ratnik koji se proslavio u mnogim bitkama, a osobito kad je s 300 hrvatskih ratnika razbio Deli-pašu Badanjkovića i njegovih 1 400 vojnika, te kad je sa svojih 2500 ratnika razbio Ali-pašu Čengića i njegovih 10 000 vojnika. Koliko je bio sjajan ratnik i velik junak, najbolje govori podatak da je kralj nazvao Petra "štitom kršćanstva i strašilom Turaka".
Petar Zrinski bio je i pjesnik, a godine 1660. preveo je s mađarskog jezika i u Mlecima izdao poznati spjev svog brata Nikole Zrinskog Čakovečkog "Sirena Jadranskoga mora".
Zajedno sa svojim šurjakom Franom Krstom Frankopanom Petar Zrinski je nastavio borbu za prava Hrvatske koju je započeo njegov brat Nikola, pa se tako povezao s glavnim mađarskim vođama. Povod za nezadovoljstvo bio je sramotni Vašvarski mir, sklopljen 10. kolovoza 1664. godine, kojim su Turci, premda poraženi u Monošterskoj bitki, od Bečkog dvora dobili pravo da zadrže sve do tada osvojene teritorije. Nezadovoljnici su stvorili savez nazvan Zrinsko-frankopanska urota, kojim su željeli umanjiti sve veći centralizam i apsolutizam hrvatsko-ugarskog kralja Leopolda I. Habsburgovca.
Kad je, međutim, godine 1666. umro ostrogonski nadbiskup Đuro Lippay, a god. 1667. ugarski palatin Franjo Wesselényi, hrvatsko-ugarski savez je oslabio i na kraju se skoro potpuno raspao zbog različitih ideja i načina vođenja urote.
Ubrzo je i bečki dvor, koji je provodio centralizam i apsolutizam ne mareći za prava hrvatskog naroda i obveze potpisane Pactom Conventom iz god. 1102., sve saznao zahvaljujući izdaji iz urotničkih redova. Dana 13. ožujka 1670. godine Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan odlaze u Beč da bi se opravdali caru, odnosno kralju, očekujući njegovo razumijevanje za hrvatsko nezadovoljstvo. Međutim, Leopold I. ih odmah daje uhititi i zatočiti u Bečkom Novom Mjestu.
Nakon dugotrajne istrage Zrinski i Frankopan bili su osuđeni na smrt odsijecanjem glave i desne ruke. 11. travnja 1671. poseban sud je optužio Petra Zrinskog da je htio postati vladar (što je značilo da je radio protiv Habsburgovaca), a Frana Krstu Frankopana da je pozvao na ustanak.
Neposredno prije izvršenja presude Leopold I. je djelomično uvažio njihovu žalbu i nije im trebala biti odsječena ruka. U Bečkome Novom Mjestu (nem. Wiener Neustadt), dana 30. travnja 1671. Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan pogubljeni su na opće zgražanje i zaprepaštenje hrvatske i ugarske javnosti, te čitave Evrope. Osim njih smaknuti su i članovi urote Franjo Nádasdy i Erazmo Tattenbach.
Bečki dvor je ustrajno nastojao uništiti sve što je bilo u vezi s obiteljima knezova Zrinskih i Frankopana, i to mu je u sljedećih tridesetak godina i uspjelo.
Petrova žena, (Katarina Zrinski), biva zatvorena, te umire umno poremećena, u samostanu u Grazu, 16. studenog 1673. Oproštajno pismo utamničenog Petra Zrinskog napisano svojoj voljenoj Katarini, započeto riječima "Drago moje serce" (srce), jedno je od najljepših pisama toga doba. Nakon pogubljenja, strvinari iz Beča potpuno su opljačkali i uništili dvije najslavnije obitelji u hrvatskoj povijesti. Mletački poslanik povodom tih događaja zapisuje: "Ovo je kraj dviju najuglednijih obitelji živućeg svijeta. Osobito Zrinski bijaše cijenjen, jer 60 potkraljeva ili banova dade njegov rod u Hrvatskoj."
Petrova i Katarinina djeca podijelila su žalosnu sudbinu svojih roditelja. Sin i nasljednik Ivan Antun Zrinski umro je 11. studenog 1703. godine u tamnici u Grazu i bio posljednji muški potomak slavne hrvatske velikaške obitelji. Kćeri Judita Petronela i Zora Veronika završile su život kao opatice u samostanu, prva kao klarisa u Zagrebu 1699. godine, a druga kao uršulinka u Celovcu u Austriji 1735..
Jedino je treća, najstarija kći, Jelena imala nešto drukčiju sudbinu: bila je udata prvo za mađarskog velikaša Franju I. Rákóczija, a nakon njegove smrti za Imrea Thökölyja, i sa svojim muževima se u istočnim dijelovima Ugarske borila protiv tiranije s Habsburškog dvora. Umrla je 18. siječnja 1703. godine u Nikomediji, današnjem Izmitu, gradu istočno od Carigrada (Istanbula).
Tijelo Petra Zrinskoga je zajedno s tijelom Frana Krste Frankopana bilo najprije pokopano u Bečkom Novom Mjestu, a danas se nalazi u Zagrebačkoj katedrali. Godine 1907. "braća hrvatskog zmaja" su pronašli kosti hrvatskih mučenika Petra Zrinskog i Fran Krste Frankopana, a 28. travnja 1919. hrvatski rodoljubi su njihove ostatke prenijeli i sahranili u zagrebačku katedralu.
Još ranije, hrvatski istraživač Dragutin Lerman za vrijeme ekspedicije u porječju Konga 1882. otkriva na rijeci Couilou (Kwilu) vodopade kojima nadjenjuje ime Slapovi Zrinskih, (Zrinski chutes), koje nose i danas.
