Idi na sadržaj

Američki građanski rat

Uredi veze
S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Američki građanski rat
DatumOd 12. april 1861 do 9. april 1865.
LokacijaUglavnom južni dio SAD
PovodNapad Konfederacije na Fort Summer.
IshodPobjeda Sjedinjenih Američkih Država; Ukidanje ropstva
Sukobljene strane
Sjedinjene Američke Države Sjedinjene Američke Države - Sjever Konfederacija Američkih Država Konfederacija Američkih Država - Jug
Komandanti
Sjedinjene Američke Države Abraham Lincoln
Sjedinjene Američke Države Ulysses S. Grant		 Konfederacija Američkih Država Jefferson Davis
Konfederacija Američkih Država Robert Edward Lee
Vojne jedinice
Sjever 2,200,000 Jug 1,064,000
Žrtve
110,000 mrtvih vojnika,
360,000 ukupno mrtvih,
275,200 ranjenih		 93,000 mrtvih vojnika,
258,000 ukupno mrtvih,
137,000+ ranjenih

Američki građanski rat vođen je od 1861. do 1865. između sjevernih saveznih država (Unija ili Sjever) i južnih robovlasničkih država (tada novoformirana Konfederacija ili Jug pod vodstvom Jeffersona Davisa). Unija se sastojala od svih država u kojima je bilo zabranjeno robovlasništvo (takozvane slobodne države), kao i od pet država koje su dopuštale držanje robova, i bila je pod vodstvom Abrahama Lincolna i Republikanske stranke, koja je osporavala širenje robovlasništva na teritoriji SAD-a, a njihova pobjeda na izborima 1860. bila je uzrok toga da je sedam južnih država proglasilo otcjepljenje od Unije još prije i nego što je Lincoln preuzeo predsjednički mandat. Unija je odbila priznati otcjepljenje, okarakterisavši ga kao pobunu.

Neprijateljstva su počela 12. aprila 1861. napadom trupa Konfederacije na utvrdu Fort Sumter u Južnoj Karolini. Lincoln je reagovao na ovo tako što je pozvao dobrovoljce u vojsku Unije, da bi poslije tog čina još četiri južne države proglasile otcjepljenje. Prve godine je Unija uspostavila kontrolu nad pograničnim državama, kao i pomorsku blokadu Konfederacije. Godine 1862. već je došlo do većih bitaka i gubitaka u ljudstvu s obje strane, dotad nezabilježenih u historiji SAD (Bitka kod Šajloa, Bitka kod Entitema). U septembru 1862. Linkoln je izdao Proklamaciju o emancipaciji u kojoj je odredio ukidanje ropstva kao glavni cilj rata.[1]

Prvih godina su snage Konfederacije predvođene Robert Edward Leeom ostvarile nekoliko pobjeda u okršajima sa snagama Unije. Međutim 1863. godine došlo je do bitke kod Gettysburga, koja se smatra prekretnicom rata. Nakon toga je uslijedilo zauzimanje Vicksburga i Port Hudsona od strane snaga sjevera predvođenih Ulysses S. Grantom, čime je ostvarena kontrola Unije nad cijelom rijekom Mississippi. U 1864. godini snage Unije zauzimaju i Richmond, glavni grad Konfederacije, a potom slijedi zauzimanje Atlante od strane snaga Unije predvođenih Williamom Shermanom. Otpor Konfederacije je slomljen u aprilu 1865. godine, kada se Lee sa ostacima svojih snaga predao Grantu.

Rat se pokazao kao najsmrtonosniji u historiji SAD, izazvavši smrt oko 620.000 vojnika i neutvrđen broj civilnih žrtava. Historičar John Huddleston procijenio je stopu smrtnosti na 10 posto svih sjevernjačkih muškaraca straih 20–45 godina, i 30 posto svih južnjačkih muškaraca starosti 18–40 godina.[2] Druge njegove posljedice su ukidanje ropstva, jačanje uloge centralne vlasti, kao i porast socijalnih, političkih, rasnih i ekonomskih tenzija, što još uvijek vrši uticaj na savremeno američko društvo.

Uzroci rata

[uredi | uredi izvor]

Postojanje robovlasničkog juga i antirobovlasnički nastrojenog sjevera u jednoj državi učinilo je konflikt izvjesnim. Dolazak Lincolna na mjesto predsjednika SAD kao prvog predsjednika novoformirane republikanske stranke uzburkao je strasti na američkom jugu. Iako Lincoln nije izričito najavio ukidanje ropstva, u svom govoru iz 1858 rekao je da se nada kako će prestati sa širenjem takve prakse, što bi na kraju dovelo i do nestanka ropstva i robovlasništva u SAD.[3]

Veliki dio političkih bitaka tokom 1850-tih bio je usmjeren na zaustavljanje širenja ropstva na novoformiranim teritorijama.[4] [5] Postojala je tendencija da sve novoformirane teritorije budu nerobovlasničke ("slobodne države"), što je povećavalo južnjačke težnje za otcijepljenjem. I na sjeveru i na jugu su smatrali da će, u slučaju da se ropstvo ne bude moglo teritorijalno širiti, ono oslabiti i nestati.[6] [7] [8] Dok se svi Južnjaci nisu zalagali za očuvanje ropstva, najveći broj njihovih oficira, kao i jedna trećina nižih činova u vojsci, imali su u porodici nekoga ko je posjedovao robove. Sjevernjacima je, s druge strane, prvi cilj bio da zaštite Uniju, a ne da ukinu ropstvo.[9]

Južnjaci su također strahovali od gubitka uticaja u federalnoj vladi i jačanja antirobovlasničkih snaga, dok su sjevernjaci smatrali kako je vlada već pod južnjačkom kontrolom. U takvom okruženju kasnih 1850tih kriza se sve više zaoštravala. Neslaganja oko pitanja moralnosti držanja robova, opsega demokratije i ekonomskog vrjednovanja rada slobodnih radnika u odnosu na robovski rad na plantažama, dovela su do kolapsa Whig i "Know-Nothing" političkih stranaka, i do rasta novih (Free Soil stranka 1848., Republikanska stranka 1854. i Ustavna unija 1860. godine). U 1860. godini zadnja preostala stranka, Demokratska stranka, se razdvojila na dva dijela.

I sjevernjaci i južnjaci su bili pod uticajem ideja Thomasa Jeffersona. Južnjaci u isticali prava država, ideje spomenute u Kentucky i Virginia Rezolucijama, kao i pravo na revoluciju navedeno u Deklaraciji o nezavisnosti. Sjevernjaci su s druge strane (od abolicioniste William Lloyd Garrisona do lidera Republikanske stranke Abrahama Lincolna) isticali Jeffersonovu ideju da su svi ljudi stvoreni ravnopravni (eng. equal-jednaki).

Primjer južnjačkih pokušaja da ideju otcijepljenja prikažu kao pravednu borbu država na svoje pravo na opredjeljenje se može vidjeti i kroz rad potpredsjednika Konfederacije Alexandera Stephensa kojega Historičar Kenneth M. Stampp navodi kao jednog od najgorljivijih južnjaka koji su pokušavali dati moralni alibi južnim državama u njihovoj borbi da očuvaju isti poredak u svojim državama.

Još neki od faktora koji su doprinijeli zaoštravanju krize uključivali su brzu industrijalizaciju sjevera, razvoj secesionističkog pokreta (uzrokovan jačanjem ropstva na jugu, dok je na sjeveru ono praktično bilo ukinuto), kao i ekonomskim razlikama između sjevera i juga, dok savremeni historičari danas odbacuju ranije zastupljene ideje ekonomskog determinizma (historičara Charlesa Bearda) kao uzroka sukoba. Činjenica je da se od osam imigranata u SAD njih sedam naseljavalo na sjeveru a tek jedan na jugu (87,5% naprema 12,5% u korist sjevera), kao i da je veliki broj bijelaca napuštao jug i odlazio na sjever, doprinijela je defanzivno-agresivnom političkom ponašanju južnjaka. Javljala su se neslaganja i oko primanja države Missouri (ropstvo je u Missouriju bilo dopušteno) u Uniju, što je dovelo do Missouri kompromisa iz 1820. godine, zatom kriza vezana za protekcionističku politiku i carine 1828. godine, potom Gag pravilo (eng. Gag rule) koje je zabranjivalo rasprave o ukidanju robovlasništva u Kongresu u periodu 1835-1844., pripajanje Teksasa kao robovlasničke države u Uniju, širenje SAD na zapad Američkog kontinenta (koje je moglo predstavljati ujedno i širenje robovlasništva) što je rezultiralo krizom koja je premoštena novim kompromisom iz 1850. godine,[10] dok Wilmot Proviso zakon (neuspješni pokušaj sjevernjačkih političara da se zabrani ropstvo na novim teritorijama na zapadu) nije bio usvojen niti proveden. Veoma popularni roman Čiča Tomina koliba (1852) autorice Harriet Beecher Stowe doprinio je velikom porastu protivnika roboblasništva na sjeveru.[11][12]

Nesuglasice vezane za pitanje robovlasništva dovele su do podjela i u najvećim religijskim zajednicama (Metodistička, Baptistička i Prezbiterijanska crkva), naročito su vođene rasprave u vezi okrutnosti nad robovima (sakaćenja, bičevanja i razdvajanja porodica). U Kongresu se dešavalo da rasprave postanu toliko oštre da je dolazilo i do fizičkih obračuna. Na kraju je sam izbor Linkolna za predsjednika poslužio kao povod za otcijepljenje.

Otcijepljenje je počelo sa Linkolnovim izborom, jer su regionalne vođe bile u strahu da će on zaustaviti širenje ropstva a potom ga postepeno iskorijeniti. Mnogi južnjaci su smatrali da je došlo vrijeme za otcijepljenje s obzirom da će Linkoln, ili neki drugi vođa sa sjevera, zabraniti ropstvo. Robovlasničke države, koje su već bile u manjini u Predstavničkom domu, suočavale su se sa tim da će postati manjina i u Senatu. Najjužnije države su se prve otcijepile, a slijedilo je otcijepljenje još četiri države poslije Linkolnovog poziva da svaka od njih obezbijedi dovoljan broj vojnih trupa za održavanje reda i gušenje pobune. Južne države koje su graničile sa sjeverom odbile su zahtjeve za slanje trupa na njihove komšije jer su to smatrale invazijom.

Privreda

[uredi | uredi izvor]

Postojale su značajne razlike u karakteru i razvijenosti privrede između Juga i Sjevera. Jug nije imao velik broj stanovnika te je njegova klima bila povoljna za razvoj suptropskih biljaka te se zasnivala na robovskoj snazi koji su činili crnci dovezeni iz Afrike. Jug uopće nije ima velik broj fabrika za koje nije bilo nikakve potrebe, također su profitirali izvozom posebno u zapadnu Evropu (uglavnom pamuk). Jug nije imao nijednu fabriku municije. Za razliku od Juga sjever je imao velik broj mašina kojima je potrebna industrijska snaga. Ona se je sva sačinjavala od industrije, prvenstveno mašinske, također ljudska snaga je bila sva u jugu te je ono kočilo razvoj mašinske industrije. Što se je više mašinska industrija razvijala ti su odnosi bili sve gori. Veoma je važno reći da je 35 godina od završetka rata SAD postala vodeća zemlja u svijetu po proizvodnji uglja, željeza, čelika te izradi mašina.

Ropstvo

[uredi | uredi izvor]
Abraham Lincoln Predsjednik SAD 1861.-1865.

Mogla se uočiti jaka veza između jačine podrške otcijepljenju i broja plantaža u određenoj oblasti.[13] Najjužnije države, iste one koje su imale najveći broj plantaža, bile su prve koje su se otcijepile od Unije. Države koje su ležale nešto sjevernije, poput Virginie, Sjeverne Karoline, Arkanzasa i Tenesija, su imali manje plantaža i nisu proglašavale otcijepljenje sve dok ih incident sa Fort Sumterom nije prisilio na to da izaberu stranu. Granične države su imale sasvim malo plantaža i one su ostale u Uniji.[14][15]

Procenat porodica na krajnjem jugu koje su posjedovale robove iznosio je 43%. Taj procenat se smanjivao na broj od 36% na srednjem jugu, te na broj od 22% u graničnim južnim državama (istim onim koje su se borile za Uniju).[16] Također 95% amerikanaca crne boje kože živjelo je na jugu, što je činilo gotovo jednu trećinu ukupnog broja stanovnika u tim oblastima. Na sjeveru je živjelo samo 1% crnih amerikanaca. Uzimajući u obzir na ove okolnosti, strah od eventualne emancipacije bio je mnogo veći na jugu nego na sjeveru.[17]

Odluka Vrhovnog suda iz 1857. godine u slučaju Dred Scott - Sandford izazvala je dosta kontroverzi po ovom pitanju. Sudija Roger B. Taney je u svojoj presudi naveo da "su crnci toliko inferiorni da nemaju prava koja bi bijeli čovjek trebao poštovati" (u engleskom originalu: "so far inferior that they had no rights which the white man was bound to respect"[18]), i da bi držanje robova trebalo biti omogućeno i u slobodnim državama. Predsjednik Lincoln je upozorio da bi u slučaju izricanja još jedne ovakve presude,[19] sjeverne države bile suočene sa robovlasništvom. Abraham Lincoln je naveo i da je pitanje robovlasništva važnije u datom trenutku od bilo kog drugog nacionalnog pitanja.[20]

U vrijeme dok se zaoštravala situacija u zemlji i dok je otcijepljenje postajalo važna tema državni senator i plantažer iz Južne Karoline John Townsend je u svojim govorima navodio: "naši neprijatelji preuzimaju vlast u Vladi, i imaju namjeru da nas prisile da se složimo sa kapricima njihovih fanatičnih teorija, i da se složimo sa ukidanjem ropstva".[21] Mišljenja slična ovom su bila izražavana u novinskim tekstovima, političkim govorima i deklaracijama širom juga potkrepljujući zahtjeve za otcijepljenjem. Iako Linkoln nije imao planova da obezakoni ropstvo tamo gdje je ono već postojalo južnjaci širom juga su bili zabrinuti za budućnost ovog poretka.

Južnjaci su bili zabrinuti ne samo za ekonomske gubitke, već i uplašeni eventualnim promjenama vezanim uz rasnu emancipaciju [22][23][24][25]. Teksaška deklaracija uzroka otcijepljenja navodi da nerobovlasničke države "objavljuju doktrinu jednakosti za sve ljude, nezavisno od rase ili boje kože" i da je Afrička rasa "s pravom smatrana za inferiornu i nesamostalnu rasu". Zagovornik otcijepljenja iz Alabame E. S. Dargan navodio je da bi emancipacija natjerala Južnjake da se osjećaju "demoralizovani i degradirani".

Počevši od tridesetih godina devetnaestog vijeka Američka Pošta je odbijala da dozvoli da pisma sa propagandnim pamfletima protiv ropstva budu isporučivana na adrese na jugu.[26] U slučaju bilo kakve sumnje u podršku abolicionizmu, učitelji sa sjevera su bivali protjerivani, a abolionistička literatura je zabranjivana. S druge strane sjevernjaci su ropstvo osjećali kao prijetnju, i kako je zaključio Eric Foner "sjevernjaci su ropstvo vidjeli kao antitezu dobrog društva, i smatrali su ga za prijetnju njihovom sistemu vrijednosti i njihovim interesima.[27]

Zaštitne carine

[uredi | uredi izvor]

Historijski gledano, južnjačke robovlasničke države zbog svojih niskih cijena fizičkog rada, nisu smatrale potrebnom mehanizaciju te su podupirale pravo na prodaju pamuka i kupnju gotovih industrijskih proizvoda od bilo koje nacije. Države na Sjeveru koje su uložile znatna sredstva u svoju proizvodnju nisu se mogle takmičiti sa razvijenom industrijom Evrope te su nudile visoke cijene za uvoz pamuka s juga u zamjenu za niske cijene industrijskog izvoza. Iz ovog razloga, Sjever je zbog vlastitih industrijskih interesa podupirao tarife i sistem zaštite carine dok su vlasnici plantaža s Juga zagovarali slobodnu trgovinu.

Demokrati u Kongresu (uglavnom Južnjaci) donosili su Zakone o tarifama 30-ih, 40-ih i 50-ih godina XIX vijeka konstantno smanjujući stope koje su 1857. dostigle najniži nivo još od 1816. godine. I dok Jug nije imao nikakvih prigovora na navedeno, Sjeverni industrijalci i tvornički radnici (pogotovo u državi Pennsylvania) ljutili su se zbog navedenog te su tražili zaštitu za svoju željeznu industriju koja je sve više bila u rastu. Stranka Whig i Republikanci također su se žalili; oni su, naime, podupirali visoke stope tarifa kako bi potakli industrijski razvoj, a Republikanci su tokom izbora 1860. godine zagovarali njihovo dizanje. Povećane tarife napokon su donesene 1861. godine nakon što su Južnjaci dali ostavke na svoja mjesta u Kongresu [28][29].

Historičari iz 20-ih godina XX vijeka naglašavali su navedene probleme kao jedan od glavnih uzroka građanskog rata, ali od 50-ih godina naovamo su im ipak postepeno smanjivali važnost ističući da je tek nekolicina Južnjaka 1860-61. godine izjavila da su im tarife od najveće važnosti. Neki secesijski dokumenti spominju probleme s tarifama, ali niti izbliza toliko često kao što je naglašeno očuvanje ropstva.

Dolazak građanskog rata

[uredi | uredi izvor]

Otcjepljenje Južne Karoline

[uredi | uredi izvor]

Južna Karolina je 24. decembra 1860. usvojila Deklaraciju kojom je opravdavala svoju odluku da se otcijepi od Unije. U navedenoj Deklaraciji poziva se na pravo južnih država na robovlasništvo, ali također se i navodi da sjeverne države krše prava južnih država i ne izvršavaju svoje ustavne obaveze, s obzirom na njihovo protivljenje ropstvu. Najbitnije tačke Deklaracije su:

  • Odbijanja sjevernih država da obezbijede provođenje zakona i vrate odbjegle robove, čime one krše pravo južnjaka na privatno vlasništvo;
  • Provođenje propagande protiv ropstva, što krši pravo na privatno vlasništvo;
  • Pomaganje hiljadama robova da "napuste svoje domove", različitim kanalima za bijeg;
  • Izbor Lincolna za predsjednika, s obzirom da je on isticao da "zemlja ne može biti napola robovlasnička, a napola slobodna", i da građani moraju ostati u ubijeđenju da je ropstvo na putu konačnog istrjebljenja;
  • Protivljenje davanju građanskih prava "osobama koje su, po snazi zakona zemlje, nesposobne da budu građani". Mnogi sjevernjaci su bili protiv sudske odluke Dred Scoot, mada je svega nekoliko sjevernih država dozvoljavalo pravo glasa crnim amerikancima.

Secesijska zima

[uredi | uredi izvor]

Prije nego što je Lincoln stupio na predsjedničku dužnost, sedam država je proglasilo otcijepljenje od Unije. One su uspostavile Južnjačku vladu, Konfederativne Američke Države 9. februara 1861. godine. Preuzele su kontrolu nad federalnim utvrđenjima i drugim vlasništvom unutar svojih granica, gotovo bez otpora od strane predsjednika Buchanana, čiji je mandat isticao 4. marta 1861. godine. Buchanan je navodio da "Jug nema pravo na otcijepljenje, ali ja nemam moć da ga spriječim da to učini".

Kako su južnjaci napustili mjesta u Senatu i Predstavničkom domu, secesija je poslije pomogla Republikancima da usvoje neke zakone i donesu neke odluke koje su južnjaci konstantno blokirali (poput projekta transkontinentalne željeznice, Centralne banke, i drugih). Također je usvojen zakon o dodatnom porezu koji je služio za finansiranje dijela ratnih troškova.

Konfederacija

[uredi | uredi izvor]
Status država, 1861. Plava i žuta boja - države Unije. Crvena i tamnocrvena boja - Države Konfederacije

Sedam najjužnijih država otcijepile su se do februara 1861. godine, počevši sa Južnom Karolinom, Misisipijem, Floridom, Alabamom, Džordžijom, Luizijanom i Teksasom. Ovih sedam država su 4. februara 1861. godine formirale Konfederalne Američke Države, sa Jefferson Davisom kao predsjednikom, i sistemom vlasti po uzoru na američki ustav. U aprilu i maju 1861. godine, još četiri robovlasničke države su se otcijepile i pridružile Konfederaciji: Arkanzas, Tenesi, Sjeverna Karolina i Virdžinija. Virdžinija je podijeljena na dva dijela, sa istočnim dijelom koji se priključio Konfederaciji i sjeverozapadnim dijelom koji se priključio Uniji, i to kao nova država pod imenom Zapadna Virdžinija (20. juna 1863. godine).

Države Unije

[uredi | uredi izvor]

Dvadeset tri države su proglasile svoju lojalnost Uniji: Kalifornija (California), Konetiket (Connecticut), Delver (Delaware), Illinois, Indiana, Iowa, Kansas, Kentaki (Kentucky), Mejn (Maine), Merilend (Maryland), Masačusets (Massachusetts), Mičigen (Michigan), Minesota (Minnesota), Misuri (Missouri), Nju Hempšir (New Hampshire), Nju Džersi (New Jersey), Nju Jork (New York), Ohajo (Ohio), Oregon, Pensilvanija (Pennsylvania), Roud Ajland (Rhode Island), Vermont i Viskonsin (Wisconsin). Tokom rata Nevada i Zapadna Virginia su se pridružile Uniji kao novoformirane države. Nad Tennesseejem i Louisianom je ubrzo po izbijanju rata uspostavljena vojna kontrola od strane Unije.

Teritorije Kolorada (Colorado), Dakote, Nebraske, Nevade, Novog Meksika (New Mexico), Utah i Vašingtona (Washington) su učestvovale u ratu na strani Unije. Nekoliko plemena američkih domorodaca (koji su podržavali robovlasništvo) stalo je na stranu Konfederacije (na nekadašnjoj Indijanskoj teritoriji - sada Oklahomi).

Pogranične države

[uredi | uredi izvor]

Pogranične države u Uniji su bile Zapadna Virginia (koja se odvojila od Virginije i postala nova, samostalna država) te četiri od pet uglavnom sjevernih robovlasničkih država (Maryland, Delaware, Missouri i Kentucky).

Država Maryland imala je mnogo prokonfederalnih službenika koji su tolerisali pobune protiv Unije u Baltimoreu, kao i spaljivanje mostova. Lincoln je na to odgovorio proglašavanjem vanrednog stanja i slanjem vojnih jedinica sa Sjevera. Tim potezom Unija je stekla čvrstu kontrolu u Marylandu i okrugu Columbia, uhapsivši istaknute separatiste te ih zadržavši bez suđenja (kasnije su pušteni).

Država Missouri odlučno je glasala da želi ostati u Uniji. Kada je prokonfederacijski guverner Claiborne F. Jackson pozvao državnu vojsku, napadnut je od strane saveznih snaga pod vodstvom generala Nathaniela Lyona koji su protjerali guvernera i dio državnih službenika sve do jugozapadnog dijela države. Na kraju, vlast u Missouriju je preuzela privremena unionistička vlada.

Država Kentucky se nije otcijepila; u početku su se proglasili neutralnim. Kada su konfederalne snage ušle na teritoriju ove države u septembru 1861. godine, neutralnost je prestala postojati te je time potvrđen status ove članice Unije, mada je ona u isto vrijeme pokušala zadržati ropstvo. Tokom kratkotrajne invazije konfederalnih snaga, simpatizeri Konfederacije organizirali su konvenciju o otcjepljenju (koju je pokrenuo guverner) te su dobili odobrenje same Konfederacije za to. Pobunjenička vlada uskoro je otišla u egzil i nikad nije preuzela kontrolu nad državom Kentucky.

Nakon otcjepljenja Virginije, unionistička vlada u Wheelingu 24. oktobra 1861. godine tražila je od 48 okruga da glasaju o zakonu kojim bi se kreirala nova država. Odaziv birača iznosio je 34% (od kojih je 96% glasalo "za"). Uključenje 24 secesionistička okruga u državu te posljedični gerilski rat doveli su do angažmana oko 40 hiljada vojnika saveznih trupa, što je trajalo veći dio rata. Kongres je primio Zapadnu Virginiju u Uniju 20. juna 1863. godine. Zapadna Virginija je dala između 20 i 22 hiljade vojnike snagama Konfederacije i Unije tokom rata.

Pokušaj unionističkog otcjepljenja dogodio se u Istočnom Tennesseeju, ali je bio ugušen od strane Konfederacije koja je uhapsila preko tri hiljade ljudi za koje su sumnjali da su odani Uniji. Svi oni su bili zadržani bez suđenja.

Početak rata

[uredi | uredi izvor]

Pobjeda Abrahama Lincolna na predsjedničkim izborima 1860. godine navela je Južnu Karolinu da proglasi otcjepljenje od Unije u decembru te iste godine, nakon čega je uslijedilo formiranje Konfederacije Američkih Država u februaru naredne godine. Istog mjeseca propao je pokušaj mirovne konferencije u Washingtonu. Međutim, iako su pregovori bili neuspješni, osam ostalih država odbile su molbe za ulazak u Konfederaciju na prvoj separatističkoj konvenciji u Virginiji održanoj 4. aprila 1861. godine.

Lincolnova politika

[uredi | uredi izvor]

Već od decembra 1960. secesionisti su sa ili bez državnih snaga počeli zauzimati savezne sudove, urede ministarstva finansija i poštanske urede. Južnjački guverneri naredili su mobilizaciju, zauzeli većinu saveznih utvrđenja unutar svojih granica, a također su zauzeli i magacine oružja američke vojske u kojima se nalazila artiljerija za pješadiju. Guverneri velikih država Massachusetts, New York i Pennsylvania koje su bile snažno uporište Republikanaca potajno su počeli kupovati oružje i samostalno uvježbavati vojsku. Predsjednik Buchanan protestovao je protiv zauzimanja državnog vlasništva, ali je vojno odgovorio samo kada je pokušao ponovo opskrbiti brod Star of the West koji se zaputio prema Fort Sumteru. Pokušaj je propao, jer su snage iz Južne Karoline otvorile vatru na brod pa je bio prisiljen vratiti se prije dolaska u utvrđenje.

Dana 4. marta 1861. godine Abraham Lincoln položio je zakletvu kao Predsjednik SAD-a. U svom prvom obraćanju istakao je da Ustav predstavlja savršenu uniju, da je to ugovor vezivanja i svako otcjepljenje prozvao "pravno poništenim". Nije imao namjeru napasti južnjačke države niti je želio ukinuti ropstvo tamo gdje je ono već postojalo, ali se zalagao za to da će upotrijebiti silu kako bi očuvao državno vlasništvo. Vlada neće pokušati vratiti svoje poštanske urede, a u slučaju otpora dostava pošte završit će kod državnih granica. Tamo gdje se ne može zadovoljiti provedba državnih zakona mirnim putem reagovati će šerifi i sudije. Niti jednom riječju nisu spomenuti gubitci zlata iz državnih trezora u državama Louisiana, Georgia i Sjeverna Karolina. U svom prvom obraćanju Lincoln je također istakao da će američka politika biti samo prikupljanje uvoznih carina iz svojih luka te da ne postoji niti jedna ozbiljnija stvar koja može opravdati revoluciju u politici u sljedeće četiri kratke godine. Svoj govor završio je molbom za obnovu veza Unije.

Podjela, priprema, i strategija

[uredi | uredi izvor]

Jug

[uredi | uredi izvor]

Sjever

[uredi | uredi izvor]

Ratni događaji

[uredi | uredi izvor]

1861

[uredi | uredi izvor]

1862

[uredi | uredi izvor]

1863

[uredi | uredi izvor]

1864

[uredi | uredi izvor]

Posljedice

[uredi | uredi izvor]

Era rekonstrukcije

[uredi | uredi izvor]

Era rekonstrukcije počela je tokom rata i to Proglasom o emancipaciji (1. januara 1863. godine) i trajala je sve do 1877. godine.[30] Uključivala je mnoštvo kompleksnih metoda pomoću kojih se pokušalo riješiti pitanje rata od kojih su najvažnija bila tri "amandmana rekonstrukcije" uvedena u Ustav SAD-a koja su ostala na snazi sve do danas: trinaesti (1865.), četrnaesti (1868.) i petnaesti amandman (1870.). Iz perspektive Unije, ciljevi rekonstrukcije su bili osiguravanje njene pobjede na frontovima putem ujedinjenja; osiguranje "republikanse forme vlade za bivše Konfederativne države"; te trajno ukidanje ropstva i sprječavanje poluropstva.[31]

Predsjednik Johnson blago je postupao prema rekonstrukciji te je smatrao da je glavni cilj ostvaren 1865. godine nakon što je svaka pobunjenička država odbacila secesiju i prihvatila trinaesti amandman. Ipak, radikalni republikanci poput Thaddeusa Stevensa i Charlesa Sumnera na sve to su gledali sa sumnjom. Njihov stav je izbio u prvi plan nakon izbora 1866. godine i tada je odbačena većina Johnsonovog rada. Korištena je vojska kako bi svrgli dotadašnje južnjačke vlade i održali nove izbore u kojima su glasali svi slobodni ljudi. Rezultat toga bila je republikanska koalicija koja je preuzela vlast u deset država uz pomoć pripadnika američke vojske. U međuvremenu je ured za slobodne ljude kao dio vojske odigrao ključnu ulogu u pomaganju afroamerikancima, dok su se paravojne jedinice poput prvog Ku Klux Klana koristile nasiljem kako bi spriječile napor tog ureda.[32]

"Liberalni republikanci" koji su smatrali da su ratni ciljevi postignuti i da rekonstrukcija treba završiti, kandidirali su se na izborima 1872. godine i bili uvjerljivo poraženi nakon ponovnog reizbora Ulyssesa Granta. Demokrati su 1874. godine preuzeli kontrolu na Kongresom i protivili su se daljem provođenju rekonstrukcije. Izbori za predsjednika SAD-a 1876. godine bili su osporavani i riješeni su tek Kompromisom iz 1877. kojim je u Bijelu kuću došao republikanac Rutherford B. Hayes. Upravo je on povukao posljednje savezne trupe i ukinuo posljednje republikanske vlade sa Juga; Historičari su uglavnom složni u mišljenju da je to bio trenutak okončanja građanskog rata i ere rekonstrukcije.[33]

Spomenik velikoj vojsci Republike koji je podigla veteranska organizacija Unije.

Cijena rata

[uredi | uredi izvor]

U Američkom građanskom ratu poginulo je otprilike 1.030.000 ljudi (što čini oko 3% od ukupne populacije), uključujući oko 620 hiljada vojnika koji su umrli zbog raznih oblika Infekcija te oko 50 hiljada civila.[34] Historičar sa Univerziteta Binghamton, J. David Hacker vjeruje da je u ratu ukupno poginulo otprilike 750 hiljada vojnika, 20% više od tradicionalno procijenjenog premda napominje da je taj broj možda i veći (do 850 hiljada).[35] U građanskom ratu poginulo je više Amerikanaca nego u svim drugim ratovima zajedno koje su Amerikanci vodili u svojoj historiji.

Uzroci rata, razlozi njegovog ishoda pa čak i samo njegovo ime i danas su predmet mnogih rasprava. Na osnovu popisnih podataka iz 1860. godine, 8% svih muškaraca bijelaca u rasponu od 13 do 43 godina života umrlo je u ratu, uključujući 6% sjevernjaka i 18% južnjaka.[36][37] Oko 56 hiljada vojnika umrlo je u zarobljeničkim logorima tokom građanskog rata.[38] Procijenjeno je da je otprilike 60 hiljada muškaraca izgubilo neki od udova tokom rata.[39]

Jedan od glavnih uzroka visokog postotka smrti u bitkama tokom rata bila je upotreba napoleonske taktike, kao što je juriš. Zbog upotrebe puno preciznijih oružja i, pred kraj rata, repetitivnih puški poput "Spencerice", vojnici su doslovno bivali pokošeni dok su na otvorenom stajali u ravnim linijama. Sve to dovelo je do ratovanja u rovovima, stil koji će uvelike definirati većinu Prvog svjetskog rata.

Bogatstvo stečeno robovskim radom u Konfederaciji (s otprilike tri i pol miliona robova) završilo je dolaskom vojnika Unije; gotovo svi robovi oslobođeni su Proglasom o emancipaciji. Robovi u pograničnim državama te oni koji su se nalazili na teritorijima koji su prije bili pod kontrolom Konfederacije (a prije donošenja Proglasa o emancipaciji) bili su oslobođeni državnom akcijom (18. decembra 1865. godine) ili Trinaestim amandmanom.

Rat je uništio većinu bogatstva koje je do tada postojalo na Jugu. Sva ulaganja u obveznice Konfederacije bila su ukinuta. Primanja pojedinaca na Jugu pali su na manje od 40% u odnosu na one na Sjeveru što je potrajalo sve do XX vijeka. Južnjački uticaj u američkoj saveznoj vladi uveliko je opao i ostao takav sve do sredine XX vijeka.[40] Potpuna obnova Unije uslijedila je poslije rata erom rekonstrukcije.

Era rekonstrukcije

[uredi | uredi izvor]
Spomenik velikoj vojsci Republike kojeg je podigla veteranska organizacija Unije.

Era rekonstrukcije počela je tokom rata i to Proglasom o emancipaciji (1. januara 1863. godine) i trajala je sve do 1877. godine.[30] Uključivala je mnoštvo kompleksnih metoda kojima se pokušalo riješiti pitanje rata od kojih su najvažnija bila tri "amandmana rekonstrukcije" uvedena u Ustav SAD-a koja su ostala na snazi sve do danas: trinaesti (1865.), četrnaesti (1868.) i petnaesti amandman (1870.). Iz perspektive Unije, ciljevi rekonstrukcije su bili osiguravanje njene pobjede na frontu putem ujedinjenja; osiguranje "republikanse forme vlade za države Konfederacije"; te trajno ukidanje ropstva i sprječavanje polu-ropstva.[31]

Predsjednik Johnson blago je postupao prema rekonstrukciji te je smatrao da je glavni cilj ostvaren 1865. godine nakon što je svaka pobunjenička država odbacila secesiju i prihvatila trinaesti amandman. Ipak, radikalni republikanci poput Thaddeusa Stevensa i Charlesa Sumnera na to su gledali skeptično. Njihov stav je došao do izražaja nakon izbora 1866. godine te su odbacili većinu Johnsonovog rada. Koristili su vojsku kako bi razriješili dužnosti dotadašnje južnjačke vlade i održali nove izbore u kojima su glasali svi slobodni ljudi. Rezultat svega bila je republikanska koalicija koja je preuzela vlast u deset država uz pomoć pripadnika američke vojske. U međuvremenu je ured za slobodne ljude kao dio vojske odigrao ključnu ulogu u pomaganju crncima, dok su se paravojne jedinice, poput prvog Ku Klux Klana, koristile nasiljem kako bi spriječile njegov napor.[32]

"Liberalni republikanci" koji su smatrali da su ratni ciljevi postignuti i da rekonstrukcija treba završiti, kandidirali su se na izborima 1872. godine i bili uvjerljivo poraženi nakon ponovnog re-izbora Granta. Demokrati su 1874. godine preuzeli kontrolu na Kongresom i protivili se rekonstrukciji. Izbori za predsjednika SAD-a 1876. godine bili su osporavani i riješeni tek Kompromisom iz 1877. kojim je u Bijelu kuću došao republikanac Rutherford B. Hayes. Upravo je on povukao posljednje savezne trupe sa Juga; historičari su uglavnom složni u mišljenju da je to bio trenutak okončanja građanskog rata i ere rekonstrukcije.[33]

Sjećanje na rat

[uredi | uredi izvor]

Američki građanski rat predstavlja jedan od centralnih događaja u američkoj historiji. Izgrađeni su i postavljeni brojni kipovi, održane mnoge komemoracije, napisane stotine, čak i hiljade knjiga, a postoji i obimna arhivska kolekcija. Uspomene na rat uključuju pregled domaćih ratišta, vojnih strategija, tretmane vojnika (živih i mrtvih) u poslijeratnom periodu, opise rata u literaturi i umjetnosti, rasprave o tome ko su bili heroji, a ko zločinci te naročito moralne i političke lekcije koje su proizašle iz samog rata.[41] Moderne teme uključuju i moralnu evaluaciju rasizma i ropstva, junaštvo u bitkama i u njihovoj pozadini, pitanje demokratije i prava manjina te ideju "carstva slobode" koja utiče na ostatak svijeta.[42] Na Jugu uspomene na rat se uglavnom karakteriziraju kao "izgubljeni slučaj", a upravo je takva definicija uticala na regionalni identitet i rasne odnose među stotinama poslijeratnih generacija.[43]

150. godišnjica

[uredi | uredi izvor]

Godine 2011. obilježena je 150. godišnjica Američkog građanskog rata. Mnogi na Jugu pokušali su pripojiti crnačku prošlost i bjelačku perspektivu. Anketa provedena u martu 2011. godine pokazala je da su Amerikanci još uvijek podijeljeni u mišljenju oko rezultata i prikladnih memorijala kojima se obilježava građanski rat. Američki filmovi o građanskom ratu uglavnom su se bavili temama "brat protiv brata", a u novije vrijeme sve je više Afroameričkih glumaca. Benard Simelton, predsjednik NAACP-a izjavio je da je obilježavanje građanskog rata jednako obilježavanju Holokausta. Što se tiče ropstva, Simelton je izjavio da su crncima "bila oduzeta prava" te da su crnci "bili tretirani kao manje od ljudskih bića". Historičar Bob Sutton izjavio je da je ropstvo bilo "glavni uzrok" rata. Sutton također smatra da su prava država bila samo jeftina opravdanja Konfederacije koja je željela priznanje Britanije i njen ulazak u rat. Napomenuo je da su tokom 100. godišnjice građanskog rata južnjaci više slavili genijalnost svojih generala, nego oslobođenje robova. U jesen 2010. godine u državi Virginia održana je konferencija o pitanju ropstva.

Istaknute ličnosti

[uredi | uredi izvor]
Jefferson Davis, predsjednik Konfederacije tokom građanskog rata.
Abraham Lincoln, predsjednik Sjedinjenih Američkih Država tokom građanskog rata.

Jug

[uredi | uredi izvor]

Sjever

[uredi | uredi izvor]

Spisak bitaka

[uredi | uredi izvor]

Vojni pohodi i operacije

[uredi | uredi izvor]

Također pogledajte

[uredi | uredi izvor]

Reference

[uredi | uredi izvor]
  1. ^ Frank J. Williams, "Doing Less and Doing More: The President and the Proclamation – Legally, Militarily and Politically," in Harold Holzer, ed. The Emancipation Proclamation (2006), str. 74–75.
  2. ^ "Killing ground: photographs of the Civil War and the changing American landscape". John Huddleston (2002). Johns Hopkins University Press. ISBN 978-0-8018-6773-6.
  3. ^ Quoted in Eric Foner, The Fiery Trial: Abraham Lincoln and American Slavery (2010) p. 100
  4. ^ Glenn M. Linden (2001). Voices from the Gathering Storm: The Coming of the American Civil War. United States: Rowman & Littlefield. str. 236. ISBN 978-0-8420-2999-5. Prevent, as far as possible, any of our friends from demoralizing themselves, and our cause, by entertaining propositions for compromise of any sort, on slavery extension. There is no possible compromise upon it, but which puts us under again, and leaves all our work to do over again. Whether it be a Mo. Line, or Eli Thayer's Pop. Sov. It is all the same. Let either be done, & immediately filibustering and extending slavery recommences. On that point hold firm, as with a chain of steel. – Abraham Lincoln to Elihu B. Washburne, December 13, 1860
  5. ^ Let there be no compromise on the question of extending slavery. If there be, all our labor is lost, and, ere long, must be done again. The dangerous ground—that into which some of our friends have a hankering to run—is Pop. Sov. Have none of it. Stand firm. The tug has to come, & better now, than any time hereafter. – Abraham Lincoln to Lyman Trumbull, December 10, 1860.
  6. ^ McPherson, Battle Cry, str. 241, 253.
  7. ^ Declarations of Causes for: Georgia, Adopted on January 29, 1861; Mississippi, Adopted in 1861 (no exact date found); South Carolina, Adopted on December 24, 1860; Texas, Adopted on February 2, 1861.
  8. ^ The New Heresy, Southern Punch, editor John Wilford Overall, September 19, 1864 is one of many references that indicate that the Republican hope of gradually ending slavery was the Southern fear. It said in part, "Our doctrine is this: WE ARE FIGHTING FOR INDEPENDENCE THAT OUR GREAT AND NECESSARY DOMESTIC INSTITUTION OF SLAVERY SHALL BE PRESERVED."
  9. ^ Foner, Eric (1981). Politics and Ideology in the Age of the Civil War. ISBN 9780195029260.
  10. ^ William E. Gienapp, "The Crisis of American Democracy: The Political System and the Coming of the Civil War." in Boritt ed. Why the Civil War Came 79–123.
  11. ^ McPherson, Battle Cry, str. 88–91
  12. ^ Most of her slave owners are "decent, honorable people, themselves victims" of that institution. Much of her description was based on personal observation, and the descriptions of Southerners; she herself calls them and Legree representatives of different types of masters.;Gerson, Harriet Beecher Stowe, p. 68; Stowe, Key to Uncle Tom's Cabin (1953) p. 39.
  13. ^ Lipset looked at the secessionist vote in each Southern state in 1860–61. In each state he divided the counties into high, medium or low proportion of slaves. He found that in the 181 high-slavery counties, the vote was 72% for secession. In the 205 low-slavery counties. the vote was only 37% for secession. (And in the 153 middle counties, the vote for secession was in the middle at 60%). Seymour Martin Lipset, Political Man: The Social Bases of Politics (Doubleday, 1960) p. 349.
  14. ^ McPherson, Battle Cry, p 242, 255, 282–83. Maps on p. 101 (The Southern Economy) and p. 236 (The Progress of Secession) are also relevant.
  15. ^ David Potter, The Impending Crisis, str. 503–505.
  16. ^ James G. Randall and David Donald, Civil War and Reconstruction (1961) p. 68
  17. ^ James McPherson, Drawn with the Sword, p. 15.
  18. ^ David Potter, The Impending Crisis, page 275
  19. ^ First Lincoln Douglas Debate at Ottawa, Illinois August 21, 1858.
  20. ^ Abraham Lincoln, Speech at New Haven, Conn., March 6, 1860.
  21. ^ John Townsend, The Doom of Slavery in the Union, its Safety out of it, October 29, 1860.
  22. ^ McPherson, Battle Cry, strana 243
  23. ^ David Potter, The Impending Crisis, strana 461
  24. ^ William C. Davis, Look Away, strane 130–140
  25. ^ William W. Freehling, The Road to Disunion, strana 42
  26. ^ Schlesinger Age of Jackson, p. 190.
  27. ^ Eric Foner. Free Soil, Free Labor, Free Men: The Ideology of the Republican Party Before the Civil War (1970), p. 9.
  28. ^ Frank Taussig, The Tariff History of the United States (1931.), str. 115–61
  29. ^ Richard Hofstadter, "The Tariff Issue on the Eve of the Civil War," The American Historical Review, sv. 44, br. 1 (Listopad, 1938.), str. 50–55
  30. ^ a b Hans L. Trefousse, Historical Dictionary of Reconstruction (Greenwood, 1991) covers all the main events and leaders.
  31. ^ a b Eric Foner, A Short History of Reconstruction (1990) is a brief survey
  32. ^ a b Hans L Trefousse, Thaddeus Stevens: Nineteenth-Century Egalitarian (2005) pp 161-238
  33. ^ a b C. Vann Woodward, Reunion and Reaction: The Compromise of 1877 and the End of Reconstruction (2nd ed. 1991).
  34. ^ Nofi, Al (13. juna 2001.). on the War's Costs. Louisiana State University.
  35. ^ "U.S. Civil War Took Bigger Toll Than Previously Estimated, New Analysis Suggests"[mrtav link], Science Daily, September 22, 2011,
  36. ^ "Toward a social history of the American Civil War: exploratory essays". Maris Vinovskis (1990). Cambridge University Press. p.7. ISBN 978-0-521-39559-5.
  37. ^ Richard Wightman Fox (2008)."National Life After Death"
  38. ^ "U.S. Civil War Prison Camps Claimed Thousands". National Geographic News. July 1, 2003.
  39. ^ "When Necessity Meets Ingenuity: Art of Restoring What's Missing". The New York Times. March 8, 2004
  40. ^ The Economist, "The Civil War: Finally Passing", April 2, 2011, str. 23–25
  41. ^ Joan Waugh and Gary W. Gallagher, eds. (2009), Wars within a War: Controversy and Conflict over the American Civil War (U. of North Carolina Press).
  42. ^ David W. Blight, Race and Reunion : The Civil War in American Memory (2001)
  43. ^ Gaines M. Foster (1988), Ghosts of the Confederacy: Defeat, the Lost Cause and the Emergence of the New South, 1865–1913.

Vanjski linkovi

[uredi | uredi izvor]
Commons logo
Commons logo
Commons ima datoteke na temu: Američki građanski rat


Nedovršeni članak Američki građanski rat koji govori o ratu treba dopuniti. Dopunite ga prema pravilima Wikipedije.

Preuzeto iz "https://bs.wikipedia.org/w/index.php?title=Američki_građanski_rat&oldid=3660420"