Aril
Aril je dodatni omotač koji pokriva određene sjemenke koje se obično razvijaju iz sjemenske peteljke, i kod angiospermi i kod gimnospermi. Često je to mesnata ovojnica jarke boje, poput tise i muškatnog oraščića, ali sitniji sjemenski dodaci mogu se smatrati i arilima, poput spužvastih izdanaka na zrnu ricinusa. Privlačni su za životinje koje ih obično jedu sa sjemenkama, raspršivši nesvareno sjeme u svojim otpadima. Masni arili na ricinusovim zrnima su vrsta elaiosoma (uljnog tijela) koji služi za privlačenje mrava za rasijavanje.[2]
Aril je čest kod članova porodice Marantaceae i biljaka iz roda Oxalis. Crveno meso koje okružuje svako sjeme šipka jestivi je aril, kao i bijelo meso ake, ličija i rambutana (svi iz porodice Sapindaceae).
Aril je specijalizirani omotač sjemenke koja dijelom ili u potpunosti obavija sjeme. Ponekad se razlikuje od arilloda koji je lažni aril: dok aril raste od mjesta pričvršćivanja sjemenke do jajnika (od funikulusa ili hilum), arilod se formira iz druge tačke na sjemenskom omotaču.[3] Termin ponekad se primjenjuje na bilo koji mesnatidodatak sjemena u cvjetnica.[4]
Pseudarili su strukture slične arilima, koje se obično se nalaze kod vrsta roda Pyrena, porodica Burseraceae koji se razvijaju iz jajničkog mezokarpa.[5] Mesnati jestivi perikarp uredno se odvaja na dvije polovice, a zatim propada ili jede kako bi otkrio pseudaril jarko obojenog oko crnog sjemena.
Aril može stvoriti strukturu ploda, koja se između ostalog naziva lažni plod. Takvi plodovi nalaze se u brojnim taksonima angiospermi, kao u nekoliko vrsta gymnosperm s, osobito Taxus i srodnih četinjara kao što su ''Prumnopitys andina'' i Dacrycarpus dacrydioides. Umjesto grvenastog konusnog češera, kod većine golosjemenjača, reproduktivna struktura tisa sastoji se od jedne sjemenke koja postaje okruženo mesnatim, čašicastim pokrovom. Ova obloga izvedena je iz vrlo modificirane skale konusa.
Razvoj u rodu Taxus
[uredi | uredi izvor]Kod evropskih tisa (Taxus baccata), aril započinje kao mala, zelena traka u podnožju sjemenke, zatim postaje smeđa do crvena dok se proširuje i okružuje sjeme, a s vremenom postaje mesnata i šarena u zrelosti. Aril je privlačan za ptice i netoksičan je. Svi ostali dijelovi tisa su toksični, uključujući sjemenke u arilu. Ako se sjeme usitni, razbije ili razloži u želucu čovjeka, ptice ili druge životinje, to će rezultirati trovanjem. Ptice probavljaju mesnatu aril kao izvor hrane i sjeme izbacuju u izmetu, podstičući rasturanje sjemena.
Kod Dacrycarpus dacrydioides
[uredi | uredi izvor]Stablašica Dacrycarpus dacrydioides, porijeklom je iz Novog Zelanda. U predevropska vremena aril kahikatea bio je izvor hrane Māorima. Oprani arili zvali su se "koroi" i jeli se sirovii rasijavali na razne načine. Isto su radile i ptice[6][7]
Također pogledajte
[uredi | uredi izvor]Reference
[uredi | uredi izvor]- ^ Banerji, I.; Chaudhuri, K.L. (1944), "A contribution to the life history of Litchi chinensis Sonn.", Proceedings of the Indian Academy of Sciences, Section B, 19 (2): 19–27
- ^ Marshall, C. (30. 4. 1992). Fruit and Seed Production. ISBN 9780521373500.
- ^ Beentje, H.; Williamson, J. (2010), The Kew Plant Glossary: an Illustrated Dictionary of Plant Terms, Royal Botanic Gardens, Kew: Kew Publishing
- ^ Endress, P.K. (1973). "Arils And Aril-Like Structures In Woody Ranales". New Phytologist. 72 (5): 1159–1171. doi:10.1111/j.1469-8137.1973.tb02092.x.
- ^ Ramos-Ordonez, M. F.; Arizmendi, M. D. C.; Marquez-Guzman, J. (2012). "The fruit of Bursera: Structure, maturation and parthenocarpy". AoB Plants. 2012: pls027. doi:10.1093/aobpla/pls027. PMC 3484315. PMID 23115709.
- ^ "Dacrycarpus dacrydioides (kahikatea) description". conifers.org. 2011. Pristupljeno 10. 9. 2011.
- ^ "Kahikatea, Dacrycarpus". web.auckland.ac.nz. 2011. Arhivirano s originala, 12. 1. 2012. Pristupljeno 10. 9. 2011.
The juicy, swollen, red stalk which holds the seed is known as koroi.
Doppunska literatura
[uredi | uredi izvor]- Anderson, E. & Owens, J. N. (2003). Analysing the reproductive biology of Taxus: should it be included in Coniferales? Acta Hort. 615: 233–234.