Dair-e Gačin

Panorama Dair-e Gačina

Dair-e Gačin

class=notpageimage|

Dair-e Gačin na zemljovidu Irana

Dair-e Gačin (perz. دیرگچین, dosl. gipsani hospicij) je veliki karavan-saraj u Iranu smješten uz povijesni put između Raja i Isfahana odnosno uz suvremenu cestu između Garmsara i Koma, oko 60 km južno od glavnog grada Teherana. Najstariji ostaci građevine datiraju se u sasanidsko razdoblje (3. − 7. st.), a obnavljana je za vrijeme vladavine seldžučke (11. − 12. st.) i safavidske dinastije (16. − 18. st.). Zbog impozantne veličine, funkcionalnih specifičnosti i kontinuiranog korištenja tijekom starog, srednjeg i novog vijeka, Dair-e Gačin se često naziva „majkom svih iranskih karavan-saraja”.

Povijest

Karavan-saraj se spominje u djelima najranijih islamskih zemljopisaca, ponekad pod arapskim imenom Dair al-džes. Prema Kaisu Raziju, naziv Dair-e Gačin koji podrazumijeva gipsani hospicij temelji se gipsanoj kupoli koja je nekoć bila dijelom kompleksa. Istahri i Ibn Havkal karavan-saraj spominju u kontekstu fortifikacije izgrađene od pečene opeke i gipsa, te navode da je unutar zidina postojala česma sa slanom vodom odnosno dvije kružne cisterne s pitkom vodom izvan zidina. U blizini karavan-saraja bio je smješten i garnizon, vjerojatno zbog osiguranja prometnica između planina Kuh-Siaha na istoku i Kuh-e Karkasa na zapadu koje su prema pisanju Nezama al-Molka često bile metom pljačkaških napada. U Modžmal al-tavarihu, zbirci legendi i priča s početka 12. stoljeća, Dair-e Gačin se povezuje i s iranskom mitologijom odnosno mjestom na kojem je zmaj ubio Bahmana, legendarnog iranskog vladara koji se spominje i u Firdusijevoj Šahnami.

Abu Dolaf, Jakut, Kazvini i Balasani gradnju karavan-saraja pripisuju sasanidskoj dinastiji (3. − 7. st.); prva trojica navode da je podignut za vrijeme vladavine Ardašira I. (vl. 224.−240.) kojeg imenuju Kerd-Ardaširom, dok primjerice Balasani (r. Komi) pripisuje izgradnju Hozroju I. Anuširvanu (vl. 531.−579.). Zbog oprečnog datiranja od strane ranoislamskih zemljopisaca, suvremeni stručnjaci prepostavljaju da je karavan-saraj izgrađen početkom 3. odnosno obnovljen sredinom 6. stoljeća.

Tijekom islamskog razdoblja karavan-saraj obnavljan je još najmanje dvaput: prvo za vrijeme vladavine seldžučkog sultana Ahmada Sandžara (vl. 1118.−1157.) čiji je vezir Abu Naser Ahmad Kaši bio zadužen za popravak ceste između Raja i Koma odnosno rekonstrukciju susjednog sela Kadža, te drugi put tijekom safavidske vladavine prilikom čega je većina starih svodova rastavljena i zamijenjena novima. Safavidske graditeljske intervencije primjetne su po korištenju manjih opeka (25 x 25 x 5 cm) u odnosu na sasanidske blokove veličine 36 x 36 x 8 cm. Velik broj potonjih starovjekovnih opeka ostavljen je u neposrednoj blizini karavan-saraja i korišten je za izgradnju susjednih objekata.

Tijekom 19. stoljeća Dair-e Gačin gubi na značaju zbog ubrzane modernizacije iranske prometne infrastrukture i sljedećih stotinu godina biva u potpunosti zapušten, a propadanju građevine doprinijelo je i lokalno ruralno stanovništvo koje je karavan-saraj koristilo kao staju. Povijesna vrijednost kompleksa prepoznata je u listopadu 2004. godine kada je uvršten na popis iranske kulturne baštine, a tri godine kasnije njegova šira okolica proglašena je Nacionalnim parkom Kavir. Iste godine započeo je opsežni proces arhitektonske konzervacije za koji se godišnje izdvaja između 70 i 100 tisuća USD, s ciljem da se karavan-saraj tijekom 2010-ih preobrazi u turističko odredište odnosno mjesto za održavanje kulturnih manifestacija.

Arhitektura

Karavan-saraj Dair-e Gačin jedan je od najvećih u Iranu; približnih je dimenzija 110 x 110 m i ima površinu od oko 12.000 m². Tlocrtno je oblikovan kao kvadratična tvrđava s kružnim kulama na uglovima i dvije poluelipsaste kule uz glavni ulaz na južnom zidu. Nad njihovim pristupnim hodnicima nalaze se originalni sasanidski svodovi paraboličnog poprečnog presjeka, isto kao i kupole pod kulama. S druge strane, kupole pod ulaznim kulama elipsastog su tlocrta što je neobična karakteristika u iranskoj arhitekturi. Unutar zidina nalazi se veliko dvorište s četiri ajvana raspoređenim na središnjim osima, 40 introvertnih soba s nasvođenim trijemom, niz konjušnica sa 66 uzdignutih niša za spavanje, te četiri kutne prostorije različitih funkcija. Krovovi nad sobama i konjušnicama sastoje se od manjih segmentnih kupola poslaganih u tri reda. Raspored Dair-e Gačina sličan je drugim iranskim karavan-sarajima iz islamskog razdoblja, no danas je teško utvrditi koliko je elemenata izvornog sasanidskog podrijetla odnosno koliko je seldžučkih rekonstrukcijskih intervencija.

Kula
Detalj zida
Ulaz
Ajvan
Krov i dvorište

Osim uobičajenih prostorija za karavan-saraje, Dair-e Gačin odlikuju neke netipične karakteristike kao što su četiri kutna prostora posve različitih konstrukcija i funkcija. Na sjeverozapadnom uglu nalazio se mlin, a na jugozapadnom maleno dvorište s kupaonicom i kuhinjom. Sjeveroistočno zdanje izgrađeno je kao privatni apartman namijenjen za plemstvo, a Balasani navodi da se njime služio i sam safavidski vladar Ismail I. (vl. 1501.−1524.) prilikom pohoda iz Farsa prema Firuzkuhu i Mazandaranu. Apartman ima površinu od približno 200 m² i sadrži 11 prostorija introvertno orijentiranih prema oktogonalnom atriju. Na jugoistočnom uglu nalazila se džamija kvadratičnog tlocrtnog oblika s mihrabom uz južni zid. Središnji dio džamije sadrži četiri masivna stupa izgrađena od sasanidskih velikih opeka, dok izvorni bačvasti svodovi nisu sačuvani odnosno zamijenjeni su islamskim šiljastim svodovima. S obzirom na to da je džamija organizirana kao čahartak, stručnjaci pretpostavljaju da se ondje u starom vijeku nalazio zoroastrijski hram vatre sa središnjom kupolom.

U neposrednoj okolici karavan-saraja nalaze se arheološki ostaci više popratnih zgrada. Na zapadnoj i sjevernoj strani nalaze se dvije kružne cisterne (ab anbari) koje spominju ranoislamski zemljopisci; prva je u funkciji i dan danas, a druga je u ruševinama. Obje su nasvođene velikim sasanidskim opekama. Humci raspoređeni relativno pravocrtno na podjednakim razmacima svjedoče i o korištenju kanata − voda se dopremala iz doline sezonskog potoka Rud-e Šura udaljenog oko 1,5 km prema zapadu. Slanost vode u karavan-sarajskoj česmi koju spominju srednjovjekovni autori nije iznenađujuća s obzirom na to da se nekoliko kilometara dalje nalaze dva velika slana jezera − Namak i Hovz-e Soltan. Uz ruševine sjevernog ab anbara nalazi se ostaci manje neidentificirane građevine kvadratičnog tlocrta za koju se pretpostavlja da je služila za pečenje opeka. Oko 250 m jugoistočno od karavan-saraja nalaze se ostaci velikog garnizona s grobljem. Ovaj kompleks pravokutnog je tlocrta odnosno približnih dimenzija od 180 x 300 m, opasan je bedemom visokim 3-4 m i građen je većinom od ćerpiča. Uz fortifikacije je postavljeno 12 manjih kula, četiri na uglovima i po dvije na svakoj od četiri strane. Za razliku od susjednog karavan-saraja kojem se pristupa s juga, ovom se kompleksu pristupalo sa sjevera o čemu svjedoče ostaci portala tj. lukovi. Glavna građevina ovog kompleksa bila je smještena uz zapadni zid, a niz identičnih prostorija s nišama svjedoči da je riječ o vojničkim spavaonicama.

Unutrašnji svodovi
Očuvani ab anbar
Garnizon
Ostaci lukova
Prostorije garnizona

Poveznice

Literatura

Povijesni putopisi

(arap.)(engl.) Abū Dulaf al-Yanbūʻī. 1955. [950] Minorski, Vladimir Fedorovič (ur.). Ar-Risāla at̲-t̲āniya (Travels in Iran). Cairo University Press. Cairo. OCLC 729264250
(perz.) Ḥasan Moḥammad Qomī. 1934. [1001] Ṭehrānī, Jalāl al-Dīn (ur.). Kitāb-e tārīkh-e Qom. Majlis. Tehran. OCLC 80561382
(perz.) Nepoznati autor. 1939. [1126] Bahār, Muḥammad Taqī (ur.). Mujmal al-Tawārīkh wa-al-Qiṣas. Khāvar. Tehran. str. str. 54. i 463. OCLC 30118709
(perz.)(engl.) Neẓām al-Molk. 1962. [11. st.] Darke, Hubert Seymour Garland (ur.). Siyar al-Mulūk (Siyāsat-nāma). Persian texts series. VIII. Bongâh-e Tarjomeh ve Našr-e Ketâb. Tehran. OCLC 65493547
(perz.) Qāżī Aḥmad Ḡaffārī Qazvīnī. 1964. [1564] Minūvī, Mujtabā (ur.). Tārīkh-e jahānʹārā. Ketābfurūshī Ḥāfiz. Tehran. OCLC 82754955
(perz.)(engl.) Šams-al-Din Qays Rāzi. 1909. [1232] Qazvīnī, Muḥammad; Browne, Edward Granville (ur.). al-Muʻjam fí maʻáyíri ashʻári ʼlʻAjam. E. J. W. Gibb memorial series. X. E. J. Brill; Luzac & Co. Leiden; London. OCLC 4668169

Monografije i periodika

(engl.) Kīānī, Moḥammad-Yūsuf; Kleiss, Wolfram. 1995. Iranian Caravansarais. Iranian Cultural Heritage Organization. Tehran. OCLC 164823762
(perz.) Monšī Kermānī, Nāṣer al-Dīn; Muḥaddit, Ǧalāl-ad-Dīn. 1959. Nasāʼim al-ashār min laṭāʼim al-aḫbar dar tārīḫ-i wuzarāʼ. Dānišgāh. Tehran. OCLC 318042948
(engl.) Shokoohy, Mehrdad. 1983. The Sasanian caravanserai of Dayr-i gachīn, south of Ray, Iran. Bulletin of the School of Oriental and African Studies. XLVI. University of London. London. str. str. 445.-461. doi:10.1017/S0041977X00043160. ISSN 0041-977X. OCLC 486764606
(engl.) Shokoohy, Mehrdad. 15. prosinca 1994. Dayr-e Gačīn. Encyclopædia Iranica. Columbia University. New York.
(perz.) Ṭabāṭabāʼi, Husayn Mudarrisī. 1976. Rahnuma-yi jughrafiya-yi tarikhi-i Qom. Ma'akhaz-i tahqiq dar barah-'i Qom. Chapkhanah-'i Hikmat. Qom. str. str. 66. i 208.-209. OCLC 3975414
(engl.) Zakarīyā Ibn-Muḥammad al-Qazwīnī. 1987. Šarafkandī, ʻAbd-ar-Raḥmān (ur.). Āt̲ār al-bilād wa-aḫbār al-ʻibād. Mu'assasa-i ʻIlmī-i Andīša-i Ǧawā. Tehran. OCLC 632820500

Medijski članci

(engl.) Iran Daily. 6. studenoga 2010. Deyr-e Gachin Restoration (PDF). Iran Daily. br. 3819. Islamic Republic News Agency. Tehran.
(engl.) IRIB. 21. veljače 2010. Iranian Culture and Architecture (36). Islamic Republic of Iran Broadcasting. Tehran.
(engl.) Payvand. 25. listopada 2004. Mother of Iranian Caravansaries Gets ID Card. Payvand News. San Francisco. Inačica izvorne stranice arhivirana 5. ožujka 2016. Pristupljeno 17. rujna 2012.

Ostali projekti

Zajednički poslužitelj ima još gradiva o temi Dair-e Gačin