Idi na sadržaj

Demokratija

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
(Preusmjereno sa Demokracija)

Demokratija (grč. δημοϰρατία: vladavina naroda), 1) oblik upravljanja u kojem se političke i druge odluke donose odlukom većine,[1] najčešće direktnim odlučivanjem ili referendumima, u kojima sudjeluju svi građani," a koji su zakonskim ograničenjima onemogućeni u većini država u svijetu 2) indirektna demokratija, oblik vladavine: razni oblici državne vlasti kroz predstavničku demokratiju kao što su bile raznolike "narodne demokratije" (u socijalističkim državama), raznolike "liberalne demokratije" (u kapitalističkim državama) koja se najčešće odnosi na liberalnu apologetiku kapitalističkog poretka, na shvaćanje ustava i interpretaciju ljudskih, odnosno građanskih prava, ali se također koristi i za opisivanje nekih drugih aspekata društvenog života. Definicija demokracije se s vremenom proširila i na aspekte društva i političke kulture koji se direktno ne odnose na oblik vladavine. Većina narodnih i liberalnih 'demokratija' su parlamentarne, odnosno predstavničke demokratije. Izraz demokratski, odnosno demokratija se u širem smislu koristi kako bi se opisao način odlučivanja u različitim društvenim organizacijama. Pojam 'demokratija' je postalo perje za kićenje, sredstvo političke, tj. ideoške manipulacije jer niti jedna država na svijetu, po svojoj prirodi, nije, niti može biti nešto što nam se nameće kao 'demokratija'. Obzirom da se pojam demokratija jedino može primijeniti na pojedine izolirane samoupravne (anarhističke) komune, možemo govoriti samo o demokratskijim i manje demokratskim društvima, a osnovno je mjerilo koliko podanici bilo kojeg poretka mogu utjecati na vlast, tj. u kojoj mjeri mogu sami upravljati bilo kojim društveno-političkim procesom[2].

Jedna ženska osoba daje svoj glas u drugom krugu francuskih predsjedničkih izbora 2007. godine.
Indeks demokratije u svijetu

Tako Enciklopedija Britanika pojam demokratija formalistički definiše kao oblik vlasti u kojem sve odluke neke države donosi direktno ili indirektno većina njenih građana[3] kroz poštene izbore. Kad su ti uvjeti ispunjeni, vlast se može opisati kao demokratska. To vrijedi za razne sisteme upravljanja, jer se ti pojmovi mogu kombinirati i s drugim vrstama vlasti.

Razvoj demokratije

[uredi | uredi izvor]

Pojam demokratija nastao je u staroj Atini u 5. vijeku p. n. e. Riječ "demokratija" izvedena je iz grčke riječi demos – narod i kratia – vladati.[4] Drevni Grci su koristili riječ demokratija za vlast mnogih u odnosu na vlast nekoliko osoba. Atinska država općenito se smatra prvim primjerom sistema koji odgovara nekim današnjim predodžbama o demokratskoj vlasti. Ipak, mnogi ne smatraju staru Atinu demokratijom, s obzirom na to da je samo mali dio građanstva smio glasati, dok žene, robovi i stranci nisu imali to pravo. Samo oko 16% ukupnog stanovništva je imalo pravo glasa. Glasanjem su se u staroj Atini donosile odluke izravno, umjesto da se biraju predstavnici kao u današnjoj demokratiji. Mnogi uobičavaju reći da je u staroj Grčkoj vladao oligarhijski sistem. S vremenom se značenje "demokratije" promijenilo, a savremena definicija se jako mijenjala od 18. vijeka, otkad su se uvodili razni "demokratski" sistemi u mnogim državama. Moderna demokratija može se definirati kao sistem vlasti u kojem konačna politička moć ili suverenitet, pripada narodu bilo direktno ili putem izabranih predstavnika.

Prva savremena demokratija je bila ona u Sjedinjenim Američkim Državama uspostavljena 1789. godine na osnovi filozofije doba razuma.

Francuski filozof Montesquieu (1689-1755) jeste veoma uticao na promoviranje i zasnivanje ideja o demokratskoj vlasti u periodu francuske buržoaske revolucije i stvaranja SAD. Montesquieu je vjerovao da je najbolji način da se osigura da vlast služi općoj dobrobiti ako se učine sljedeći koraci:

  • Razdijeliti vlast na različite ogranke i dijelove, tako da nijedan ogranak nema svu vlast.
  • Izbalansirati autoritet između ovih ogranaka tako da ni jedan ne može kontrolirati ostale ogranke.
  • Omogućiti svakom ogranku da provjerava načine na koje se drugi ogranci koriste vlašću.

Montesquieu je, kao i mnogi drugi, vjerovao da, ukoliko je vlast podijeljena, izbalansirana i provjeravana, nijedan od ogranaka ne može kontrolirati cijelu vlast. U tom slučaju nijedan ogranak ne može koristiti vlast za svoje lične i sebične interese. Rezultat takve situacije bi bio da vlast djeluje u cilju unapređivanja zajedničke dobrobiti. Zajednička dobrobit znači da je nešto dobro za zajednice kao cjeline.

Postoje dvije vrste demokratija: direktna demokratija i reprezentativna demokratija. Direktna demokratija je bila u staroj Atini kada su svi slobodni ljudi izlazili na gradski trg i odlučivali o raznim stvarima. Pošto je tako nešto nemoguće postići danas nastala je reprezentativna (predstavnička) demokratija. Tu ljudi na izborima biraju svoje predstavnike u parlamentu i daju im autoritet da donose odluke u njihovo ime.

Politička jednakost

[uredi | uredi izvor]

U principu, to se asimilira sa sistemom "jedna osoba jednako jedan glas". Taj princip je općenito smatran kao fundamentalan za demokratiju. Ipak iako je u teoriji ovaj sistem priznat i prihvaćen, u stvarnosti situacija je drugačija, rijetko se primjenjuje jer njegova upotreba za jedne je veoma neefikasna, naprimjer tehnički i ekonomski je izvodivo da se čitava populacija jedne zemlje konsultuje (recimo referendumom) oko gradnje bazena u jednom gradu te zemlje ali su male šanse da to bude za opće dobro populacije. Isto tako ovaj sistem predstavlja opasnost za manje etničke ili nacionalne grupe.

Jednakost se može također mjeriti važnošću koju objekt političke odluke realno ima za glasače. Da bi se riješili problemi a zadržao se sistem "jedna osoba jednako jedan glas", rješenje uobičajeno korišteno jeste njegova implikacija na geografski podijeljenim dijelovima. Teoretski gledano postoji još jedna loša strana sistema "jedna osoba jednako jedan glas", a to je da prakticirajući isti sistem dolazimo do (po definiciji) konačne odluke koja za sobom povlači konstataciju da oni koji su bili protiv te odluke ustvari su dio sistema "jedna osoba jednako nula glasova" jer je naprimjer njihov prijedlog odbačen a usvojen drugi. Slobodni izbori su isto jedan od uvjeta demokratije.

Demokratski izbori

[uredi | uredi izvor]

Takmičarski izbori su osnovno sredstvo kojim su funkcioneri odgovorni i podvrgnuti volji naroda. Oni čine arenu za obezbjeđivanje političke jednakosti među građanima, kako u pristupu kandidaturi tako i vrijednosti svih glasova. Kriterij "slobodnih i fer" izbora obuhvata, u prvom redu, izborni sistem, tj. zakone koji odeđuju za koje se funkcije glasa, ko se može kandidovati, kad se izbori mogu održati, ko može da glasa, kako će se definirati izborni okruzi, kako odrediti pobjednike itd. Drugi izborni proces, tj. kako pojedinačne izbore sprovesti u praksi, od registracije birača, preko kampanje, brojanja listića, do obezbjeđivanja, je da se zakon striktno i nepristrano primjenjuje i da nema zloupotreba koje bi ugrozile rezultat. Izbori sami po sebi nisu dovoljan uvjet za postojanje demokratije.

Izbore su često zloupotrebljavali autoritativni režimi ili diktature da ostave lažan dojam demokratije. Zato postoji više metoda:

  • ograničenje profila kandidata
  • ograničenje stvarne vlasti koju smiju imati izabrani predstavnici ili politike koju smiju voditi dok su na vlasti
  • glasanje koje zapravo nije slobodno ni pošteno (npr. kroz zastrašivanje onih koji žele glasati za određene kandidate)
  • najdirektnije, krivotvorenje rezultata izbora.

Neki historijski primjeri iz svijeta su SSSR pod komunističkom partijom prije njegovog raspada 1991, Irak pod Sadamom Huseinom i Filipini pod Marcosom.

Liberalna demokratija

[uredi | uredi izvor]

Kako se obično koristi, riječ demokratija često znači isto što i liberalna demokratija. Dok je sama demokratija sistem vladavine koji definiraju i legitimiraju izbori, liberalna demokratija može uključivati ustavni liberalizam, gdje se određena kulturno subjektivna prava pojedinaca štite od pukog glasa većine; s druge strane, u neliberalnim demokratijama takva ograničenja ne postoje. Ovo su neke osobine mnogih liberalnih demokratija:

  • Ustav koji ograničava moć vlade i štiti mnoga građanska prava
  • Opće pravo glasa, koje svim građanima garantira pravo glasa bez obzira na rasu, spol ili imovinsko stanje
  • Sloboda govora
  • Sloboda medija i pristup nedržavnim izvorima informacija
  • Sloboda okupljanja
  • Jednakost pred zakonom i pravo na suđenje prema zakonu
  • Pravo na privatno vlasništvo i privatnost
  • Obrazovanje koje građane upućuje u njihova prava i građanske obaveze
  • Široko i duboko utemeljeno građansko društvo
  • Nezavisno sudstvo
  • Sistem međusobnog nadzora među granama vlasti

Ova definicija obično ima neke ograde. Odluke koje se donose putem izbora ne donose svi građani nego samo oni koji žele učestvovati glasanjem. Osim toga, pravo glasa obično nemaju svi građani. Većina demokratskih zemalja daje pravo glasa onima koji su stariji od određene dobi, obično iznad 18. godine. Neke zemlje imaju i druge kategorije ljudi koji ne smiju glasati (npr. zatvorenici ili bivši zatvorenici). Ponekad je sistem vlasti liberalna demokratija, ali formalno se zove drugačije: naprimjer, Kanada je kraljevstvo, ali zapravo zemljom vlada demokratski izabran parlament.

Neki ukratko definiraju demokratiju kao "vladavina većine uz prava manjine."

Socijalistička demokratija

[uredi | uredi izvor]

Socijalistička demokratija je oblik postojanja socijalističke države, parlamentarna demokratija koja se temeljila na "diktaturi proleterijata" nad kapitalističkom klasom kao suštine te države. Suština socijalističke demokratije je u prevladavanju čovjekove otuđenosti a to se postiže kada se privatna svojina koja stalno reproducira nejednakost u društvu zamjeni društevnom svojinom. Takav oblik vladavine je postojao u SFRJ gdje su članovima 88. 89. i 133. ustava SFRJ bila regulirana "položaj radničke klase i svih radnih ljudi uopće". Anarhizam i komunizam (kao posljednji stepen društvenog razvitka prema teoriji marksizma) jesu politička učenja koja teoretski koriste jednu vrstu izravne demokratije, a država postoji samo kao narod. Sve države u kojima je vladala komunistička partija bile su više ili manje demokratske s ranim vidovima demokratičnosti kao što je to bila "demokratija na radnom mjestu" (samoupravljanje) i direktna demokratija u mjesnim zajednicama u SFRJ pa sve do diktature (staljinizam). Neki socijalistički teoretičari, kao što je Tony Cliff, tvrde da se to dogodilo zato što zemlje u kojima je komunistička partija došla na vlast nisu imale dovoljno visok nivo proizvodnih snaga da izdrže socijalizam.

Kultura demokratije

[uredi | uredi izvor]

U zemljama koje nemaju jaku tradiciju demokratske vladavine većine, uvođenje slobodnih izbora rijetko je dovoljno da se ostvari prijelaz s diktature u demokratiju, sve dok se ne ostvari i šira promjena političke kulture i postupna izgradnja ustanova demokratske vlasti. Ima raznih primjera, kao što su Francuska u doba revolucije ili današnja Uganda i Iran, gdje zemlje mogu održati demokratiju samo u ograničenom obliku dok se ne dogode šire kulturne promjene koje omogućuju stvarnu vladavinu većine. Jedan od ključnih vidova kulture demokratije jest saradnja opozicije. Taj kulturni prijelaz je posebno teško ostvariti u zemljama gdje je uobičajeno da se vlast mijenja nasilnim putem. U biti, saradnja opozicije znači da se u demokratiji različite strane zalažu za iste osnovne demokratske vrijednosti. Iako se politički protivnici ne slažu, trebaju prihvatati jedan drugog i biti svjesni legitimne i važne uloge koju igraju protivnici. Osnovna pravila društva moraju poticati snošljivost i uljudnost u javnim raspravama. U takvom društvu gubitnici prihvataju odluku glasača na izborima i mirno prenose vlast. Gubitnici su sigurni da neće izgubiti život ni slobodu, nego da će i dalje učestvovati u javnom životu. Opozicija ne mora odobravati politiku vlade, ali mora poštivati temeljnu legitimnost države i samog demokratskog procesa.

Da bi se neki sistem mogao zvati demokratskim, u nekoj državi, svaki građanin mora imati ista prava i slobode (sve dok tuđa prava i slobode ne prekrši). Te slobode podrazumijevaju slobodu vjeroispovijesti, nacionalnog i etničkog oprjedjeljenja, upotrebe jezika, slobodu medija i štampe, slobodu građana da se okupljaju i razmijenjuju mišljenja ili ispoljavaju svoja i drugo. Svaki građanin (punoljetni) mora imati pravo na glas da bira svog predstavnika u parlamentu ili vladi. On to radi na izborima koji moraju biti redovni (svakih četiri ili šest godina), tajni (mogućnost da glasa u tajnosti) i korektni. Takođe, takvo društvo mora podržavati svaki oblik pluralizma. To znači da država mora imati više političkih stranaka (političke stranke) i interesnih grupa (grupe za pritisak) i da građani slobodno mogu pristupati njima ili osnovati svoje.

Tiranija većine

[uredi | uredi izvor]

Bez obzira da li u nekoj državi građani imaju dosta široko pravo glasa, vladavina većine može dovesti i do tzv. tiranije većine. Ovo znači da postoji mogućnost da, u demokratskom sistemu, većina građana da autoritet zastupnicima, koji bi zastupali mišljenje te većine građana, i možda radili protiv manjine. Ovo, naravno, potkopava mišljenje da demokratija predstavlja sve ljude. Naprimjer, teoretski je moguće da u liberalnoj demokratiji većina građana izabere zastupnike koji bi odlučili da neku manjinu (religijsku, etničku i druge) kriminaliziraju (direktno ili indirektno).

Predlagači demokratije, na nekoliko načina, pokušavaju da ovu tvrdnju opovrgnu. Oni tvrde da u mnogim demokratskim zemljama postoji ustav koji štiti građane od tiranije većine. Ustav (nebitno da li je pisani ili ne) može prepoznati da li je neka mjera, koja je provedena kroz zakonodavstvo i izvršnu vlast, ustavna ili protivustavna, i ako je protivustavna ona prvo mora proći kroz nezavisno sudstvo da bi bila prihvaćena (dok sudstvo, kao nezavisno, može vidjeti da je ta mjera neustavna i poništiti je). Još jedan argument je taj da je, i pored rizika, većinska vlast najpoželjniji sistem, i da je tiranija većine, ako postoji, ipak poboljšanje od tiranije manjine. U praksi, historija je puna primjera gdje je vladajuća manjina tlačila većinu (koja nije imala pravo glasa), ali također, i primjere gdje je društvo tlačilo manjinu (koja je imala pravo glasa). Jedan od zaključaka koji se može vidjeti iz historije je taj da pravo glasa ne mora značiti odbranu od ugnjetavanja ili tlačenja, ali da je ipak bolje imati pravo glasa nego ga nemati nikako.

Ovdje su neki primjeri gdje je većina radila protiv želja manjine u vezi nekih pitanja:

  • U Francuskoj, neki smatraju da je zabrana nošenja religijskih simbola, u javnim školama, povreda ljudskih prava.
  • U Sjedinjenim Američkim Državama:
    • Distribucija pornografije postaje ilegalna ako materija krši društvene standarde o dostojanstvu.
    • Grupe koje se bore protiv pobačaja su okarakterisale nerođenu dijecu kao ugnjetavanu, nemoćnu manjinu bez prava glasa.
  • Većina često stavlja veće poreze bogatoj manjini
  • Konzumenti droga se često vide kao manjina koja je tlačena od većine. Često pobornici legalizacije droge nemaju pravo glasa.
  • Društveno tretiranje homoseksualaca je također u ovom kontekstu. Tokom većine 19. i 20. vijeka vlasti u Britaniji su procesuirali homoseksualce, i ovo je postalo poznato kada su procesuirani Oscar Wilde i Alan Turing.
  • U Sjevernoj Irskoj katolici se predstavljaju kao manjina koja je terorizirana od protestantske većine.
  • Poznati filozof Sokrat, je osuđen na smrt zato što je bio bezbožan i što se protivio vladajućoj demokratiji.

Neki teoretičari se protive korištenju pojma tiranija većine za društva 19. vijeka i ranije. Oni tvrde da je malo zemalja u to vrijeme, uključujući demokratije, imalo u svojoj osnovi pravo glasa za sve. Međutim, drugi debatuju da je termin pogodan, jer opisuje stanje koje se može dogoditi u društvu sa pravom glasa, čak i ako to društvo ne čini čitavu populaciju države.

Za i protiv

[uredi | uredi izvor]

Tradicionalno, svrha demokratije je da zaustavi preveliko gomilanje moći u rukama jednog pojedinca ili nekoliko njih. Ona treba da stvori ravnotežu koja bi dala dovoljno moći za ono što Alexandar Hamilton naziva snažnom i energetičnom vladom i da izbjegne davanje previše moći tako da se ona zloupotrijebi. Neki, kao Winston Churchill, smatraju demokratiju najmanje lošim od svih oblika vladavine (demokratija je najgori oblik vladavine osim svih ostalih koji su bili isprobani sa vremena na vrijeme). Stvarajući sistem gdje građani mogu smjenjivati vladajuću grupu, bez promijene legalnog temelja vladavine, demokratija smanjuje političku nesigurnost i nestabilnost, i uvjerava građane da koliko se god oni ne slagali sa postoječim mjerama, imat će šansu promijeniti one na vlasti, ili mjere sa kojima se ne slažu. Demokratija je, također, vezana za ideju ustavne vladavine, stavljajući granicu koju vladajuća većina u vladi ne može priječi.

Ipak, neki vjeruju da ne postoji sistem koji može idealno upravljati društvom i da demokratija nije moralno idealna. Zastupnici ove tvrdnje govore da je u srcu demokratije vjerovanje da, ako se većina slaže, da je legitimno povrijediti manjinu. Oni koji se ne slažu sa ovom tvrdnjom vjeruju da u liberalnim demokratijama gdje su manjinske grupe zaštićene, manjine i većine se, ustvari, stvaraju gotovo sa svakim različitim pitanjem.

Moć većinskog glasa je još uvijek najveći problem. Historijski primjer je Hitler u eri koja je predhodila nacističkoj Njemačkoj, koji je bio izabran 1933. od strane manjine njemačkog naroda sa najvećim brojem glasova. Iz tog razloga, neke države su stvorile ustave - zakone koji brane neka pitanja od većinskog odlučivanja (u njemačkom ustavu je donesena stavka koja govori da se demokratski sistem u toj državi ne može više mijenjati). Generalno, da bi se ustav promijenio potrebna je jako velika većina izabranih zastupnika, ili zahtjeva da sudija i porota odluče da su proceduralni standardi ispunjeni od strane države, ili, jako rijetko, referendum određuje promjenu.

Pored zaštita koje garantuje ustav za ljudska prava, neki izborni sistemi uvode proporcionalno zastupništvo da bi svi bili fer zastupljeni.

Demokratija i civilno društvo

[uredi | uredi izvor]

Literatura koja govori više o vezama civilnog društva i demokratije ima svoje korijene u ranim liberalnim pisanjima poput onih od Tocquevillea. Inače je govor o civilnom društvu uzeo jačeg maha kod teoretičara 20. vijeka kao što su Gabriel Almond i Sidney Verba koji su identificirali ulogu civilnog društva u demokratskom poretku kao jednu od vitalnih funkcija.

Ovi teoretičari su tvrdnje da svi oblici organizacija civilnog društva unapređuju upućenost i bolju informiranost kod građanstva, tj. civila, koji potom poduzimaju korisnije korake u procesu izbornih glasanja, participiraju u politici i usmjeravanju djelovanje vlade na viši stepen odgovornosti. Statuti ovih civilnih organizacija se često mogu uzimati u mikrokonstitucijskom smislu zbog toga što upućuju građanima-participantima instrukcije o formalnostima demokratskog donošenja odluka.

U novije vrijeme je Robert Putnam izjavio kako su čak i nepolitičke organizacije civilnog društva od vitalnog značaja za demokratiju jer tvore društveni kapital, povjerenje i zajedničke vrijednosti, koje kad se prenesu u političku sferu doprinose održavanju zajedništva u društvu, unapređujući tako razumijevanje i međupovezanost društva i interesa koji u njemu žive.

Također kod nekih postoje i dileme kroz postavljanje pitanja koliko je civilno društvo ustvari demokratično. Postoje i primjedbe da akteri u civilnom društvu sada dolaze do značajne političke moći bez toga da je neko za njih direktno glasao ili ih birao. Na kraju, neki analitičari su došli do zaključaka da pošto je koncept civilnog društva u bliskoj vezi s demokratijom i pojavljivanjem na političkoj sceni tako se mogu vrlo lahko povezati s idejama nacionalnosti i nacionalizma.

Poremećaji

[uredi | uredi izvor]

Neke demokratske vlade doživjele su iznenadni kolaps države i promjenu režima u nedemokratski oblik vladavine. Domaći vojni udari ili pobune su najčešće sredstvo kojim su demokratske vlade svrgnute.[5] (Vidi Spisak državnih udara i pokušaja puča po zemljama i Spisak građanskih ratova.) Primjeri uključuju Španski građanski rat, puč 18 Brumairea koji je okončao Prvu francusku republiku i državni udar od 28. maja 1926. kojim je okončana Prva portugalska republika. Neke vojne udare podržavaju strane vlade, kao što su državni udar u Gvatemali 1954. i iranski državni udar iz 1953. godine. Druge vrste iznenadnog kraja demokratije uključuju:

Također pogledajte

[uredi | uredi izvor]


Reference

[uredi | uredi izvor]
  1. ^ "Definition of DEMOCRACY". www.merriam-webster.com (jezik: engleski). 20. 6. 2023. Pristupljeno 20. 6. 2023.
  2. ^ ^ Tirelli Mario, Il teorema dell'impossibilità di Arrow (PDF), april 2009. URL pristupljeno u augostu 2019. Autor govori da se pod pojmom suvremene demokratije u zapadnom svijetu radi o "diktaturi manjine nad veċinom u kojoj je teško imenovati diktatora jer se radi o otuđenim centrima moći".
  3. ^ "democracy". Encyclopedia Britannica (jezik: engleski). Pristupljeno 27. 2. 2017.
  4. ^ Boryczka, Jocelyn M. BoryczkaJocelyn M. (1. 1. 2008), Democracy (jezik: engleski), Oxford University Press, ISBN 978-0-19-514890-9, pristupljeno 20. 6. 2023
  5. ^ Siaroff, Alan (2005). Comparing Political Regimes: A Thematic Introduction to Comparative Politics (jezik: engleski). Broadview Press. ISBN 978-1-55111-530-6.
  6. ^ Alan Siaroff (2009). Comparing Political Regimes: A Thematic Introduction to Comparative Politics. University of Toronto Press. str. 285. ISBN 9781442600126.

Literatura

[uredi | uredi izvor]
  • Abbott, Lewis. (2006). British Democracy: Its Restoration and Extension. ISR/Google Books.[mrtav link]
  • Appleby, Joyce. (1992). Liberalism and Republicanism in the Historical Imagination. Harvard University Press.
  • Archibugi, Daniele, The Global Commonwealth of Citizens. Toward Cosmopolitan Democracy, Princeton University Press] ISBN 978-0-691-13490-1
  • Becker, Peter, Heideking, Juergen, & Henretta, James A. (2002). Republicanism and Liberalism in America and the German States, 1750–1850. Cambridge University Press. ISBN 978-0-521-80066-2
  • Benhabib, Seyla. (1996). Democracy and Difference: Contesting the Boundaries of the Political. Princeton University Press. ISBN 978-0-691-04478-1
  • Biagini, Eugenio (general editor). 2021. A Cultural History of Democracy, 6 Volumes; Volume 1: A Cultural History of Democracy in Antiquity; Volume 2: A Cultural History of Democracy in the Medieval Age; Volume 3: A Cultural History of Democracy in the Renaissance; Volume 4: A Cultural History of Democracy in the Age of Enlightenment; Volume 5: A Cultural History of Democracy in the Age of Empire; Volume 6: A Cultural History of Democracy in the Modern Age. New York : Bloomsbury Academic.
  • Birch, Anthony H. (1993). The Concepts and Theories of Modern Democracy. London: Routledge. ISBN 978-0-415-41463-0
  • Bobbio, Norberto. 1987 [1984]. The Future of Democracy: A Defense of the Rules of The Game. Minneapolis: University of Minnesota Press.
  • Castiglione, Dario. (2005). ""republicanism historiography" Republicanism and its Legacy." European Journal of Political Theory. pp. 453–65.
  • Copp, David, Jean Hampton, & John E. Roemer. (1993). The Idea of Democracy. Cambridge University Press. ISBN 978-0-521-43254-2
  • Caputo, Nicholas. (2005). America's Bible of Democracy: Returning to the Constitution. SterlingHouse Publisher, Inc. ISBN 978-1-58501-092-9
  • Dahl, Robert A. (1991). Democracy and its Critics. Yale University Press. ISBN 978-0-300-04938-1
  • Dahl, Robert A. (2000). On Democracy. Yale University Press. ISBN 978-0-300-08455-9
  • Dahl, Robert A. Ian Shapiro & Jose Antonio Cheibub. (2003). The Democracy Sourcebook. MIT Press. ISBN 978-0-262-54147-3
  • Dahl, Robert A. (1963). A Preface to Democratic Theory. University of Chicago Press. ISBN 978-0-226-13426-0
  • Davenport, Christian. (2007). State Repression and the Domestic Democratic Peace. Cambridge University Press. ISBN 978-0-521-86490-9
  • Diamond, Larry & Marc Plattner. (1996). The Global Resurgence of Democracy. Johns Hopkins University Press. ISBN 978-0-8018-5304-3
  • Diamond, Larry & Richard Gunther. (2001). Political Parties and Democracy. JHU Press. ISBN 978-0-8018-6863-4
  • Diamond, Larry & Leonardo Morlino. (2005). Assessing the Quality of Democracy. JHU Press. ISBN 978-0-8018-8287-6
  • Diamond, Larry, Marc F. Plattner & Philip J. Costopoulos. (2005). World Religions and Democracy. JHU Press. ISBN 978-0-8018-8080-3
  • Diamond, Larry, Marc F. Plattner & Daniel Brumberg. (2003). Islam and Democracy in the Middle East. JHU Press. ISBN 978-0-8018-7847-3
  • Doorenspleet, Renske. 2019. Rethinking the Value of Democracy. A Comparative Perspective. Cham, Switzerland: Palgrave Macmillan.
  • Elster, Jon. (1998). Deliberative Democracy. Cambridge University Press. ISBN 978-0-521-59696-1
  • Emerson, Peter (2007) "Designing an All-Inclusive Democracy." Springer. ISBN 978-3-540-33163-6
  • Emerson, Peter (2012) "Defining Democracy." Springer. ISBN 978-3-642-20903-1
  • Everdell, William R. (2003) The End of Kings: A History of Republics and Republicans. Chicago: University of Chicago Press. ISBN 0-226-22482-1. online
  • Fisher, Max. "U.S. Allies Drive Much of World’s Democratic Decline, Data Shows: Washington-aligned countries backslid at nearly double the rate of non-allies, data shows, complicating long-held assumptions about American influence" New York Times Nov 16, 2021
  • Fuller, Roslyn (2015). Beasts and Gods: How Democracy Changed Its Meaning and Lost its Purpose. London: Zed Books. str. 371. ISBN 978-1-78360-542-2.
  • Gabardi, Wayne. (2001). Contemporary Models of Democracy. Polity.
  • Gutmann, Amy, and Dennis Thompson. (1996). Democracy and Disagreement. Princeton University Press. ISBN 978-0-674-19766-4
  • Gutmann, Amy, and Dennis Thompson. (2002). Why Deliberative Democracy? Princeton University Press. ISBN 978-0-691-12019-5
  • Habermas, Jurgen. 1996. Between Facts and Norms: Contributions to a Discourse Theory of Law and Democracy. Cambridge MA: MIT Press.
  • Halperin, M.H., Siegle, J.T. & Weinstein, M.M. (2005). The Democracy Advantage: How Democracies Promote Prosperity and Peace. Routledge. ISBN 978-0-415-95052-7
  • Henderson, G. C. (1920). Democracy: theoretical and practical  (jezik: English). Adelaide: G. Hassell & Son.CS1 održavanje: nepoznati jezik (link)
  • Hansen, Mogens Herman. (1991). The Athenian Democracy in the Age of Demosthenes. Oxford: Blackwell. ISBN 978-0-631-18017-3
  • Held, David. (2006). Models of Democracy. Stanford University Press. ISBN 978-0-8047-5472-9
  • Inglehart, Ronald. (1997). Modernisation and Postmodernisation. Cultural, Economic, and Political Change in 43 Societies. Princeton University Press. ISBN 978-0-691-01180-6
  • Isakhan, Ben and Stockwell, Stephen (co-editors). (2011) The Secret History of Democracy. Palgrave MacMillan. ISBN 978-0-230-24421-4
  • Kelsen, Hans. 2013 [1929]. The Essence and Value of Democracy. Lanham, Md.: Rowman & Littlefield
  • Khan, L. Ali. (2003). A Theory of Universal Democracy: Beyond the End of History. Martinus Nijhoff Publishers. ISBN 978-90-411-2003-8
  • Köchler, Hans. (1987). The Crisis of Representative Democracy. Peter Lang. ISBN 978-3-8204-8843-2
  • Lijphart, Arend. 2012. Patterns of Democracy. Government Forms and Performance in Thirty-Six Countries. 2nd. Ed. New Haven, CT.: Yale University Press.
  • Lipset, Seymour Martin (1959). "Some Social Requisites of Democracy: Economic Development and Political Legitimacy". American Political Science Review. 53 (1): 69–105. doi:10.2307/1951731. JSTOR 1951731. S2CID 53686238.
  • Macpherson, C.B. (1977). The Life and Times of Liberal Democracy. Oxford University Press. ISBN 978-0-19-289106-8
  • Morgan, Edmund. (1989). Inventing the People: The Rise of Popular Sovereignty in England and America. Norton. ISBN 978-0-393-30623-1
  • Mosley, Ivo (2003). Democracy, Fascism, and the New World Order. Imprint Academic. ISBN 978-0-907845-64-5.
  • Mosley, Ivo (2013). In The Name Of The People. Imprint Academic. ISBN 978-1-84540-262-4.
  • Munck, Gerardo L. 2016. "What is Democracy? A Reconceptualization of the Quality of Democracy." Democratization 23(1): 1-26.
  • O’Donnell, Guillermo. 2010. Democracy, Agency, and the State: Theory with Comparative Intent. Oxford: Oxford University Press.
  • Plattner, Marc F. & Aleksander Smolar. (2000). Globalisation, Power, and Democracy. JHU Press. ISBN 978-0-8018-6568-8
  • Plattner, Marc F. & João Carlos Espada. (2000). The Democratic Invention. Johns Hopkins University Press. ISBN 978-0-8018-6419-3
  • Przeworski, Adam. 2010. Democracy and the Limits of Self-Government. New York: Cambridge University Press
  • Przeworski, Adam. 2018. Why Bother With Elections? Cambridge, UK: Polity Press.
  • Putnam, Robert. (2001). Making Democracy Work. Princeton University Press. ISBN 978-5-551-09103-5
  • Sen, Amartya K. (1999). "Democracy as a Universal Value". Journal of Democracy. 10 (3): 3–17. doi:10.1353/jod.1999.0055. S2CID 54556373.
  • Sartori, Giovanni. 1987. The Theory of Democracy Revisited Part 1: The Contemporary Debate. Chatham, N.J.: Chatham House Publishers.
  • Sartori, Giovanni. 1987. The Theory of Democracy Revisited Part 2: The Classical Issues. Chatham, N.J.: Chatham House Publishers.
  • Schumpeter, Joseph. 1942. Capitalism, Socialism, and Democracy. New York: Harper.
  • Tannsjo, Torbjorn. (2008). Global Democracy: The Case for a World Government. Edinburgh University Press. ISBN 978-0-7486-3499-6. Argues that not only is world government necessary if we want to deal successfully with global problems it is also, pace Kant and Rawls, desirable in its own right.
  • Thompson, Dennis (1970). The Democratic Citizen: Social Science and Democratic Theory in the 20th Century. Cambridge University Press. ISBN 978-0-521-13173-5
  • Tooze, Adam, "Democracy and Its Discontents", The New York Review of Books, vol. LXVI, no. 10 (6 June 2019), pp. 52–53, 56–57. "Democracy has no clear answer for the mindless operation of bureaucratic and technological power. We may indeed be witnessing its extension in the form of artificial intelligence and robotics. Likewise, after decades of dire warning, the environmental problem remains fundamentally unaddressed.... Bureaucratic overreach and environmental catastrophe are precisely the kinds of slow-moving existential challenges that democracies deal with very badly.... Finally, there is the threat du jour: corporations and the technologies they promote." (pp. 56–57.)
  • Volk, Kyle G. (2014). Moral Minorities and the Making of American Democracy. New York: Oxford University Press.
  • Weingast, Barry. (1997). "The Political Foundations of the Rule of Law and Democracy". American Political Science Review. 91 (2): 245–63. doi:10.2307/2952354. JSTOR 2952354. S2CID 144556293.
  • Whitehead, Laurence. (2002). Emerging Market Democracies: East Asia and Latin America. JHU Press. ISBN 978-0-8018-7219-8
  • Willard, Charles Arthur. (1996). Liberalism and the Problem of Knowledge: A New Rhetoric for Modern Democracy. University of Chicago Press. ISBN 978-0-226-89845-2
  • Wood, E. M. (1995). Democracy Against Capitalism: Renewing historical materialism. Cambridge University Press. ISBN 978-0-521-47682-9
  • Wood, Gordon S. (1991). The Radicalism of the American Revolution. Vintage Books. ISBN 978-0-679-73688-2 examines democratic dimensions of republicanism