Plutarh

Plutarh

Lucius Mestrius Plutarhos (grčki: Μέστριος Πλούταρχος), poznatiji kao Plutarh, rođen je oko 46. godine u malom grčkom gradu Heroneja u Boetiji (sjeverno od Atine). Bio je historičar, esejista i biograf. Najpozantiji radovi su mu Paralelne biografije (ili Uporedni životopisi, grčki: Βίοι παράλληλοι) i Rasprave o moralu (još i: Moralia, O moralu, Etički spisi, Etika, grčki: Ἠθικὰ). Putovao je po mediteranskim zemljama a najveći dio života ipak je proveo u rodnom gradu. Umro je oko 120. godine u Delfima.

Život

Ostaci Apolonovog Hrama u kome je Plutarh služio kao svećenik i tumačio proročanstva

Plutarh, jedan od posljednjih predstavnika helenističke duhovnosti i morala je svakako historijski izvor od nepobitnog značaja. Ipak, Plutarha ne možemo posmatrati kao historičara u stvarnom smislu ove naučne discipline (U svakom slučaju, ni historija, ipak, nije uvijek egzaktna nauka; u nedostatku drugih materijalnih dokaza, historija se oslanja na izvore koji su, poput Plutarha, unijeli mnogo subjektivnog u svoja svjedočanstva o prošlim događajima i ličnostima ili ih prenijeli iz izvora sličnim njima. No, i ovakvi izvori su, bez sumnje, dragocjeni. Treba pomenuti da već i u filozofiji antičkih grka nalazimo njihovu spoznaju o inherentnoj nesposobnosti čovjeka da spozna objektivnu istinu.) Plutarh je primarno moralista za koga je historija nepresušan izvor inspiracije njegovom stvaralaštvu. Ličnostima koje je opisao u djelu "Paralelne biografije" dao je izuzetno slikovite karaktere te tako čitaocu približio njihove poglede i djelovanje u svijetu u kojem su živjeli.

Plutarh je rođen u Heroneji, malom gradu u grčkoj pokrajini Beotiji. Pretpostavlja se da mu je porodica bila imućna što mu je omogućilo da stekne visoko obrazovanje u mladosti i da finansira kasnija putovanja. Ime njegovog oca nije tačno poznato ali se smatra da se zvao Nikarhus, pošto je u Grčkim porodicama postojao običaj ponavljanja imena u svakoj drugoj generaciji. Kako sam Plutarh navodi u svom djelu Rasprave o moralu, ime njegovog djeda bilo je Lamprias. Prema ocu i djedu je pokazivao izrazito poštovanje. U svojim esejima i dijalozima Plutarh često pominje i dvojicu svoje braće; Timona i Lampriasa. Prema Timonu je Plutarh osjećao posebnu privrženost. U jednom sačuvanom Plutarhovom pismu navodi se ime njegove žene, Timoksena. Naime, u tom pismo koje je napisao svojoj ženi, on je moli da se ne predaje žalosti zbog gubitka njihove dvogodišnje kćeri. Interesantno, u istom pismu utjehe, Plutarh pominje i reinkarnaciju. Nije poznat precizan broj njegovih sinova, ali Plutarh često spominje dvojicu: Autobulusa i Plutarha. Jedan svoj traktat posvetio je upravo njima dvojici.

Bista sa likom Herodota, grčkim filozofom koji je bio jedan od Plutarhovih tema.

Plutarh je učio matematiku, retoriku i filozofiju na Aademiji u Atini od 66 do 67. godine. Učitelj mu je bio Amonijus. Imao je nekoliko utjecajnijih prijatelja od kojih su neki bili na visokim pozicijama u Rimu. Plutarh je posjetio grčke gradove Spartu, Korint, Patras, zatim Sardis (današnja Turska), Aleksandriju (Egipat) a dva puta je bio i u Rimu.

Dakle, proveo je veći dio života u rodnoj Heroneji i bio je iniciran u misterije grčkog boga Apolona. (misterije - religiozni kult u staroj Grčkoj i Rimu kome su pristup imali samo odabrani koji su prošli tajne rituale inicijacije). Kao viši od dva svećenika, Plutarh je imao dužnost interpretirati proročanstva Pitije, proročice u Apolonovom hramu u Delfima. Delfi su bili udaljeni tridesetak kilometara od njegovog doma i tamo je proveo mnogo godina u svećenićkoj službi. Ipak, čini se da njegove svećeničke dužnosti nisu okupirale značajan dio njegovog vremena tako da je mogao voditi aktivan društveni život i uz to napisati veliki broj radova i razmijenjivati korespondenciju. Dobar dio onoga što je napisao sačuvano je do danas.

Grčka i mediteranske zemlje, odnosno cijeli civilizovani svijet (ostatak tadašnje Evrope stari Grci nisu smatrali civilizovanim, to su bile barbarske zemlje), u Plutarhovo vrijeme bili su dio velike Rimske Imperije a zahvaljujući svojim radovima i predavanjima Plutarh je bio poznat i cijenjen u cijeloj Imperiji. Pošto je odlučio živjeti u svom zavičaju i voditi aktivno učešće u građanskim aktivnostima, čak je jedno vrijeme bio i gradonačelnik, na njegovo imanje često su dolazili gosti iz cijele Grčke i Rima i učestvovali u učenim razgovorima dok je sam Plutarh kao domaćin predsjedavao iz svoje mramorne stolice. Veliki broj zapisa o ovim razgovorima je objavljen i sačuvan. Ukupno 78 eseja i drugih radova čine zbirku Rasprave o moralu. Plutarhov kompletan opus čini oko 200-300 naslova različite veličine i sadržaja.

Plutarh kao ambasador

Pored svojih svećeničkih dužnosti u Delfima, Plutarh je bio i predstavnik svog zavičaja u brojnim stranim zemljama. Njegov prijatelj, Lucius Mestrius Florus, rimski konzul, sponzorirao je Plutarha kao rimskog građanina i njegovo zvanično rimsko ime postalo je Mestrius Plutarchus. Pored toga, imperator Hadrijan proglasio je Plutarha pri kraju njegovog života za počasnog prokuratora rimske provincije Aheje. Iako nije imao prave ovlasti, Plutarh je imao pravo nositi odjeću i simbole jednog konzula: zlatni prsten i bijelu togu sa purpurnim obrubom.

U grčkoj srednjovjekovnoj enciklopediji (Suda) navedeno je da je Trajan, Hadrijanov prethodnik, imenovao Plutarha prokuratorom Ilirije. Historičari smatraju taj podatak malo vjerovatnim pošto Ilirija nije bila prokuratorska provincija a ni Plutarh nije poznavao ilirske jezike. Na kraju svoje prokurature, oko 120. godine, Plutarh je preminuo. Zahvalni građani Heroneje i Delfa su dali izraditi statue u liku Plutarha u čast i znak zahvalnosti svom velikom sugrađaninu.

Paralelne biografije

Stranica iz Plutarhove Paralalne biografije, štampao Ulrich Han, 1470. godine.

Najpoznatiji Plutarhov rad su Paralelne biografije koji se sastoji od 23 para biografija i četiri neuparene biografije. Ovim radom Plutarh je pokušao pokazati sličnosti između života pojedinih Rimljana i Grka, tako što je uporedo postavio biografije jednog Rimljanina i jednog Grka za čije je živote i djelovanje smatrao da imaju određene sličnosti sa stanovišta njihovih mana, vrlina i događaja iz njihovih života.

Kao što i sam navodi u uvodnom paragrafu biografije o Aleksandru Velikom, Plutarha sama historija nije toliko zanimala koliko utjecaj čovjekovog karaktera, bio on relativno dobar ili loš, na život i sudbine ljudi, kako njih samih tako i ljudi oko njih. (Plutarhova zaokupljenost sudbinom svakako ima blisku vezu sa njegovom dugogodišnjom ulogom svećenika u Delfima gdje je tumačio Pitijina proročanstva.) Dalje, ponekad je tek kratko pomenuo značajne događaje a često posvećivao mnogo prostora simpatičnim anegdotama i drugim manje važnim stvarima, tvrdeći da upravo takvim načinom opisivanja postiže više i bolje približava temu ili ličnost. Ulagao je velike napore u stvaranje zaokruženih portreta i insistirao na poređenju fizičkog izgleda ličnosti i njhovog karaktera.

Do danas su sačuvane su Plutarhove biografije o slijedećim ličnostima: Solon, Temistokle, Aristid, Perikle, Alkibijad, Nicias, Demosten, Filipomen, Timoleon, Dion iz Sirakuze, Aleksandar Veliki, Pirus iz Epira, Romulus, Numa Pompilius, Coriolanus, Emilijus Paulus, Tiberijus Grakus, Gajus Grakus, Gajus Marius, Sula, Sertorijus, Lukulus, Pompej, Gaj Julije Cezar, Ciceron, Marko Antonije i Marcus Junius Brutus. Od nesačuvanih, tu su Herakle, Filip II Makedonski i Scipion Afrikanus.

Rasprave o moralu

Rasprave o moralu se sastoje od 76 eseja i zapisanih govora o najrazličitijim temama: O bratskoj ljubavi, Obožavanje Izide i Ozirisa i sl. Plutarh je Rasprave o moralu sakupio tokom prvog perioda svog stvaralačkog života dok je na Paralelne biografije utrošio nekoliko posljednjih dekada svog života.

Statua filozofa u Delfima za koju se pretpostavlja da predstavlja Plutarha

Djelomičan spisak tema iz Rasprava o moralu

1. O Sokratovom demonu
2. O moralnim vrlinama
3. O sramu
4. O radoznalosti
5. O bratskoj ljubavi
6. O izgnanstvu
7. O vještini slušanja
8. O vrlinama žena
9. Platonska pitanja
10. O inteligenciji životinja
11. O sujevjerju
12. O slavi Atinjana
13. Da li je korisnija vatra ili voda

Teme poznate iz posrednih izvora

1. O koristi od predviđanja budućnosti
2. O uživanju
3. O snazi
4. O bogatstvu
5. I žena se može obrazovati
6. O ljubavi
7. O ljepoti
8. O prevari

Izgubljena djela

Rimljanima su se veoma dopale Plutarhove biografije poznatih ličnosti pa su tokom vijekova napravljene i brojne kopije i zahvaljujući tome većina biografija je ostala sačuvana. Međutim pojedini istraživači tvrde se radi samo o trećini ili polovini svih biografija koje je Plutarh napisao. Svoje tvrdnje oni zasnivaju na referencama pronađem u drugim Plutarhovim radovima i radovima drugih autora koji su Plutarha koristili kao izvor u svojim djelima. Postoje indicije da je još barem 12 biografija izgubljeno.

Ako se analizira struktura Plutarhovih biografija može se uočiti slijedeće: on prvo napiše biografiju značajnog Grka, zatim traži odgovarajućeg rimskog kandidata i završava sa poređenjem njihovih života. Za sada je na raspolaganju samo devetnaest paralelnih biografija sa ovakvom potpunom strukturom. Također nedostaju opisi života Herkula, zatim prvi par: Scipion Afrikanus i Epaminondas i još četiri "neuparene" biografije. Tu još i biografije Oktavijana, Klaudija i Nerona, veoma značajnih Rimljana koje Plutarh zasigurno nije zanemario, ali one nisu pronađene i možda su, nažalost, zauvijek izgubljene.

Utjecaj

Plutarhovo pisanje imalo je ogroman utjecaj na Šekspira jer ga je često citirao ili parafrazirao. Ralph Waldo Emerson i transcendentalisti (pokret ponikao u Novoj Engleskoj u XIX stoljeću koji je zagovarao nove ideje u literaturi, religiji, kulturi i filozofiji kao protest na stanje u tadašnjem društvu i kulturi) su crpili mnoge ideje iz Rasprava o moralu, Emerson je čak nazvao Paralelne biografije "Biblijom heroja".

Montaigne se također opširno poslužio Plutarhovim Raspravama o moralu u svome djelu Eseji i pažljivo inkorporirao grčku ležernost i diskursna razmatranja o nauci, običajima i vjerovanjima. U Esejima je izbrojano je čak 400 refenci na Plutarha i njegove radove.

Od ostalih koji su uvažavali Plutarha vrijedi pomenuti i Džona Miltona i Frensisa Bekona.

Izvori i vanjski linkovi

1. Plutarhova biografija na Lycurgus.org
2. O Plutarhu na LacusCurtius, izvodi iz Rasprava o moralu
3. Plutarhove biografije
4. De Defectu Oraculorum
5. Izida i Oziris Arhivirano 18. 11. 2009. na Wayback Machine
6. Plutarhove biografije Arhivirano 15. 3. 2009. na Wayback Machine
7. Plutarh iz Heroneje Arhivirano 21. 7. 2009. na Wayback Machine
8. Međunarodno udruženje Plutarh Arhivirano 11. 5. 2008. na Wayback Machine
9. Plutarh - izreke,citati, misli... Arhivirano 15. 10. 2013. na Wayback Machine

(Sve na engleskom jeziku)