Idi na sadržaj

Gospođa Miniver

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Mrs. Miniver
Theatrical release poster
RežiserWilliam Wyler
ProducentSidney Franklin
Scenarist(i)
  • George Froeschel
  • James Hilton
  • Arthur Wimperis
  • Claudine West Izmijeni na Wikipodacima
Uloge
Muzika
KinematografijaJoseph Ruttenberg
MontažaHarold F. Kress
ProdukcijaMetro-Goldwyn-Mayer
DistributerLoew's Inc.
Premijera
Trajanje133 minutes[1]
ZemljaUnited States
JezikEnglish
Budžet$1.34 million[2]
Zarada$8.9 million[2]

Gospođa Miniver američki je film snimljen 1942. u kategorijama romantičnog, ratnog i dramskog filma u režiji Williama Wylera. Glavne uloge tumače Greer Garson i Walter Pidgeon. Film je inspirisan istoimenim romanom iz 1940. godine autora Jana Struthera.[3] Radnja filma se dešava tokom Drugog svjetskog rata i govori o životu jedne skromne britanske domaćice u ruralnoj Engleskoj. Film je producirao i distribuirao Metro-Goldwyn-Mayer, a u sporednim ulogama našli su se Teresa Wright, Dame May Whitty, Reginald Owen, Henry Travers , Richard Ney i Henry Wilcoxon.[4]

Po izlasku, Gospođa Miniver je imala kritički i komercijalni uspjeh, postavši film s najboljom zaradom za 1942. godinu i osvojivši šest nagrada Oscara, uključujući i one za najbolji film, režiju, glavnu glumicu (Garson) i sporednu glumicu (Teresa Wright).[5][6] To je bio prvi film sa radnjom usredsređenom na Drugi svjetski rat koji je osvojio Oskara za najbolji film, a ujedno i prvi film koji je dobio pet glumačkih nominacija na dodjeli Oskara.[7] 1950. godine snimljen je filmski nastavak, "Priča o Miniver", s Greerom Garsonom i Walterom Pidgeonom koji su ponovili svoje uloge.[4] Godine 2006. film je zauzeo 40. mjesto na listi AFI-jevih 100 godina ... 100 filmova Američkog filmskog instituta koji slavi najinspirativnije filmove svih vremena. 2009. godine, film je izabran na čuvanje u Nacionalnom filmskom registru Kongresne biblioteke kao "Kulturno, historijski ili estetski" značajan.[8]

Radnja

[uredi | uredi izvor]

Kay Miniver (Greer Garson) i njena porodica žive ugodnim životom u kući zvanoj "Starlings" u Belhamu, izmišljenom selu izvan Londona. Kuća ima veliki vrt s privatnim dokom na rijeci Temzi na kojem je privezan motorni čamac koji pripada njenom predanom suprugu Clemu (Walter Pidgeon), uspješnom arhitekti. Oni imaju troje djece: mladog Toby-ja (Christopher Severn), Judy (Clare Sandars) i starijeg sina Vina (Richard Ney), studenta na Oxfordu. U kući živi i posluga: Gladys, kućna pomoćnica (Brenda Forbes) i Ada, kuharica (Marie De Becker).

Dok se Drugi svjetski rat već nazire, Vin se vraća sa univerziteta i upoznaje Carol Beldon (Teresa Wright), unuku Lady Beldon (Dame May Whitty) iz obližnjeg Beldon Halla. Uprkos početnim neslaganjima u kojima su se uglavnom suprotstavljali Vinov idealistički stav prema klasnim razlikama i Carolin praktični altruizam, oni se ipak zaljube. Kako se rat sve više bliži kući, Vin osjeća da mora "učiniti svoje", te se prijavljuje u Kraljevsku avijaciju, obučavajući se kao pilot lovac. Smješten je u bazu u blizini roditeljske kuće tako da roditeljima može nagovijestiti svoj siguran povratak iz ratnih operacija tako što će nakratko "prevrnuti" motor (brzo otvoriti i zatvoriti gas, što rezultira kratkim, oštrim zvukovima) dok on leti iznad kuće. Vin zaprosi Carol pred cijelom porodicom ispred svoje kuće, nakon što mu je mlađi brat predložio da bude manje romantičan, ali iskreniji sa prošnjom što je bilo suprotno njegovim provobitnim razmišljanjima. Zajedno s drugim vlasnicima čamaca, Clem se dobrovoljno prijavio da uzme svoj motorni čamac, Starling , kako bi pomogao u evakuaciji iz Dunkirka.

Jednog ranog jutra, Kay, u nemogućnosti da spava jer je Clem još uvijek odsutan, odlazi do piste za slijetanje aviona. Zaprepaštena otkriva tamo jednog ranjenog njemačkog pilota (Helmut Dantine) koji se skriva u njenom vrtu i pod prijetnjom oružja primorana je da ga odvede u svoju kuću. Tražeći hranu i kaput, pilot agresivno tvrdi da će Treći rajh nemilosrdno nadvladati svoje neprijatelje. Ona mu nudi da jede, mirno ga razoružava u momentu kad gubi svijest, a zatim poziva policiju. Ubrzo nakon toga, Clem se iscrpljen vraća kući sa Dunkirka.

Lady Beldon posjećuje Kay kako bi je uvjerila da nagovori Vina da se vjenča s Carol zbog mladosti njene unuke koja ima osamnaest godina. Kay je podsjeća da je i ona jednom bila mlada - zapravo šesnaest godina - kad se udala za svog pokojnog supruga. Lady Beldon priznaje poraz i shvaća da bi bilo uzaludno pokušavati zaustaviti sklapanje braka. Vin i Carol se vjenčavaju; Carol je sada postala i gospođa Miniver, a oni se vraćaju sa medenog mjeseca u Škotsku. Najveća briga je ta što ona zna da će Vin vjerovatno biti ubijen u akciji, ali njihova kratka ljubav ispunit će joj život. Kasnije, Kay i njena porodica sklanjaju se u svoje sklonište Anderson u vrtu tokom zračnog napada, i pokušavaju prestati misliti o zastrašujućem bombardiranju čitajući roman Alisa u zemlji čuda, koju Clem naziva "lijepom pričom". Oni za dlaku izbjegavaju smrt jer je bomba uništila dio Starlinga. Miniveri ne uzimaju previše k srcu načinjenu štetu.

Na godišnjoj seoskoj izložbi cvijeća, Lady Beldon prešućuje odluku sudaca da je njena ruža pobjednica. Umjesto toga, ona najavljuje da je ruža koju je donio lokalni šef stanice, gospodin Ballard ([[[Henry Travers]]]), pod imenom "gospođa Miniver", kao pobjednica, a njena vlastita "Ruža Beldon" osvojila je drugu nagradu. Dok se oglašavaju sirene zračnog napada i seljani se sklanjaju u podrume Beldon Halla, Kay i Carol voze Vina da se pridruži njegovoj eskadrili. Na svom putu kući oni su svjedoci bliske borbe aviona u zraku. Zbog sigurnosti, Kay zaustavlja automobil i vidi pad jednog njemačkog aviona. Kay shvata da je Carol ranjena mitraljeskom vatrom iz aviona i vraća je do Starlina. Ona umire nekoliko minuta nakon što stignu kući. Kay je shrvana. Kad se Vin vratio iz bitke, on je već znao za strašne vijesti: ironično je da je on preživio, a ona je ta koja je poginula.

Seljani se okupljaju u teško oštećenoj crkvi gdje njihov vikar snažnom propovijedi potvrđuje svoju odlučnost. Lady Beldon stoji sama u crkvenoj klupi svoje porodice. Vin se pomiče da stane uz nju, ujedinjeni u zajedničkoj tuzi, dok se članovi kongregacije podižu i stoički pjevaju "Naprijed, kršćanski vojnici", dok se kroz zjapeću rupu na bombardiranom krovu crkve vidi let za letom. To su avioni RAF-a u formaciji slova V što je znak za pobjedu, i kreću da se suoče sa neprijateljem.

Uloge

[uredi | uredi izvor]

Produkcija

[uredi | uredi izvor]

Scenarij

[uredi | uredi izvor]

Film je krenuo u pretprodukciju u jesen 1940, kada su Sjedinjene Države još uvijek bile neutralne u Drugom svjetskom ratu. Scenarij je pisan mnogo mjeseci, a za to vrijeme Sjedinjene Države približavale su se ratu. Kao rezultat toga, scene su prepisane kako bi odražavale pro-britansko i anti-njemačko stajalište Amerikanaca. Na primjer, scena u kojoj se gospođa Miniver suočava sa srušenim njemačkim pilotom u svom vrtu, postajala je sve više konfrontirajuća sa svakom novom verzijom scenarija. Film je prvobitno snimljen prije nego što je u decembru 1941. izveden napad na Pearl Harbor i time uveo Sjedinjene Države u rat. Nakon napada, scena je ponovo snimljena kako bi odrazila čvrst, novi duh nacije u ratu. Ključna razlika bila je u tome što je u novoj verziji scene, snimljenoj u februaru 1942, gospođi Miniver dozvoljeno da lupi njemačkog pilota po licu. Film je prikazan 4 mjeseca kasnije.[9]

Wilcoxon i režiser William Wyler "napisali su i prepisali" ključnu propovijed noć prije snimanja scene.[10] Govor je "toliko bio utjecajan da ga je predsjednik Roosevelt u osnovi iskoristio kao poticaj za ratni moral, a njegov dio bio je osnova za letke štampane na raznim jezicima i razbacivane preko neprijateljskih i okupiranih teritorija".[10] Roosevelt je naredio da se u propagandne svrhe požuri sa prikazivanjem filma u kinima.[11] Dijalog propovijedi ponovljen je u časopisima Time i Look.[12]

Kritike

[uredi | uredi izvor]
Alternativni poster filma

U pogledu moderne filmske tehnologije, režije, glume i estetike, ovo je bio najznačajniji holivudski film. Ipak je imao dubok utjecaj na britansku publiku. Historičar Tony Judt kaže da je film vrlo engleska priča o domaćoj čvrstini i izdržljivosti, o povučenosti i ustrajnosti srednje klase, postavljenoj simptomatski oko katastrofe na Dunkirku, gdje su sve ove karakteristike uzete u obzir. To je bio čisti proizvod Hollywooda. Ipak, za englesku generaciju koja ga je prvi put vidjela, film će dugo ostati najtačniji prikaz nacionalnog pamćenja i slike o sebi.[13] Na Rotten Tomatoesu, film ima pozitivnu ocjenu od 94% na osnovu 31 kritike, s prosječnom ocjenom 7,8/10. Konsenzus kritičara web stranice glasi: "Prekomjerno sentimentalni primjerak propagande, Gospođa Miniver ipak uspijeva, uglavnom zahvaljujući snažnoj glumi Greer Garson."[14] Godine 2006. film je rangiran na 40. mjestu Američkog filmskog instituta na listi najinspirativnijih američkih filmova svih vremena. Godine 2009. film je uvršten u Nacionalni filmski registar Kongresne biblioteke zbog toga što je "kulturološki, historijski i estetski" značajan.[8] Film je odabran iz sljedećih razloga:

Ova izuzetno dirljiva ratna melodrama prikazuje klasičnu, britk, čvrstu stranu i hrabrost engleske porodice srednje klase (na čelu s Greer Garson i Walterom Pidgeonom) usred haosa zračnih napada i porodičnih gubitaka. Historijska počast filma žrtvama na domaćem frontu, u dirljivoj režiji Williama Wylera, mnogo je pridonijela američkoj podršci britanskim saveznicima.[8]

Reakcije na propagandne elemente

[uredi | uredi izvor]

Joseph Goebbels, ministar nacističke propagande, napisao je:[12][15]

Gđa. Miniver prikazuje sudbinu porodice tokom tekućeg rata, a o njenoj profinjenoj snažnoj propagandnoj tendenciji do sada se samo sanjalo. Nema nijedne loše riječi izrečene protiv Njemačke; uprkos tome, antinjemačka tendencija je savršeno ostvarena.

Ulogu propagande prihvatio je Variety u svojoj recenziji iz 1942:[16]

Na svoj tihi, a opet aktivan način, vjerovatno je potpuno nenamjerno, jedan od najjačih ostvarenja propagande protiv samozadovoljstva koji je proizašao iz rata. Ne da pokazuje nešto poput rezultata nedostatka planiranja od strane vlada ili pojedinaca, već zato što toliko približava svima efekte totalnog rata.

Od 592 filmska kritičara koje je anketirao američki časopis "Film Daily", 555 ih je proglasilo najboljim filmom za 1942. godinu.[17]

Reference

[uredi | uredi izvor]
  1. ^ "MRS. MINIVER (U)". British Board of Film Classification. 29. 6. 1942. Arhivirano s originala, 10. 11. 2014. Pristupljeno 9. 11. 2014.
  2. ^ a b The Eddie Mannix Ledger, Los Angeles: Margaret Herrick Library, Center for Motion Picture Study.
  3. ^ Struther, Jan (1940). Mrs. Miniver. New York: Harcourt, Brace & Company. ASIN B000O9ZBGA.
  4. ^ a b "Mrs. Miniver (1942)". The New York Times. Arhivirano s originala, 23. 10. 2007. Pristupljeno 16. 2. 2013.
  5. ^ "Awards for Mrs. Miniver". Internet Movie Database. Pristupljeno 16. 2. 2013.
  6. ^ "Mr. Miniver (1942)". Reel Classics. Arhivirano s originala, 2. 5. 2008. Pristupljeno 16. 2. 2013.
  7. ^ "The 15th Academy Awards | 1943". Oscars.org | Academy of Motion Picture Arts and Sciences (jezik: engleski). Pristupljeno 17. 2. 2020.
  8. ^ a b c "News from the Library of Congress". Library of Congress. 30. 12. 2009. Pristupljeno 16. 2. 2013.
  9. ^ Glancy, Mark (1999). When Hollywood Loved Britain: The Hollywood "British" Film, 1939-45. Manchester: Manchester University Press. str. 147–148. ISBN 978-0719048531.
  10. ^ a b Daynard, Don Henry Wilcoxon in Peter Harris (ed.) The New Captain George's Whizzbang #13 (1971), p. 5
  11. ^ Yellin, Emily (2005). Our Mothers' War. New York: Free Press. str. 99–100. ISBN 978-0743245166.
  12. ^ a b Fiona Macdonald. "Mrs Miniver: The film that Goebbels feared" (jezik: engleski). Pristupljeno 17. 2. 2020.
  13. ^ Tony Judt (2006). Postwar: A History of Europe Since 1945. Penguin Books. str. 232. ISBN 9780143037750.
  14. ^ "Mrs. Miniver (1942)". Rotten Tomatoes. Fandango. Pristupljeno 13. 1. 2021.
  15. ^ Goebbels, Joseph; Fröhlich, Elke; Hermann, Angela; Richter, Jana; Stüber, Angela; Mehringer, Hartmut; Kittel, Manfred; Dahm, Volker; Schneider, Dieter Marc (1993). Die Tagebücher: Diktate 1941 - 1945 ; 9, Juli - September 1943 (jezik: njemački). Saur. ISBN 978-3-598-22305-1.
  16. ^ Golden, Herb (13. 5. 1942). "Mrs. Miniver". Variety (jezik: engleski). Pristupljeno 17. 2. 2020.
  17. ^ Glancy 1999, p. 154.

Vanjski linkovi

[uredi | uredi izvor]
Preuzeto iz "https://bs.wikipedia.org/w/index.php?title=Gospođa_Miniver&oldid=3530419"