Großglockner
| Großglockner | |
| Planina | |
 Pogled na Großglockner iz pozadine staklenog panoramskog tornja
| |
| Država |  Austrija
|
|---|---|
| Planinski sistem | Alpe |
| Nadmorska visina | 3,798 m |
| Koordinate | 47°04′29″N 12°41′42″E / 47.07472°N 12.69500°E |
 | |
Großglockner je planina u Austriji. Sa 3.798 metara nadmorske visine najviša je austrijska planina i najviši vrha Alpa istočno od Brennerskog prijevoja. Großglockner je dio veće Glockner grupe planinskog masiva Visoke Ture a nalazi se uz glavni greben Centralnoistočnih Alpa i Glavnog lanca Alpa. Pasterze, najduži austrijski lednik, nalazi se na istočnoj padini Großglocknera.
Karakteristični vrh u obliku piramide sastoji se od dva vrha, Großglockner i Kleinglocknera (3.770 m), s prefiksima koji na njemačkom znače: groß - veliki i klein - mali a koji su razdvojeni sedlom Glocknerscharte.
Etimologija
[uredi | uredi izvor]Naziv Glocknerer prvi je put dokumentiran na karti koju je dizajnirao bečki kartograf Wolfgang Laziusiz 1561. godine. Označavanje ovog vrha Glogger spominje se 1583. u opisu okruga Tirolski Kals, a zatim se taj termin odnosi na cijeli greben južno od alpskog glavnog lanca. 1760-ih godina Atlas Tyrolensis navodi naziv Glockner Berg, gdje se prefiks Groß što na bosanskom znači veliki se ne spominje prije prve ekspedicije iz 1799. godine.
Prema naučniku lar Belsazaru Hacquetu (1735.-1815.), Glockner je moguće nastao iz njemačkog jezika: Glocke (zvono), pozivajući se na karakteristični oblik planine. To može biti i germanizirana verzija slavenske riječi Klek (planina), koja se održava u slovenskom nazivu Veliki Klek.
Položaj
[uredi | uredi izvor]Großglockner se nalazi na granici između austrijskih pokrajina Koruške i Tirola. Dio je grebena Glocknerkamm u grupi Glockner koji se odvaja od glavnog lanca Alpa. Eiskögele, orijentiran u jugoistočnom smjeru, tvori granicu između istočnotirolske općine Kals am Großglockner, oko 8 km na jugozapadu na nadmorskoj visini od 1.324 m i općine Heiligenblut u Koruškoj, oko 12 km sjeveroistočno. Ova granica je i vododjelnica između doline Kals i njegovih dolina Teischnitz i Ködnitz na tirolskoj strani i doline Möll s lednikom Pasterze na koruškoj strani.[1][2] Područje oko planine je od 1986. godine dio posebnog zaštićenog područja Grossglockner-Pasterze unutar Nacionalnog parka Visoke Ture.[3]
Uspon
[uredi | uredi izvor]Inspirisan knjigom Hacqueta i prvim usponom na Mont Blanc 1786. godine, knez-biskup Franz Xaver iz Salma zajedno sa svojim generalnim vikarom Sigismundom Ernstom Hohenwartom i barunom Franzom Xaverom von Wulfenom je pokrenuo pripremu za ekspediciju na Grossglockner. Angažirali su dva lokalna muškarca iz Heiligenbluta kao planinske vodiče kako bi obavili prva istraživanja uspona kroz dolinu Leitertal, koja je padina Grossglocknera s najmanje leda. Ta dva muškarca, u zapisima nazvana "Glockneri", učinili su više nego što su od njih i tražili i vjerovatno stigli na vrh u Kleinglockneru 23. jula 1799. godine.
Mjesec dana kasnije započela je biskupska ekspedicija. Sagrađena je planinarska koliba i put u dolini Leitertal pripremljen je tako da je biskup mogao koristiti konja pri dijelu uspona. U ekspediciji je bilo još 30 ljudi, među kojima Salm, Hohenwart i Wulfen. Nije ih poslužilo dobro vrijeme i prvi pokušaj uspona je propao. 25. augusta 1799. Hohenwart i najmanje četvoro ljudi, uključujući i dvojicu Glocknera, ponovo su dostigli vrh Kleinglockner, gdje su postavili jedan od prvih krstova na vrhu što je bio jedan od glavnih ciljeva crkvene ekspedicije. U izvještajima Hohenwarta ne navodi se jasno da li su dosegli sam vrh ali općenito o ekspediciji se obavještava biskup Salma. Nezadovoljan time, biskup je sljedeće godine pripremio još veću ekspediciju.
28. jula 1800. godine 62 osobe, među kojima i pedagog Franz Michael Vierthaler i botaničar David Heinrich Hoppe, ponovo su krenuli u ekpediciju preko doline Leitertal. Četiri lokalna vodiča i stolara (Glockneri i dvojica drugih koji nisu poznati) napravili su trag u snijegu, postavili fiksirana užad na nekim strmijim dijelovima Glocknerleitla i čak sagradili drugo sklonište, pod nazivom Hohenwarte Hut. Angard je stigao na vrh Kleinglockner, međutim, prema zapisima o ekspedicijama svećenika Franza Josepha Horascha, samo su četvorica vodiča i Mathias Hautzendorfer, lokalni svećenik župe Rangersdorf, uspjeli preći Obere Glocknerscharte i uspeti se na vrhe Grossglockner.
Dvojica Glokera obično se identificiraju kao braća Joseph (Sepp) i Martin Klotz, međutim, ovo prezime nije navedeno u župnom registru Heiligenblut. Lokalni seljak po imenu Sepp Hoysen dokumentiran je kao član druge Grossglocknerove ekspedicije iz 1802. godine, a geodet Ulrich Schiegg spomenuo je jednog Martina Reichera kao vodiča Glocknera. Seljaci i nekoliko drugih članova ekspedicije, među kojima je Schiegg i njegov mladi pripravnik Valentin Stanič (koji su se prvi put popeli na planinu Watzmann nekoliko sedmica kasnije) sljedeći dan su ponovo izveli uspon i konačno postavili vršni krst i barometar na vrh Grossglockner.
Reference
[uredi | uredi izvor]- ^ Alpenvereinsführer, p. 37
- ^ Tiroler Landesarchiv, ured. (1978), "Der Tiroler Grenzberg Großglockner in alten Karten und Geschichtsquellen : Zum 175-jährigen Jubiläum der Erstbesteigung des Großglockners am 28. Juli 1800", Lebendige Geschichte (jezik: njemački) (12), str. 25
- ^ A. Tschugguel. "Das Sonderschutzgebiet "Großglockner-Pasterze"" (PDF). Österreichischer Alpenverein. Arhivirano s originala (PDF), 27. 9. 2011. Pristupljeno 3. 9. 2019. CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link)
Vanjski linkovi
[uredi | uredi izvor]