Jelena Branković (Mara)
- Ne treba je miješati s njenom tetkom, Marom Branković, i majkom, Jelenom Paleolog-Branković.
| Jelena Branković Mara | |
|---|---|
| Kraljica Bosne i Despotica Srbije | |
| Krunidba | novembar 1461. |
| Vladavina | Despotica Srbije : 1. april 1459 - 20. juni 1459. |
| Prethodnik | Jelena Paleolog |
| Nasljednik | niko |
| Vladavina | Kraljica Bosne : 10. juli 1461. - 5. juni 1463. |
| Prethodnik | Katarina Kosača |
| Supružnik | Stjepan Tomašević |
| Djeca | 2 neimenovane djece |
| Dinastija | Brankovići |
| Otac | Lazar Branković |
| Majka | Jelena Paleolog |
| Rođenje | 1447. Smederevo , Srbija |
| Smrt | diskutabilno Trakija ? |
| Mjesto sahrane | nepoznato |
Jelena Branković (kasnije Mara ili Marija; rođena 1447. godine, umrla nakon 1500. godine) je bila žena posljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaševića i tako posljednja bosanska kraljica. Iako se njena posvekrva, Katarina Kosača, često spominje kao posljednja bosanska kraljica, to je zapravo bila Mara.[1][2][3][4][5][6][7][8][9][10]
Posljednja bosanska kraljica je bila najstarija kćerka srpskog despota Lazara Brankovića, vladajućeg srpskog despota, i bizantijske princeze, Jelene Paleolog, kćerke brata pretposljednjeg bizantijskog cara Ivana VIII Paleologa. Rođena je oko 1447. godine [11] i krštena kao Jelena (neki izvori je nazivaju i Jelača[8]). Jelena nije imala braće, već dvije mlađe sestre :
- Jerina Branković ( Irina )
- Milica Branković , udana za Leonarda III Tocca
Njen otac je u trenutku njenog rođenja imao dva starija brata, Grgura i Stefana, ali oba oslijepljena i tako uskraćena za vladavinu.[12] Ovakva situacija učinila je Jelenu poželjnom udavačom, budući da je njen muž mogao tražiti vlast nad Srbijom po njenom pravu.
Pitanje Jelenine udaje dobilo je na važnosti iznenadnom smrću Jeleninog oca 20. januara 1458. godine.[12] Skrbništvo nad Jelenom su od tada dijelili njena majka i proosmanlijski nastrojeni vojvoda Mihajlo Anđelović, brat velikog vezira Mahmud-paše Anđelovića. Nakon pobjede antiosmanlijske i prougarske frakcije u proljeće 1458. godine, Osmanlije su započele osvajanje Srbije. Jelena je postala marioneta antiosmanslijske frakcije, a njen brak je mogao spasiti ili uništiti državu.[13]
Nedugo nakon smrti despota Lazara počeli su pregovori o udaji Jelene kojoj je u miraz bila ostavljena cijela država.[2] Za budućeg despota Srbije izabran je Stjepan Tomašević, najstariji sin i prijestolonasljednik bosanskog kralja Stjepana Tomaša. Pošto je bosanski kralj bio vazal ugarskog kralja, tada Matije Korvina, njegov pristanak je bio neophodan kako bi se sklopio brak. Matija Korvin je dao svoj pristanak 1458. godine, te su započeli pregovori između Tomaševićevog oca, Stjepana Tomaša, i Jelenine majke, despotice Jelene.[1][2][8]
Dana 1. aprila 1459. godine [1] sklopljen je brak između dvanaestogodišnje Jelene i Stjepana Tomaševića. Odmah po vjenčanju, Stjepan Tomašević je preuzeo vlast nad Srbijom i okončao jednogodišnji interregnum koji je vladao od smrti Jeleninog oca 1458. godine.
Međutim, vladavina Stjepana Tomaševića u Srbiji je bila kratkoga vijeka. Kako Stjepan Tomašević nije primio pomoć ni od ugarskog kralja ni od svog oca, pad Srbije je bio neminovan. U junu 1459. godine osmanski sultan Mehmed II osvojio je Srbiju, te su Tomašević i Jelena bili prisiljeni skloniti se na dvor njegovog oca u Bosni. Srpska despotovina je konačno pala 20. juna 1459. godine. Jelena je iz Smedereva u Bosnu ponijela i moći svetog Luke, koje je pohranila u Jajcu.[14]
Smederevo je palo već 20 . juna 1459. godine.Jelnin muž Stjepan je uspio nagovoriti Osmanlije da on i njegova porodica napuste grad . Jelena je s sljedećim osobama izašla iz Smedereva :
- Stjepan Tomašević
- Jelena Paleolog ?
- Radivoj Ostojić
- Tvrtko Radivojević Kotromanić
- Đurađ Radivojević Kotromanić?
- Matija Radivojević
- Margarita od Velike
- Jerina Branković?
- Milica Branković?
Sve ove navedene osobe su preko oblasti Šumadije i Mačve stigli na granicu Bosne , zatima su prešli Drinu i sredinom jula su stigli u Bobovac, gdje je bosanski kralj Stjepan Tomaš primio svog sina i svoju nevjestu i ostale .Jelnina majka i sestre su na putu skrenule za Ugarsku , tako da nikad nisu stigle u Bobovac.Jelna je tu ostala s svojim mužem Stjepanom sve do smrti njenog svekra Tomaša .
Dana 10. jula 1461. godine umro je Jelenin svekar, te je njen muž postao kralj Bosne, a ona bosanska kraljica, smjenjujući na tome mjestu maćehu svoga muža, Katarinu Kosaču. Jelenin muž je postao štićenik pape Pija II i još više produbio vezu između bosanskog prijestolja i Vatikana, što je započeo njegov otac. Papa mu je poslao krunu kojom ga je njegov delegat u novembru 1461. godine okrunio za bosanskog kralja, čime je Tomašević postao jedini bosanski kralj okrunjen u rimokatoličkoj ceremoniji. U duhu muževih nastojanja da se približi Vatikanu, kraljica Jelena se 7. novembra ili nešto kasnije odrekla imena koje joj je dato krštenjem u Pravoslavnoj crkvi i uzela ime Djevice Marije.[15][16] Od tada pa nadalje, izvori je nazivaju kraljicom Marom.
Kralj i kraljica su živjeli u kraljevskom gradu Bobovcu sve do 1463, kada su ga osvojile Osmanlije. Marin muž se tada sklonio u Jajce, a zatim u Ključ. Po osmanskom osvajanju Bosne, 5. juna 1463. godine, Marijin muž je pogubljen - Marija je ostala udovica sa šesnaest godina. Bosansko kraljevstvo je time srušeno, a teritorija Bosne i Hercegovine postala je dio Osmanlijskog Carstva. Kraljica Mara je moći svetog Luke ponijela sa sobom u egzil, da bi na kraju, vjerovatno prodajom, završile u rukama Mlečana.
Prema zapisima biskupa Angela Massarellija, kraljica Mara je sa Stjepanom Tomaševićem imala dvoje neimenovane djece. Međutim, Massarellijevi zapisi ne navode njihova imena, niti ikakve biografske podatke.[17]
Različiti izvori različito opisuju Marin život nakon pada Bosne. Dok je njena posvekrva, kraljica Katarina, pobjegla u kršćanski Rim, svi izvori potvrđuju da je Mara ostala u Osmanskom Carstvu, koje je uključivalo i njene domovine.
Po padu Bosne Mara se obratila za pomoć Dubrovačkoj Republici tražeći sklonište i deponirani novac svog muža, ali joj je zahtjev bio odbijen. Kraljica je, žureći da pobjegne od osvajača, ostavila iza sebe svoju najvrjedniju imovinu - kosti svetog Luke. Franjevci su ih uzeli i zaputili se prema Dubrovniku, gdje ih je presreo lokalni vojvoda, kraljičin prijatelj, te im nije dopustio da nastave bez njene dozvole. Ona je u međuvremenu pregovarala s Mlečanima o prodaji kostiju, dok su Dubrovčani bijesno zahtjevali izručenje kostiju. U augustu 1463. kraljica u pismu izražava svoje nezadovoljstvo škrtarenjem Mlečana i njihovoj smjelosti da dovode u pitanje autentičnost kostiju. Iako joj je ugarski kralj Matija Korvin nudio doživotno vlasništvo nad tri dvorca, Mara ih je na kraju ipak prodala Mlečanima.[18]
Sa svojom pratnjom, koju su činile bosanske velmože, mlada udovica se skrasila u Splitu, u benediktinskom manastiru Sveti Stjepan pod borovima. Tu je redovno primala u posjetu svoje zemljake, ali i Mađare, što se nije svidjelo mletačkoj vladi. Stoga su Mlečani naredili splitskom knezu da je udalji iz Splita na primjeren način. Mara je ubrzo zamoljena da se preseli u Šibenik ili neki susjedni otok. Uvrijeđena ovakvim postupanjem, kraljica je 1466. godine napustila Split i zaputila se u Istru, odakle je otišla majci u Ugarsku.[19]
Godine 1474. obraća se Dubrovačkoj Republici sa zahtjevom da joj se isplati zaostavština njenog muža koja je kod njih bila sačuvana. Dubrovnik joj to odbija učiniti, nalazeći za to razne razloge, te isto čini 1477. godine kada kraljica ponavlja svoj zahtjev. Godine 1485. Mara putuje u Carigradu na dvor sultana Bajazida II i žali mu se da joj Dubrovnik odbija izručiti zlato koje je kod njih pohranio njen muž. Sultan u oktobru naređuje Dubrovniku da joj se preda njena udovština, a u martu sljedeće godine naređuje joj se isplati velika suma novca koja je vjerovatno predstavljala neku zaostavštinu bosanskog dvora.[19]
Mara je neko vrijeme bila i na sultanovom dvoru, gdje je stekla nepopularnost spletkama protiv najbliže rodbine.[1] Isti tvrde da je Marija umrla 1474. godine na ostrvu Lefkadi.[1] Michael Angold piše kako je kraljica Mara nakon muževog pogubljenja nastavila živjeti u Osmanskom Carstvu sa svojim tetkama, sultanijom Marom i celjskom groficom Katarinom. Nakon smrti tetki, kraljica Mara je trebala naslijediti njihovu imovinu (budući da sultanija nije nikada imala djece, a celjska grofica je nadživjela svoje troje djece). Dio njihove imovine bio je obećan samostanima, a kako se nije znalo tačno koliko imovine je trebalo pripasti samostanima, kraljica Mara je na šerijatskom sudu tražila trideset hiljada zlatnika za koje je tvrdila da su u posjedu monaha, iako su trebali pripasti njoj nakon smrti grofice Katarine. Ispostavilo se da nije bila u mogućnosti dokazati svoje tvrdnje.[20][21]
Pred kraj života doselila se kod svoga daidže, Manojla Paleologa, blizu grada Çorlu (Trakija).[22] Kraljica Mara je umrla u tom gradu nakon 1500. godine, kada je izvori opisuju kao zlu ženu, te da je sahranjena u lokalnoj crkvi zajedno sa svojim daidžom.[22] Posljednji put se spominje 24. januara 1495. godine[2][23] kada Dubrovčani svom izaslaniku u Carigradu daju uputu da ne odgovara ni na kakva pitanja o bosanskoj kraljici.[19]
Postoji teorija da se Mara u jednom trenutku pridružila haremu nekog turskog generala,[24] odnosno da je bila prisiljena postati supruga ili kurtizana osmanskog paše.[25]
Kraljica Mara i kraljica Katarina bile su rodice u trećem koljenu, budući da su obje bile potomci srpskog despota Lazara Hrebljanovića. U prvih pet generacija predaka kraljice Mare spadaju tri bizantijska cara, dva sa majčine i jedan sa očeve strane porodice.
- ↑ 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 Franz Babinger, William C. Hickman, Ralph Manheim, Mehmed the Conqueror and His Time, Princeton University Press, 1992.
- ↑ 2,0 2,1 2,2 2,3 Krunoslav Draganović, Poviest hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine, Hrvatsko kulturno društvo "Napredak", 1942. Greška u referenci: Nevaljana oznaka
<ref>; naziv "Draganović" je zadan više puta s različitim sadržajem - ↑ Đuro Tošić, Poslednja bosanska kraljica Mara (Jelena), Zbornik za istoriju Bosne i Hercegovine, Beograd, 2002.
- ↑ Vjekoslav Klaić i Trpimir Macan, Povijest Hrvata od najstarijih vremena do svršetka XIX stoljeća, Nakladni zavod MH, 1981.
- ↑ Sociétè belge d'Études byzantines, Byzantion: revue internationale des études byzantines, Fondation Byzantine, 1960.
- ↑ Karl Krumbacher, Byzantinische Zeitschrift, C. H. Beck'sche Verlagsbuchhandlung, 1952.
- ↑ Guillaume Capus, A travers la Bosnie et l'Herzegovine, Librairie Hachette, 1896.
- ↑ 8,0 8,1 8,2 Zemaljski muzej u Bosni i Hercegovini, Glasnik Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini, Zemaljska štamparija, 1912.
- ↑ Božidar Vidov, Herceg Stjepan Vukčić-Kosača i naziv Hercegovina: Stjepan II. Tomašević i Mara, posljednji hrvatski kralj i kraljica Druge narodne dinastije, s.n., 1980.
- ↑ Mak Dizdar, Stari bosanski tekstovi, Svjestlost, 1969.
- ↑ van de Pas, Leo; Genealogics
- ↑ 12,0 12,1 Nadežda D. Pavlović, Despot Đurađ Branković i njegovo doba, Minerva, 1973.
- ↑ Mark Pinson, Roy P. Mottahedeh; The Muslims of Bosnia-Herzegovina: their historic development from the Middle Ages to the dissolution of Yugoslavia; Harvard CMES, 1996.
- ↑ Ivan Lovrenović, Unutarnja zemlja: kratki pregled kulturne povijesti Bosne i Hercegovine, Durieux, 1998.
- ↑ Joseph Reese Strayer, Dictionary of the Middle Ages, Scribner, 1988.
- ↑ Vjekoslav Klaić, Poviest Bosne do propasti kraljevstva, Tiskom Dioničke tiskare, 1882.
- ↑ Angelo Massarelli, Dell'Imperadori Constantinopolitani
- ↑ John Van Antwerp Fine, The Bosnian Church: a new interpretation : a study of the Bosnian Church and its place in state and society from the 13th to the 15th centuries, East European quarterly, 1975.
- ↑ 19,0 19,1 19,2 Omer Ibrahimagić, Bosanska srednjovjekovna država i suvremenost: zbornik radova, Fakultet političkih nauka u Sarajevu, 1996.
- ↑ Michael Angold, Eastern Christianity, 2006, strana 164.
- ↑ Asher Ovadiah, Universiṭat Tel-Aviv; Mediterranean cultural interaction; Ramot Publ. House, Tel Aviv University, 2000; 250. strana.
- ↑ 22,0 22,1 Milorad Ekmečić, Srpska akademija nauka i umetnosti. Odbor za istoriju Bosne i Hercegovine; Zbornik za istoriju Bosne i Hercegovine, SANU, 2002, stranica 60.
- ↑ Kr. hrvatsko-slavonsko-dalmatinski zemaljski arkiv, Vjesnik Kr. hrvatsko-slavonsko-dalmatinskoga zemaljskoga arkiva, Tisak kralj. zemaljske tiskare, 1918.
- ↑ Steven Runciman, The Fall of Constantinople 1453, 1965.
- ↑ Donald MacGillivray Nicol, The Byzantine Family of Kantakouzenos (Cantacuzenus) Ca. 1100-1460: A Genealogical and Prosopographical Study, Dumbarton Oaks Center for Byzantine Studies, 1968.
- Ponašanje bosanske kraljice Mare (Jelene) u izbjeglištvu, Đuro Tošić
| Titule po braku | ||
|---|---|---|
| Prethodnik: Katarina Kosača |
Kraljica Bosne 1461-1463 |
Nasljednik: |