Prijeđi na sadržaj

Kneževina Gurija

Izvor: Wikipedija
Kneževina Gurija na karti Gruzije nakon raspada 1490.

Ovaj članak dio je niza o
povijesti Gruzije

Kneževina Gurija je povijesna država u Gruziji. Bila je smještena između Crnog mora i Malog Kavkaza, a njome su redom vladala dvadeset i dva kneza dinastije Gurieli od 1460-ih do 1829. godine. Kneževina je nastala fragmentacijom ujedinjene Gruzije. Njene granice oscilirale su zbog stalnih sukoba sa susjednim gruzijskim vladarima i Osmanskim Carstvom, a kneževina je uživala različite stupnjeve autonomije, sve dok konačno nije anektirana od strane Ruskog Carstva 1829. godine.

Rana povijest

[uredi | uredi kôd]

Od 13. stoljeća, Gurija, jedna od pokrajina Kraljevine Gruzije, je administrirana od strane nasljednih guvernera (eristavi) iz Kuće Vardanisdze, kojoj gruzijska kruna pridodaje titulu Gurieli ("od Gurije") cirka 1362. godine. 1460-ih, kada je moć dinastije Bagrationi u opadanju, dinastija Vardanisdze-Gurieli pridružuju se pobuni velikih plemića zapadne Gruzije, na čelu s kraljevskim rođakom Bagratom, koji odbija priznati autoritet kralja Đure VIII. Bagrat i njegovi saveznici su 1463. susreli i porazili kraljevu vojsku u bitci kod Čikorija. Kao rezultat toga, Đuro VIII. je izgubio sve zapadne provincije, a Bagrat je okrunjen Imeretije, tj. zapadne Gruzije. Međutim, u zamjenu za njihovu pomoć, novi vladar je bio dužan stvoriti vazalnu kneževinu (samtavro) za svakog od njegovih glavnih saveznika, uključujući obitelj Gurieli, koja je postala polunezavisni vladar Gurije, sa sjedištem u Ozurgetiju.[1]

1491. godine, Đuro I. od Gurije (1483. – 1512.) je bio priznat kao suvereni princ. Političke zajednice zapadne Gruzije borile su se međusobno za prevlast, osobito Gurieli od Gurije i Dadiani od Mingrelije. Oni sklapaju privremeni savez i u siječnju 1533. godine organiziraju, u konačnici pogubnu, ekspediciju protiv piratskih plemena Zihi na sjeveru Abhazije. Ovaj korak unazad omogućio je kralju Imeretije ponovo uspostavljanje svoje hegemonije nad Gurijom, ali za kratko vrijeme.

Pod osmanskom vlašću

[uredi | uredi kôd]

Od sredine 16. stoljeća, knezovi Gurije su uživali de facto nezavisnost od Imeretije, ali su suočeni s mnogo ozbiljnijom prijetnom od novonastalog južnog susjeda, Osmanskog Carstva, koji su nametali 1540-ih pomorsku blokadu Gurije i aneksirali južnu provinciju Adžariju, Sjevernu Čanetiju i Mačaheliju, koje je ranije bio stekao Rostom Gurijski (1534. – 1564.) Situacija je postala još neizvjesnija nakon što su savezničke vojske gruzijskih dinastija pretrpjele poraz u bitci kod Sokhoiste. Mamia II. (1600. – 1625.) je uspio ponovo osvojiti Adžariju 1609. godine, ali se bio kasnije prisiljen odreći, 13. prosinca 1614., bilo kakvih potraživanja prema regiji, te plaća godišnji porez Visokoj Porti. Neprestani feudalni ratovi u zapadnoj Gruziji rezultiraju padom Gurije, koja kasnije podliježe vazalstvu susjedne kneževine Mingrelije. Ipak, nekoliko knezova Gurije, od kojih su najpoznatiji Đuro III. (1669. – 1684.) i Mamia III. (1689. – 1714.), uspjevaju povremeno doseći krunu Mingrelije, čak i Imeretije. Kneževski vazali Gurije uključuju Kuće Gugunava, Machutadze, Maksimenishvili, Nakashidze, Tavdgiridze, Shalikashvili, Zedginidze i Eristavi-Shervashidze.

Tijekom ranog 18. stoljeća Gurija se suočava sa sve većim političkim i ekonomskim padom zbog osmanskih posezanja i više građanskih sukoba. Pokušaji gurijskig knezova da uđu u savez s drugim gruzijskim vladarima rezultirali su nizom turskih kaznenih napada. Do 1723. Gurija je izgubila Batumi i Chkavi od Osmanlija. Gurijci su poduprli Ruse u Rusko-turskom ratu 1768. – 1774., što je izazvalo žestoku reakciju Osmanlija. Kobuleti i okolno područje su odvojeni od Gurije i podvrgnuti islamizaciji. Kršćansko stanovništvo moralo se preseliti i sigurnije krajeve Gruzije. To, u kombinaciji s velikom trgovinom robljem i turskim prodorima rezultiralo je depopulacijom nekoliko područja Gurije prema kraju 18. stoljeća.[2]

Pod Carskom Rusijom

[uredi | uredi kôd]

Kasnije su gurijski prinčevi bivali sve više pro-ruski orijentirani. Tijekom rusko-turskog rata 1806. – 1812., Mamia V. je prihvatio rusku vrhovnu vlast i prima simbole investiture od ruskog cara.[3] Gurija se priključuje Carstvu kao autonomna kneževina, zadržavajući svoju samoupravu. Željan usvajanja europskih običaja i navika, Mamia je pokrenuo niz reformi, modernizirao upravu, ekonomiju i obrazovanje.

Izvori

[uredi | uredi kôd]
  1. Suny, Ronald Grigor (1994), The Making of the Georgian Nation: 2nd edition, p. 45. Indiana University Press, ISBN 0-253-20915-3
  2. Encyclopædia metropolitana, ed. by Edward Smedley, Hugh James Rose i Henry John Rose (1845), str. 532.
  3. Lang, David M. (1957), The Last Years of the Georgian Monarchy: 1658-1832, p. 52. New York: Columbia University Press