Prijeđi na sadržaj

Kostarika

Uredi veze
Izvor: Wikipedija
Republika Kostarika
República de Costa Rica
Himna: "Noble patria, tu hermosa bandera"
Glavni grad
i najveći grad
San José
Službeni jezicišpanjolski jezik
regionalni jezicimekatelyu · bribri · patois
VladaRepublika
Carlos Alvarado
Epsy Campbell Barr
Marvin Rodríguez
LegislaturaZakonodavna skupština
Proglašenje nezavisnosti
• od Španjolske
15. rujna 1821.
• od Meksikaa
1. srpnja 1823.
21. ožujka 1847.
• Priznala ju Španjolska
10. svibnja 1850.
• Donesen ustav
7. studenog 1949.[1]
Površina
• Ukupno
51.100 km2 (128.)
• Vode (%)
0.7
Stanovništvo
• Popis iz 2011.
4,586,353[2]
• Gustoća
84 /km2 (107.)
BDP (PPP)procjena za 2012. 
• Ukupno
$58.822 mlrd.[3]
• Per capita
$12,606[3]
BDP (nominalni)procjena za 2012. 
• Ukupno
$45.134 mlrd.[3]
• Per capita
$9,672[3]
Gini (2009.)50.7
visok
HDI (2012.)0.773[4]
visok (62.)
Valutakostarikanski kolon (CRC)
Vremenska zonaUTC-6 (CST)
Pozivni broj+506
Veb-domena.cr
  1. Prvo Meksičko Carstvo

Kostarika (španjolski: Costa Rica = "bogata obala"), zvanično Republika Kostarika (španjolski: República de Costa Rica), država je u Centralnoj Americi. Na sjeveru, graniči s Nikaragvom, na jugoistoku s Panamom, na istoku izlazi na Karipsko more, a na zapadu na Tihi ocean. Kostarika je zemlja koja od 1949. nema državnu vojsku, što je definirano i njenim ustavom.[5][6][7] Jedina je latinoamerička zemlja koja ima demokratsku vlast od 1950. ili ranije.[8] Kostarika je konstantno među vodećim zemljama Latinske Amerike po Indeksu ljudskog razvoja, dok je u svjetskim okvirima na 62. mjestu, prema podacima za 2012. godinu.[4]

Po Indeksu zaštite životne sredine (engleski: Environmental Performance Index) na petom je mjestu u svijetu i na prvom u Americi.[9] Vlada Kostarike je 2007. obznanila plan da do 2021. godine, Kostarika postane prva zemlja na svijetu s nultom emisijom ugljika.[10][11][12]

Historija

[uredi | uredi kod]
Glavni članak: Historija Kostarike

Pretkolumbovsko razdoblje

[uredi | uredi kod]
Kamena sfera kulture Diquis izložena u vrtu Nacionalnog muzeja. Sfere predstavljaju simbol kulturnog identiteta Kostarike.

Pretkolumbovska Kostarika se svrstava u Istmo-kolumbijsku oblast. Na poluotoku Nicoya, na sjeverozapadu zemlje, prije dolaska Španjolaca, nalazila se kultura Nahuatl, dok su u drugim dijelovima Kostarike živjeli narodi koji su govorili chibcha jezikom.

Utjecaj urođeničkih naroda na suvremenu kostarikansku kulturu je relativno mali u odnosu na druge zemlje, jer na teritoriju današnje Kostarike, prijee dolaska Španjolaca, nije postojala snažna domorodačka civilizacija. Većina urođenika se stopila sa španjolskim kolonistima, osim malih ostataka, od kojih su najznačajniji narodi Bribri i Boruca, koji i dalje nastanjuju planine na jugu Kostarike.

Period kolonizacije

[uredi | uredi kod]
Kristofor Kolumbo je bio prvi Europljanin koji je kročio na tlo današnje Kostarike.

Španjolska kolonizacija je započela 1502. dolaskom Kristofora Kolumba na istočnu obalu današnje Kostarike. Nakon ovog putovanja, uslijedile su brojne španjolske ekspedicije, da bi 1524. bila osnovana prva kolonija - Villa Bruselas.[13] Tokom španjolske vladavine, Kostarika je uglavnom bila najjužnija provincija Generalne kapetanije Gvatemale, koja je formalno bila dio Vicekraljevstva Nova Španjolska, ali je u stvarnosti funkcionirala kao autonomna regija unutar Španjolskog Carstva. Udaljenost Kostarike od glavnog grada u Gvatemali, zakonska zabrana trgovanja sa svojim južnim susjedomj Panamom, u to vrijeme dijelom Vicekraljevstva Nova Granada, kao i nedostatak sirovina kao što su zlato i srebro, doprinijeli su da Kostarika postane siromašna, izolirana i rijetko nastanjena oblast Španjolskog Carstva.[14]

Još jedan važan čimbenik koji je doprinio siromaštvu Kostarike je nedostatak urođenika koji su služili kao robovska radna snaga, što je značilo da su doseljenici morali sami obrađivati svoju zemlju te nije bilo moguće stvaranje velikih imanja. Zbog svega ovoga, Kruna nije pridavala značaj Kostariki i ostavila ju je da se sama razvija. Siromaštvo sitnih zemljoposjednika, nedostatak robovske radne snage, etnička i jezična homogenost, kao i izoliranost Kostarike od kolonijalnih centara u Meksiku i na Andama, doprinijeli su razvoju jednog autonomnog agrarnog društva. Također, razvila se tradicija egalitarizma. Kostarika je u ovom razdoblju postala „ruralna demokracija“ bez mestika ili urođenika koji bi ometali razvoj društva.

Nezavisnost

[uredi | uredi kod]
José Castro Madriz je 1847. godine postao prvi predsjednik Kostarike.

Kao ni druge države Centralne Amerike, ni Kostarika se nije borila za nezavisnost od Španjolske. Dana 15. rujna 1821., nakon posljednjeg poraza Španjolaca u Meksičkom ratu za nezavisnost, vlasti u Gvatemali su proglasile nezavisnost cijele Centralne Amerike. Ovaj se dan u Kostariki slavi kao Dan nezavisnosti. Zajedno s drugim centralnoameričkim državama, Kostarika se priključila kratkotrajnom Prvom Meksičkom Carstvu na čijem čelu je bio Agustín de Iturbide. Nakon njegove propasti 1823. godine, Kostarika je postala provincija Ujedinjenih Provincija Centralne Amerike, koje su postojale od 1823. do 1839. Godine 1824., Juan Mora Fernández je glavni grad Kostarike premjestio u San José, što je umalo dovelo do sukoba s bivšim glavnim gradom, Cartagom. Iako su Ujedinjene Provincije zahvatili građanski rat i borbe između političkih frakcija, u Kostariki nije bilo većih sukoba.

Godine 1838., kada su Ujedinjene Provincije Centralne Amerike praktično prestale postojati, Kostarika je proglasila nezavisnost. Za prvog predsjednika je izabran José María Castro Madriz.

Tokom vladavine Juana Porrasa, 1856. godine, Kostarika je bila izložena opasnosti vojne ekspedicije Williama Walkera. Naime, on je želio Centralnu Ameriku učini kolonijom i uvesti robovlasništvo. Također, želio je da dovesti još američkih pustolova i kolonista. Zbog toga je predsjednik Porras, između studenog 1855. i užujka 1856., izdao dva proglasa kojima je upozorio na opasnost od američkih pustolova i pozvao narod na oružje. Pustolovi su poraženi 20. ožujka 1856. kod Santa Rose te u drugoj bitci kod Rivasa, 11. travnja iste godine.

Tokom vladavine Tomása Guardije Gutiérreza (1870. - 1882.), Kostarika je ostvarila korist od velikih stranih investicija u željeznicu i ostalu infrastrukturu. Železnička pruga od Središnje visoravni do karipske luke Limón završena je 1890. godine. Na izgradnji te železnice sudjelovali su i imigranti s Jamajke.[15]

Moderna historija

[uredi | uredi kod]

Tokom historije, politička scena Kostarike bila je mnogo mirnija i stabilnija nego u drugim zemljama Latinske Amerike. Od kraja XIX. vijeka, Kostariku su u dva navrata zadesili periodi ozbiljnog nasilja. Od 1917. do 1919., državom je vladao general Federico Tinoco Granados. Nakon njegovog protjerivanja smanjene su veličina, moć i politički utjecaj vojske. Drugi put je do sukoba došlo 1948. godine, nakon predsedničkih izbora na kojima je Otilio Ulate Blanco pobijedio bivšeg predsjednika, Rafaela Calderóna. Protesti oko ishoda izbora prerasli su u građanski rat u kojem su snage predvođene Joséom Figueresom Ferrerom porazile kostarikansku vojsku predvođenu predsjednikom Teodorom Picadom Michalskim, i komunističke gerilce.[16] U borbama je poginulo više od 2,000 ljudi, a 44-dnevni građanski rat je bio najkrvaviji događaj u historiji Kostarike u XX. vijeku. Nakon uspostave vlasti, vojna hunta je raspustila vojsku i jednostrano donijela novi ustav.[17] Vojna hunta je 8. studenog 1949. predala vlast novoj demokratskoj vlasti. Poslije državnog puča, Figueres je postao nacionalni junak, pobijedivši 1953. godine na prvim predsjedničkim izborima po novom ustavu.

Geografija

[uredi | uredi kod]
Reljefna mapa Kostarike.

Kostarika se nalazi na centralnoameričkoj prevlaci, između 8 i 12 stupnjeva SGŠ te 82 i 86 stupnjeva ZGD. Na istoku izlazi na Karipsko more u dužini id 212 kilometara, na zapadu izlazi na Tihi ocean u dužini od 1,016 kilometara. Na sjeveru, u dužini od 309 kilometara, graniči s Nikaragvom, na jugoistoku graniči s Panamom, s kojom ima granicu u dužini od 639 kilometara. Površina Kostarike je 51,100 km2 uz 589 km2 teritorijalnih vodâ.

Najviši vrh Kostarike je Cerro Chirripó, visok 3,819 metara; to ga čini petim vrhom po visini u Centralnoj Americi. Najviši vulkan u Kostariki je vulkan Irazú, visok 3,431 metar. Najveće jezero u Kostariki je jezero Arenal.

Najveći otoci koji pripadaju Kostariki su Calero, s površinom od 151.6 km2, te Kokosov otok, s površinom od 24 km2.

Više od četvrtine površine Kostarike čine nacionalni parkovi. Također, Kostarika ima najveću gustoću biljnih i životinjskih vrsta na svijetu.[18]

Još 1950-ih tropske kišne šume prekrivale su oko 75% ozemlja Kostarike. Samo 18 km od glavnoga grada San Josea smješten je nacionalni park Braulio Carrilo, područje masivnih često jako erodiranih vulkana koji su ugasli prije puno stoljeća i neprohodne gotovo netaknute džungle. Na 470 km2 često strme planinske padine obrasle su smaragdno zelenom šumom koja se sastoji od stablašica paprati, brojnih vrsta palmi, lijana i biljaka koje su se ispreplele s granama drveća ispod krošnji stabala. Bujaju i orhideje i heliconije, a unutar parka može se naći svih 400-500 vrsta ptica koje su autohtone u Kostarici. Džunglu nastanjuju i mnogobrojni majmuni, zmije, mravi rezači listova itd.[19]

Klima

[uredi | uredi kod]

S obzirom na blizinu ekvatora, Kostariku karakterizira tropska klima. Međutim, u Kostariki postoji više mikroklimatskih oblasti koje se javljaju zbog nadmorske visine, količine padalina, topografije i geografije pojedinih oblasti.

Kostarika ima dva godišnja doba koja su određena prema količini padalina u određenom razdoblju. Ljeto, tj. suho godišnje doba, traje od prosinca do travnja, dok zima, ili kišno godišnje doba, traje od svibnja do studenog, što se gotovo poklapa sa sezonom uragana na Atlantiku. Tokom ovog perioda, kiša neprestano pada u određenim dijelovima Kostarike.

Najviše padalina je na padinama planine Cordillera Central s karipske stran - više od 5,000mm godišnje. Vlažnost je veća na karipskoj nego na pacifičkoj strani. Prosječna godišnja temperatura je, u obalnom dijelu, 27 °C, 20 °C u najnaseljenijem delu planine Cordillera Central te ispod 10 °C na najvišim planinama u zemlji.[20]


Klimatološki medijani za Kostarika
Mjesec jan-sij feb-velj mar-ožu apr-tra maj-svi jun-lip jul-srp aug-kol sep-ruj okt-lis nov-stu dec-pro godina
Srednji maksimum (°C) 27 27 28 28 27 27 27 27 26 26 26 26 26,8
Srednji minimum (°C) 17 18 18 18 18 18 18 18 17 18 18 18 17,8
Precipitacija (mm) 6,3 10,2 13,8 79,9 267,6 280,1 181,5 276,9 355,1 330,6 135,5 33,5 1971
Izvor: [21]


Ekonomija

[uredi | uredi kod]

Najvažnije ekonomske grane Kostarike su turizam, poljoprivreda i izvoz elektroničke opreme.

Uprava

[uredi | uredi kod]
Glavni članak: Politika Kostarike

Upravno-politička podjela

[uredi | uredi kod]
Provincije Kostarike
Vidi i: Popis gradova u Kostarici, Provincije Kostarike

Kostarika je podeljena na 8 provincija i na 81 kanton. Na čelu kantona se nalazi gradonačelnik kojeg narod bira na izborima svake četiri godine. Kantoni su podeljeni na distrikte, kojih ima 473.[22] Provincije su sljedeće:

# Zastava Provincija Kantoni Distrikti
1. Alajuela 15 111
2. Cartago 8 51
3. Guanacaste 11 59
4. Heredia 10 47
5. Limón 6 28
6. Puntarenas 11 57
7. San José 20 120

Najveći gradovi

[uredi | uredi kod]
Najveći gradovi u Kostariki
Popis iz 2011.
Poredak Grad Provincija Pop.
San José
San José
Heredia
Heredia 		1 San José San José 1,188,019 Cartago
Cartago
Alajuela
Alajuela
2 Heredia Heredia 279,984
3 Cartago Cartago 177,130
4 Alajuela Alajuela 162,888
5 Puntarenas Puntarenas 70,602
6 San Isidro de El General San José 62,513
7 Limón Limón 60,049
8 Liberia Guanacaste 48,597
9 San Rafael Alajuela 45,170
10 Paraíso Cartago 35,253

Vanjska politika

[uredi | uredi kod]

Kostarika je jedna od aktivnih članica Ujedinjenih nacija i Organizacije američkih država. U njoj su smješteni Interamerički sud za ljudska prava i Univerzitet mira Ujedinjenih nacija. Također, Kostarika je članica brojnih međunarodnih organizacija koje se bave ljudskim pravima i demokracijom.

Glavni vanjskopolitički cilj Kostarike je njegovanje ljudskih prava i održivog razvoja kao vida osiguranja stabilnosti i rasta.[23]

Bivši predsjednik Kostarike, Óscar Arias, uspostavio je 18. ožujka 2009. godine diplomatske veze sa Kubom koje su prekinute još 10. rujna 1961. godine.[24]

Zajedno s Nikaragvom, Kostarika ima višegodišnje neslaganje oko granice na rijeci San Juan. Ovo se prvenstveno odnosi na pravo plovidbe za kostarikansku stranu.[25] Godine 2010. došlo je do nesuglasica oko otoka Calero, i posljedica koje izaziva prokopavanje korita u toj oblasti.[26]

Međunarodni sud pravde u Haagu je 14. srpnja 2009. potvrdio presudu po kojoj Kostarikanci imaju prava na korištenje rijeke u komercijalne svrhe radi očuvanja ribarenja na njihovoj strani rijeke.[27]

Kostarika je 1. lipnja 2007. prekinula diplomatske odnose sa Tajvanom, i bila je prva centralnoamerička država koja je to učinila. Tadašnji predsednik, Óscar Arias, priznao je da je to učinjeno zbog ekonomskih potreba.[28] U znak zahvalnosti, Narodna Republika Kina je u Kostariki izgradila novi, $100,000,000 vrijedan, moderan nogometni stadion - Estadio Nacional de Costa Rica.

Kostarika je tri puta birana za nestalnog člana Vijeća sigurnosti UN-a, posljednji put 2007. godine.

Demografija

[uredi | uredi kod]

Prema popisu iz 2011., Kostarika je imala 4,301,712 stanovnika. Bijelci, kastici i mestici su činili 83.63% stanovništva, dok je crnaca bilo 1.05%, 6.12% mulata, 2.4% posto Indijanaca, 0.2% Kineza i 6.6% ostalih.

U Kostariki ima nešto više od 104,000 Indijanaca tj. pripadnika domorodačkih naroda. Većina ih živi izoliranim rezervatima i podijeljeni su na osam etničkih grupa: Quitirrisí (u Središnjoj dolini); Matambú ili Chorotega (u Guanacaste); Maleku (sjeverna Alajuela), Bribri (južni dio karipskog priobalja), Cabécar (Cordillera de Talamanca), Guaymí (jug Kostarike, duž granice s Panamom), Boruca i Térraba (južna Kostarika). 38 550 kostarikanskih državljana govori nekim od indijanskih jezika kao materinskim, najrasprostranjeniji je buglere (18 000).

Bjelačko stanovništvo je uglavnom španjolskog porijekla, uz značajan broj ljudi talijanskog, njemačkog, engleskog, nizozemskog, francuskog, irskog, portugalskog, libanonskog, marokanskog, sirijskog i poljskog porijekla, a postoji i prilično velika židovska zajednica. Većina crnaca, tj. Kostarikanca afričkog porijekla, potomci su imigranata s Jamajke, govornika kreolskog engleskog. U Kostariki ima znatno manje ljudi iz mješovitih brakova između bijelaca i Indijanaca, nego u drugim latinoameričkim zemljama. Izuzetak je jedino provincija Guanacaste, gdje skoro polovinu stanovništva čine mestici.

U Kostariki je veliki broj izbjeglica, uglavnom iz Kolumbije i Nikaragve. Kao rezultat toga i ilegalne imigracije, procjenjuje se da 10-15% stanovništva, što je 400,000-600,000 ljdi, čine Nikaragvanci.[29][30] Određeni broj Nikaragvanaca dolazi u Kostariku kao sezonski radnici. Tokom sedamdesetih i osamdesetih godina XX. vijeka, veliki broj izbeglica iz zemalja Latinske Amerike došao je u Kostariku, najviše iz Čilea i Argentine, kao i iz Salvadora.[31]

Prema podacima Svjetske banke iz 2010., u Kostariki je bilo 489,200 izbjeglica, uglavnom iz Nikaragve, Paname, Salvadora, Hondurasa, Gvatemale i Belizea, dok je 125,306 Kostarikanaca živjelo van zemlje u Sjedinjenim Državama, Panami, Nikaragvi, Španjolskoj, Meksiku, Kanadi, Njemačkoj, Venezueli, Dominikanskoj Republici i Ekvadoru.[32]

Religija

[uredi | uredi kod]

Kršćanstvo je najbrojnija religija, a katoličanstvo je službena državna religija u skladu s Ustavom iz 1949., koji istodobno jamči slobodu vjeroispovijesti.

Prema najnovijem istraživanju koje je provedeno 2007. godine od strane Sveučilišta Kostarike, 70,5% stanovništva su rimokatolici, 44,9% stanovništva prakticira katoličanstvo, 13,8% su evanđeoski protestanti, 11,3% nema religiju, a 4,3% pripada nekoj drugoj religiji.

Zbog male, ali kontinuirane imigracije iz Azije i Bliskog istoka, porastao je i broj ostalih religija, od čega je najviše budista (zbog rastuće kineske zajednica Han oko 40,000), a u manjem broju hinduista, židova, Bahá'í te muslimana.

Etnografija

[uredi | uredi kod]
Koliba Guatuso Indijanaca

Indijansko prastanovništvo uvelike je uništeno u sukobu sa konkvistadorima ili je kasnije hispanizirano. Danas u 22 rezervata živi 8 raznih plemenskih zajednica. Područje Kostarike nastanjivala su ili još žive plemena koja pripadaju porodicama Manguean: Nicoya, Orisi, Orotiña, danas se nazivaju imenom Chorotega, imenom izumrlog naroda Chorotega; Chibchan: Burica; Barbacoan: Guatuso ili Maleku; Talamancan: Boruca, Bribri, Burucaca, Cabécar, Chiripo, Coto ili Cocto, Estrella, Guetar ili Huetar, Pocosi, Quepo, Suerre, Tariaca, Térraba, Teshbi ili Techbi, Tucurrique, Turucaca i Voto, te panamski Guaymi.

Kolonizacija koja konačno počinje u kasnom 16. stoljeću, te uvođenje ropstva, otjeralo je mnoga plemena u planinska područja, gdje njihovi potomci žive i danas.

Danas su kostarikanski Indijanci najzastupljeniji od plemena Bribri, Cabécar i Boruca, kojih ima dosta u planinskim područjima juga zemlje. Na sjeveru žive neka Chorotegan ili Manguean plemena, rasipana u povijesti od zaljeva Fonseca do poluotoka Nicoya. Ovi su imali naprednu kulturu i bijahu pod utjecajem tamošnjih naprednih civilizacija. Pleme Chorotega koje je živjelo u Hondurasu je nestalo, ali se danas pod njihovim imenom izjašnjavaju potomci Orotiña i Nicoya Indijanaca kojih etnički ima 795 (2000.). Panamsko pleme Térraba u Kostariki broji negdje do 300 pripadnika. Pleme Maleku ili Guatuso ima pereko 1,000 pripadnika (2000.); Cabécar 9,308 (2000.) u području Turrialba; Bribri 12,172 (2000.) duž rijeka Lari, Telire i Uren ; Boruca 1,000 (1991.), između Playa Bonita i Golfita.

Indijanski rezervati

[uredi | uredi kod]
Vrsta Elvira cupreiceps endemska je vrsta kolibrija u Kostariki.

Kostarika ima ukupno 22 indijanska rezervata:[33]

  1. Reserva Indígena Guatuso (Maleku)
  2. Reserva Indígena Matambú
  3. Reserva Indígena Quitirrisí
  4. Reserva Indígena Zapatón
  5. Nairi - Awari (Barbilla)
  6. Reserva Indígena Chirripó
  7. Reserva Indígena Bajo Chirripó
  8. Guaymí -Península de Osa
  9. Guaymí - Conte Burica
  10. Guaymí - Coto Brus
  11. Guaymí - Abrojos Montezuma
  12. Reserva Indígena Curré
  13. Reserva Indígena Boruca
  14. Reserva Indígena Térraba
  15. Reserva Indígena Ujarrás
  16. Reserva Indígena Salitre
  17. Reserva Indígena Cabagra
  18. Reserva Indígena Tayní
  19. Reserva Indígena Telire
  20. Cabecar-Talamanca
  21. Bribrí- Talamanca
  22. Reserva Indígena Kekoldi (Cocles)

Reference

[uredi | uredi kod]
  1. ↑ Central Intelligence Agency (2011). „Costa Rica”. The World Factbook. Langley, Virginia: Central Intelligence Agency. Arhivirano iz originala na datum 2020-05-13. Pristupljeno 04. 10. 2011. 
  2. ↑ El Financiero (20. 03. 2013.). „Costa Rica tiene 4,6 millones de habitantes, según corrección del Censo 2011” (Spanish). El Financiero, Costa Rica. Pristupljeno 23. 05. 2013. 
  3. ↑ 3,0 3,1 3,2 3,3 „Costa Rica”. International Monetary Fund. Pristupljeno 23. 05. 2013. 
  4. ↑ 4,0 4,1 UNDP Human Development Report 2012. „Costa Rica - Country Profile: Human Development Indicators”. UNDP. Pristupljeno 15. 03. 2013.  Greška u referenci: Nevaljana oznaka <ref>; naziv "HDI12" je zadan više puta s različitim sadržajem
  5. ↑ El Espíritu del 48. „Abolición del Ejército” (Spanish). Pristupljeno 9. 3. 2008. 
  6. ↑ „Costa Rica”. World Desk Reference. Arhivirano iz originala na datum 2008-02-11. Pristupljeno 9. 6. 2009. 
  7. ↑ „Costa Rica”. Uppsala University. Arhivirano iz originala na datum 2011-05-10. Pristupljeno 9. 6. 2009. 
  8. ↑ „Costa Rica's new president: Thriller for Chinchilla”. The Economist. 11. 2. 2010.. Pristupljeno 16. 2. 2010. 
  9. ↑ Yale Center for Environmental Law & Policy / Center for International Earth Science Information Network at Columbia University. „2010 EPI Rankings”. Arhivirano iz originala na datum 2012-01-30. Pristupljeno 25. 1. 2012. 
  10. ↑ John Burnett (18. 2. 2008.). „Costa Rica Aims to Be a Carbon-Neutral Nation”. National Public Radio (NPR.org). Pristupljeno 27. 4. 2009. 
  11. ↑ Alana Herro (12. 3. 2007.). „Costa Rica Aims to Become First "Carbon Neutral" Country”. Worldwatch Institute. Arhivirano iz originala na datum 2009-03-26. Pristupljeno 27. 4. 2009. 
  12. ↑ Alejandro Vargas (21. 2. 2007.). „País quiere ser primera nación con balance neutro de carbono” (Spanish). La Nación. Arhivirano iz originala na datum 2009-02-16. Pristupljeno 27. 4. 2009. 
  13. ↑ „Costa Rica History | Guías Costa Rica”. Arhivirano iz originala na datum 2013-05-01. Pristupljeno 2013-09-28. 
  14. ↑ „A Brief History of Costa Rica: Colonial Times”. Arhivirano iz originala na datum 2007-09-22. Pristupljeno 21. 12. 2007. 
  15. ↑ „Blacks of Costa Rica”. World Culture Encyclopedia. Pristupljeno 23. 11. 2007. 
  16. ↑ See Ian Holzhauer, "The Presidency of Calderón Guardia" (University of Florida History Thesis, 2004)[mrtav link]
  17. ↑ "The Happiest People". The New York Times. January 6, 2010.
  18. ↑ „estudiofi”. Inbio.ac.cr. Arhivirano iz originala na datum 2010-03-01. Pristupljeno 26. 6. 2010. 
  19. ↑ Najljepša mjesta na svijetu, LEO COMMERCE, Rijeka-Zagreb 2009., str. 306.
  20. ↑ Eggar, Marc. „Climate/Weather”. Arhivirano iz originala na datum 2011-06-23. Pristupljeno 28. 6. 2011. 
  21. ↑ "Costa Rica Weather". Costa Rica Guides
  22. ↑ Welcome to costa rica
  23. ↑ „Costa Rican Ministry of International Relations Declaration of Objectives”. Costa Rican Ministry of International relations. Pristupljeno 23. 4. 2011. 
  24. ↑ Costa Rica re-establishes ties with Cuba Arhivirano 2013-01-17 na Wayback Machine-u CNN World, 2009-03-18.
  25. ↑ „IJC Court Ruling”. nacion.com. Arhivirano iz originala na datum 2012-09-06. Pristupljeno 8. 3. 2011. 
  26. ↑ „International Court of Justice recent provisional Costa Rica-Nicaragua decision”. Arhivirano iz originala na datum 2016-04-05. Pristupljeno 2. 11. 2011. 
  27. ↑ „WORLD COURT SETTLES SAN JUAN RIVER DISPUTE; NICARAGUA AND COSTA RICA BOTH CLAIM VICTORY”. Allbusiness.com. 16. 7. 2009.. Arhivirano iz originala na datum 2011-05-11. Pristupljeno 21. 12. 2010. 
  28. ↑ Costa Rica Boots Taiwan, Welcomes China In Diplomatic Switch. allbusiness.com (2007-06-14). Retrieved: 2010-05-20
  29. ↑ www.state.gov Background Note: Costa Rica – People
  30. ↑ Dickerson, Marla; Kimitch, Rebecca (23. 3. 2006.). „Costa Rica Seeks to Shut Its Doors to Illegal Migrants From Nicaragua”. Los Angeles Times. Pristupljeno 2. 5. 2010. 
  31. ↑ Biesanz, Karen Zubris; Biesanz, Mavis Hiltunen; Biesanz, Richard (1998). The Ticos: Culture and Social Change in Costa Rica. Boulder: Lynne Rienner Publishers. str. 118. ISBN 1-55587-737-0. 
  32. ↑ „Costa Rica country profile (from the Migration and Remittances Factbook 2011)”. World Bank. Pristupljeno 17. 8. 2011. 
  33. ↑ „Costa Rica's Indigenous Reserves”. Arhivirano iz originala na datum 2008-05-09. Pristupljeno 2013-09-28. 

Vanjske veze

[uredi | uredi kod]
Vlada i uprava
Izvor: https://sh.wikipedia.org/w/index.php?title=Kostarika&oldid=41436121