Laž

Laž je svjesno izrečena neistina ili obmana. Svaka osoba slaže barem jednom u životu, tako tvrde psiholozi. Ponekad ljudi lažu bez određene namjere, pokušavajući da se zaštite od emocionalne boli. Općenito pravilo glasi: gdje je laž, tu je i strah, i to od prijekora, kazne; strah da smo učinili nešto loše i neprimjereno, da ćemo nekome učiniti nešto loše ili da će se nešto okrenuti protiv nas. Laž je povezana i s iluzijom, prevarom i nesposobnošću podnošenja onoga što nam se događa u životu.

Na pitanje može li se laž od saveznika u društvenom životu pretvoriti u bolest, odgovor je potvrdan. Dva su elementa koja, posebno jave li se istovremeno, ukazuju na to da je igra lažima vrlo opasna. Prvi je učestalost kojom se njima koristi, korišteći laž kao stalnu tehniku u odnosima s drugima, nerijetko kao strategiju za postizanje ciljeva. Drugi elemenat je potpuni izostanak osjećaja krivice. Kad se pređe granica, stručnjaci govore o "perverznim osobnostima" – to su one koje neprestano prekoračavaju granicu između dopuštenog i nedopuštenog, dobrog i lošeg. Ovisno o razlozima i cilju razlikuje se više vrsta laži: narcisoidna, sklonost preuveličavanju vlastitih zasluga kako bi se pridobilo odobravanje drugih; histrionska, to je pretjerivanje koje služi da bi se zbog nekog emocionalnog manjka privuklo tuđu pažnju; bolesna, glumljenje bolesti ili čak samoranjavanje kako bi se potakla briga drugih.

Opazi li se da se prelazi granica i da se nije moguće vratiti, najbolje je što prije se obratiti stručnoj osobi, psihologu ili psihijatru. Isto vrijedi i za djecu. Ako mnogo lažu u trećoj, četvrtoj ili petoj godini, to nije razlog za zabrinutost, no rade li to sa 10, 11 ili 12 godina i na donekle čudan način, to je već znatno opasnije.

Nije nužan poligraf da bi se otkrio lažljivac. U mnogim slučajevima dovoljno je pažljivo posmatrati osobu s kojom se razgovara te potražiti neke od sljedećih znakova:

• Lice: crveni ili jako problijedi, smije se samo usnama, ali ne i očima, čelo se znoji.
• Ponavlja pokrete: dodiruje nos, pokriva usta, često povlači i ovratnik bluze.
• Nemirno pokreće noge ili ruke
• Pogled i oči: ima raširene zjenice, suze mu oči, podiže obrve, ne zadržava pogled dugo vremena na očima sagovornika, češće trepće.
• Kontradiktoran je, naljuti se kad ga se mnogo ispituje ili zamoli da nešto ponovi; može čak optužiti drugog da mu ne vjeruje.
• Ton glasa: govori višim ili oštrijim tonom nego inače, zbog nervoze, priča brže nego inače.
• Neprirodno ponašanje; njegovi pokreti djeluju neiskreno, kontrolira ili pretjerano naglašava iz straha da će ga nervoza odati.
• Govor je prepun prekida: treba više vremena da smisli laž nego da se nečega prisjeti.

U primjeru elektronske komunikacije također su simptomi laži vidni ako se pažljivo posmatra lažljivac/lažljivka. Ipak dosta je teže predvidjeti neistinu ako se lažljivac ne može vidjeti u lice, pa se zato elektronske komunikacije ne savjetuju za posle važnog značaja.

U eksperimentu Fakulteta za psihologiju u Ljubljani se tokom eksperimenta pokazalo sljedeće: ako se otkrije laž, odgovorna osoba će najčešće pokušati pokazati svoju neistinu kao tzv. bijelo laž ili kad imamo posla sa dominantnom osobom (muški pol) okrenut stvar na humor. Također će pokušati što brže promijeniti tematiku razgovora na nešto tobože važnije i često dramatički, kako bi se naizgled smanjila težina grijeha. Otsavjetuje se bilo kakav intiman ili poslovan odnos sa lažljivom osobom pošto je u prirodi lažljivca, da svoju manu ponavlja kad god stiže u situaciju u kojoj se može na lak način izvući pomoću laži.

Također pogledajte

• Dezinformacija
• Etika
• Istina