Prijeđi na sadržaj

Genocid u Srebrenici

Izvor: Wikipedija
(Preusmjereno sa stranice Masakr u Srebrenici)
Genocid u Srebrenici
Groblje u okviru Memorijalnog centra Srebrenica-Potočari
LokacijaSrebrenica, BiH
Datum11-22. jul 1995.
Vrsta napadagenocid
Mrtvih8372+
PočiniteljiVojska Republike Srpske
Škorpioni (Specijalna policija Republike Srbije)
Grčka Dobrovoljačka Garda
BraniteljiArmija Republike Bosne i Hercegovine

Genocid u Srebrenici[1] ili masakr u Srebrenici naziv je za genocid muškaraca i dječaka bošnjačke (muslimanske) nacionalnosti koje su provele vojne, policijske i paravojne formacije snaga bosanskih Srba nakon što su 11.7. 1995. preuzele nadzor nad Srebrenicom, tzv. zaštićenom zonom koju su za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini bili osnovali Ujedinjeni narodi u svrhu zaštite bošnjačkih izbjeglica protjeranih na to područje od strane snaga bosanskih Srba.

Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju i Međunarodni sud pravde su u svojim presudama te masovne zločine okarakterizirali kao genocid. Općenito se smatraju najgorom pojedinačnom strahotom u ratovima u bivšoj Jugoslaviji i najvećim masakrom počinjenim u Evropi nakon drugog svjetskog rata.[2]

Ti su tragični događaji imali značajnu ulogu kako za okončanje rata u Bosni i Hercegovini, tako i za dalji razvoj političkih događaja na prostoru bivše Jugoslavije. Zbog tih događaja, izraz "Srebrenica" često služi kao sinonim za sve najgore zločine koji su se dogodili u doba raspada Jugoslavije, odnosno zločine počinjene iz rasne, vjerske i etničke mržnje. Dana 23. maja 2024. godine, Ujedinjene nacije usvojile su rezoluciju kojom se 11. jula proglašava Međunarodnim danom sjećanja na genocid u Srebrenici, a kojom se također osuđuje negiranje genocida i veličanje osuđenika za ratne zločine.[3]

Stvaranje zaštićene zone

Položaj Srebrenice u BiH

U proljeće 1992. godine su, na samom početku rata u Bosni i Hercegovini, snage bosanskih Srba su koristeći bolju tehničku opremljenost i podršku JNA, preuzele nadzor nad većim dijelom Istočne Bosne. Muslimansko stanovništvo na tim područjima je podvrgnuto brutalnom etničkom čišćenju, čiji je cilj bio stvaranje etnički kompaktnih srpskih teritorija.

Početni srpski udar je uspjelo izdržati samo nekoliko izoliranih enklava kao što su Goražde, Srebrenica i Žepa. Srebrenicu su na samom početku sukoba zauzele snage bosanskih Srba, ali su ih već u maju 1992. godine odatle izbacile (bošnjačke) paravojne snage na čelu s Naserom Orićem. On se pokazao kao sposoban komandant, te je usprkos brojčanoj i tehničkoj inferiornosti, te koristeći nepristupačnost terena i zauzetost snaga bosanskih Srba na drugim frontama, do septembra uspio potisnuti snage bosanskih Srba, te proširiti srebreničku enklavu, tj. spojiti je s Žepom.

U januaru 1993. muslimanske snage iz enklave su izvršile napad na područje Bratunca te zauzeli naselje Kravica, prilikom čega su, prema tvrdnjama bosanskih Srba, ubijeni civili srpske nacionalnosti. Taj je iznenadni napad doveo do pokretanja velike srpske protuofenzive, čiji je cilj bila konačna likvidacija srebreničke enklave.

Do marta 1993. snage bosanskih Srba su osvojile sela Konjević Polje i Cersku, presjekavši enklavu na dva dijela, odnosno prekinuvši vezu između Srebrenice i Žepe. Muslimansko stanovništvo je pred srpskim naletom izbjeglo u Srebrenicu, čiji je broj stanovnika narastao na između 50.000 i 60.000 ljudi.

Uvjeti života u Srebrenici su postali nesnosni, s obzirom da su snage bosanskih Srba presjekle dovod pitke vode, kao i električne struje. Stanovnicima su počela nestajati hrana i lijekovi. U nastojanju da zaustavi humanitarnu katastrofu, komandant UNPROFOR-a, francuski general Philippe Morillon grad simbolički stavio pod zaštitu UN-a, odnosno obećao stanovnicima da će ih snage pod njegovom komandom zaštititi od srpskih napada.

Morillonova simbolička gesta je stvorila predah tokom koga se razvila diplomatska aktivnost, tokom koje su snage bosanskih Srba prijetile da će vojnom akcijom likvidirati enklavu. U tom periodu je UNHCR organizirao evakuaciju između 8000 i 9000 Bošnjaka na područja pod kontrolom vlade u Sarajevu. Međutim, sarajevske vlasti su prilično nevoljko gledale na mogućnost da se kriza razriješi evakuacijom, te su inzistirale da UN umjesto evakuacije zaštiti stanovnike enklave.

Diplomatska aktivnost je 16.4.1993. rezultirala rezolucijom Vijeća sigurnosti UN, kojom su Srebrenica, Žepa i Goražde formalno proglašene zaštićenom zonom, gdje je zabranjena bilo kakva vojna aktivnost. To se trebalo odnositi i na srpsku (RS) i na bošnjačku stranu.

U enklavu je 18.4.1993. stigla prva grupa vojnika UNPROFOR-a, čiji je neposredni zadatak bila njena zaštita.

Situacija u zaštićenoj zoni (1993 - 1995)

Propaganda pre pokolja: Večernje novosti su ulje na platnu Uroša Predića iz 1888. godine (levo) predstavile kao aktuelnu fotografiju iz 1994. godine (desno), srpskog deteta iz okoline Srebrenice "nad grobom oca, majke i ostale rodbine koju su u ofanzivi pobili muslimani".

Odredbe sporazuma kojim je uspostavljena zaštićena zona u Srebrenici su se od aprila 1993. samo djelomično i sporadično poštivale. To se prvenstveno odnosilo na demilitarizaciju, odnosno obvezu snaga VRS da povuku teško naoružanje oko enklave, odnosno obvezu bošnjačkih snaga da se razoružaju.

Jedinice Vojske Republike Srpske (VRS) koje su okruživale enklavu su pripadale Drinskom korpusu, a brojale su između 1000 i 2000 vojnika iz tri brigade.

U enklavi je, usprkos djelomičnom razoružanju, ostao znatan broj bošnjačkih snaga organiziranih u 28. brdsku diviziju Armije BiH. Te su jedinice su, u odnosu na snage VRS, bile slabo naoružane i opremljene, ali su ih zato nadmašivale ljudstvom. 28. divizija je također na razne načine primala logističku i drugu pomoć s područja pod kontrolom vlade u Sarajevu, pri čemu su se koristili i helikopteri.

Snage bosanskih Srba su ispočetka nastojale zaštićenu zonu likvidirati posrednim sredstvima, odnosno iscrpiti enklavu opsadom. Konvoji s humanitarnom pomoći, pa i za opskrbu jedinica UNPROFOR-a, su često bili zaustavljani, a nekada se za to, u propagandne svrhe, koristilo "spontano organizirano" civilno stanovništvo srpske nacionalnosti, uključujući žene koje bi lijegale na cestu pred UN-ovim konvojima.

Zbog svega je humanitarna situacija u samoj Srebrenici tijekom mjeseci i godina opsade postajala sve lošija i lošija. Međutim, logistički pritisak srpske strane nije doveo do željenog efekta, odnosno do evakuacije enklave. Vlada u Sarajevu ih nije namjeravala napustiti kako iz političkih i propagandnih, tako i iz vojnih razloga. Srebrenica i druge enklave u Istočnoj Bosni su samim svojim postojanjem onemogućavale dovršetak etničkog čišćenja, a i veliki broj vojnog sposobnih ljudi - čak i bez teškog naoružanja - je vezivao znatne snage bosanskih Srba. To je za komandu VRS-a postao veliki problem od jeseni 1994. kada se situacija na drugim bojištima počela okretati u korist hrvatskih i bošnjačkih snaga, te komanda VRS-a više nije mogla priuštiti držanje značajnih efektiva u Istočnoj Bosni.

Stanje u samoj enklavi se počelo pogoršavati od početka 1995. godine. Opskrba hranom, lijekovima i drugim potrepštinama je bila sve rjeđa, a sve lošije stanje kod civilnog stanovništva se počelo održavati i na vojno i političko rukovodstvo enklave. 28. divizija ARBiH, koja je sve vrijeme opsade vršila manje napade na srpske položaje odnosno izviđačke pohode u dubinu teritorija RS-a, je sada to činila manje u nastojanju da veže srpske snage koliko da zarobi odnosno zaplijeni hranu i druge potrepštine.

Među bošnjačkim snagama u Srebrenici je također sve više raslo ogorčenje ne samo prema UN, koja nije bila u stanju poboljšati stanje u opkoljenoj enklavi, nego i prema vladi u Sarajevu, koja po njihovom mišljenju nije činila dovoljno da im pomogne, odnosno nije htjela vojnom akcijom probiti srpski obruč i stvoriti koridor do enklave. Vlasti u Sarajevu su na to reagirale opozivanjem vodećih vojnih oficira iz Srebrenice, uključujući i Nasera Orića.

Pad srebreničke enklave

Pad Srebrenice i Žepe
Segment Rata u Bosni i Hercegovini
Datum 6. jul – 25. jul 1995.
Lokacija Istočna Bosna
Ishod NATO bombardovanje Republike Srpske
Komandanti i vođe
Ratko Mladić
Radislav Krstić
Milorad Pelemiš
Dražen Erdemović 		Ramiz Bećirović (Srebrenica)
Ejub Golić (proboj do Tuzle)
Avdo Palić (Žepa)

Ton Karremans

Snage
9.750 vojnika 5.500-6.200 vojnika (Srebrenica)

1.500 vojnika (Žepa)
370 mirovnjaca i 2 F-16(Srebrenica)
79 mirovnjaca (Žepa)

Žrtve i gubici
300-500 poginulih i ranjenih preko 500 poginulih i naknadno ubijenih u masakru

VRS je pripreme za napad na srebreničku enklavu otpočela u proljeće 1995. godine, djelujući po direktivi Radovana Karadžića. Prvotni plan nije predviđao potpuno zauzimanje enklave, nego samo njenog južnog dijela, kako bi se prekinula bilo kakva veza sa enklavom u Žepi, odnosno teritorija enklave smanjila na način da onemogući život njenim stanovnicima. Drinski korpus je od marta počeo dobijati pojačanja u tehnici i ljudstvu, ali do samog napada nije došlo sve do jula 1995. godine.

Srpskom napadu se 28. divizija ARBiH, obezglavljena opozivom svojih najboljih i najiskusnijih komandanata, nije mogla efikasno suprotstaviti. Lokalno stanovništvo je stoga sve nade polagalo u Holandski bataljon UNPROFOR-a na čelu s potpukovnikom Thomasom Karremansom čiji je mandat predviđao zaštitu enklave.

Međutim, Holandski bataljon je i sam bio predmetom srpske logističke blokade, te mu je nedostajalo goriva, hrane i opreme, kao i municije. Osim toga, trećina ljudstva mu je bila na dopustu, a srpske snage nisu dozvolile njihovu zamjenu, tako da je Karremans pod sobom imao tek 400 ljudi. Svjestan da vlastitim snagama nije u stanju zaustaviti eventualni srpski napad, Karremans je sve nade polagao u eventualnu intervenciju zračnih snaga NATO-a.

Napad Drinskog korpusa VRS je otpočeo 6.7. s time da je glavni udar bio na južni dio enklave. Izložene snažnoj artiljerijskoj vatri, jedinice ARBiH su se počele povlačiti na sjever prema samom gradu Srebrenici. Srpske snage su prilikom napredovanja zauzele i promatračke punktove Holandskog bataljona - njihova posada se ili predala ili se zajedno sa snagama ARBiH i sve većim brojem civila počela povlačiti prema Srebrenici.

Holandske snage su od Karremansa dobile komandu da se ni po koju cijenu ne upuštaju u otvoreni oružani sukob s VRS. Umjesto toga su ih pokušale zaustaviti pucanjem u zrak i ispaljivanjem signalnih raketa, a u slučaju daljeg srpskog napredovanja povlačiti. 8.7. su bošnjački vojnici i civili pokušati zaustaviti holandski oklopni transporter kako bi ga upotrijebili protiv Srba. U incidentu je na holandske vojnike bačena ručna bomba od koje je poginuo vojnik Raviv van Rensen.

Ohrabren brzinom napredovanja, kao i nedostatkom adekvatnog odgovora od strane UNPROFOR-a, Radovan Karadžić je 9.7. izdao naredbu da se akcija nastavi i zauzme Srebrenica, odnosno konačno likvidira srebrenička enklava. Dan kasnije su se na ulice Srebrenice slijevale rijeke izbjeglica, od kojih su mnogi Karremansa i njegove ljude preklinjali za pomoć. Karremans je, pak, sve vrijeme slao zahtjeve za pomoć svojim pretpostavljenima, odnosno tražio zračne napade.

Odobrenje za zračne napade je izdano tek dan kasnije, kada su se snage RS-a približile samom rubu grada. Oko 14:40 dva borbena aviona F-16 su izveli zračni napad na VRS-ove tenkove. NATO-vi avioni su također pokušali bombardirati srpske artiljerijske položaje iznad grada, ali su napad morali obustaviti zbog loše vidljivosti.

Dalje akcije NATO-vog zrakoplovstva su obustavljene nakon što su srpske snage zaprijetile da će likvidirati zarobljene holandske vojnike, odnosno bombardirati UN-ovu bazu u Potočarima kraj Srebrenice, u kojoj se već tada okupilo između 20 i 30 hiljada bošnjačkih izbjeglica. Karremans je pak svojim pretpostavljenima rekao kako bi svaki dalji zračni napadi bili besmisleni, jer su srpske snage praktički ovladale enklavom.

Snage Republike Srpske su, uključujući komandanta Ratka Mladića, pak, oko 16 sati ušle u Srebrenicu, odakle je već izbjeglo civilno stanovništvo. Izbjeglice su se uglavnom našle u i oko UN-ovog logora u Potočarima, dok su se manje grupe vojnika ARBiH okupljale na sjeveru enklave kako bi pokušale proboj prema Tuzli, odnosno područjima pod bošnjačkom kontrolom.

Proboj bošnjačkih muškaraca prema Tuzli

Karta vojnih događaja koji su prethodili masakru. Srpske snage su označene crveno, a bošnjačke zeleno

U Potočarima je 11.7. oko 22 sati vojno i civilno rukovodstvo Srebrenice donijelo odluku da se 28. divizija umjesto predaje pokuša probiti na sjever prema Tuzli. Vijest o proboju se proširila i među civilnim izbjeglicama, pa su joj se priključio veliki broj vojno sposobnih muškaraca.

Oko sela Jaglici i Šušnjari se tada formirala velika kolona. Na njenom čelu su bili najbolje naoružani i najiskusniji vojnici ARBiH kao i civilno rukovodstvo Srebrenice, dok su na začelju bili civili. Najveći broj sudionika proboja nije bio naoružan, a sa sobom su nosili vrlo malo hrane i vode, što očigledno nije bilo dovoljno za prelazak 55 km preko brdovitog, nepristupačnog terena.

Vijest o tome da bošnjačke snage pokušavaju proboj je iznenadila Drinski korpus, te su njegove brigade hitno poslane na sjever kako bi zaustavile kolonu. Već sljedeći dan oko 20 sati je kolona prilikom prelaska asfaltne ceste kod Kamenice upala u zasjedu prilikom koje su srpske snage koristile artiljeriju i drugo teško oružje. Kolona je razbijena na dva dijela - manji dio koji se nastavio probijati na sjever, te veći dio koji se raspršio po okolnom području.

Kolona je 14.7. još jednom upala u srpsku zasjedu kod Snagova, ali se nastavila probijati prema sjeveru. Dan kasnije je uspostavljen radio-kontakt s jedinicama II korpusa Armije BiH, te je 16.7. izvršen proboj srpskog obruča kod Baljkovice, nakon čega su jedinice 28. divizije konačno prešle teritoriju pod bošnjačkom kontrolom te stigle u Tuzlu. Procjenjuje se da je proboj uspjelo napraviti 3-4000 ljudi, odnosno trećina kolone. Većina njih su bili u izuzetno lošem psihofizičkom stanju, iscrpljeni glađu i dehidracijom.

Ostatak kolone - razbijen u manje grupe - je ostao iza linija pod kontrolom bosanskih Srba, te se nastavio kriti po šumama, nastojeći izbjegavati neprijateljske patrole. Neki su se uspjeli prebaciti na bošnjačku teritoriju nakon nekoliko dana, a neki i nakon nekoliko mjeseci. Dio se povukao natrag prema Srebrenici vjerujući kako će se lakše kriti na poznatom terenu. Vjeruje se da je posljednja takva grupa tzv. zvornička sedmorka koju su 10.5. 1996. uhvatili američki vojnici iz sastava IFOR-a i predali policiji Republike Srpske.

Veliki broj sudionika kolone se nikada nije uspio probiti do bošnjačke teritorije. Dio je ubijen u zasjedama, dio je izvršio samoubistvo kako ne bi pali u srpske ruke, a dio je podlegao gladi i dehidraciji. Ipak, najveći broj sudionika kolone su već na samom početku bili zarobljeni od snaga RS-a, te se vjeruje da su činili većinu žrtava masakra.

Osim kolone koja se probijala na sjever, dvije manje grupe su se pokušale probiti u drugim smjerovima. Dio se probio na istok, nastojeći prijeći Drinu i doći na teritoriju Srbije. Manji dio je krenuo na jugozapad prema Žepi, u koju je stigao 17.7. 1995.

Evakuacija žena i odvajanje muškaraca iz Potočara

Ionako teška humanitarna situacija za srebreničke civile je postala još teža kada se njih između 20 i 25 tisuća okupilo u UN-ovoj bazi Potočari. Većina njih su bili žene, djeca, starci i invalidi, iako je bilo i nekoliko stotina vojno sposobnih muškaraca. Uvjeti u logoru su bili izuzetno teški, prije svega zbog nedostatka hrane i vode.

Tešku situaciju tih ljudi je pogoršala činjenica što su od popodneva 12.7. bili izloženi na milost i nemilost vojnika VRS-a, a pripadnici Holandskog bataljona ih nisu mogli zaštititi. Izbjeglice u Potočarima su podvrgnute verbalnom i fizičkom zlostavljanju od strane vojnika RS-a, a zabilježen je i jedan slučaj silovanja. Tvrdi se da su tada počinjena prva, iako pojedinačna ubistva.

U međuvremenu je, nakon pregovora između VRS i UN, organiziran konvoj autobusa koji su trebali prebaciti žene i djecu u Kladanj, koji se nalazio na bošnjačkoj teritoriji. Međutim, već tada je započelo odvajanje muškaraca od žena iz logora. Autobusi s izbjeglicama za Kladanj su također zaustavljani od snaga RS-a, te su iz njih muškarci odvođeni u nepoznatom smjeru.

U roku od nekoliko dana enklava je postala ispražnjena od Bošnjaka, pa je zaštićena zona izgubila svoju svrhu. Nakon pregovora između UNPROFOR-a i VRS, 21.7. Holandski bataljon je napustio enklavu, prije čega je održana manja svečanost u kojoj su sudjelovali Karremans i Mladić.

U međuvremenu je VRS započela asanaciju terena na području enklave, odnosno prikupljanje leševa ljudi ubijenih u borbama. VRS i civilne službe RS su također prikupile otpad i odbačene stvari bošnjačkih izbjeglica unutar same Srebrenice, te ih spalile. Grad je podvrgnut dezinfekciji i dezinsekciji.

Masovne egzekucije

Pogreb 465 identificirane žrtve masakra (11.7. 2007.)

Najveći broj bošnjačkih muškaraca zarobljenih nakon pada Srebrenice sudjelovao je u koloni koja se pokušala probiti do Tuzle, a čiji je najveći dio razbijen u zasjedi 13.7. Oni su poslije bili okupljeni na lokacijama kao što je polje kod Sandića, poljoprivredna zadruga u Kravici, fudbalsko igralište u Novoj Kasabi, selu Lolići i seoskoj školi Luka. Pretpostavlja se da je ukupno bilo između 3000 i 6000 zarobljenika. Uz tu je grupu dan ranije iz izbjegličkog logora u Potočarima prikupljena manja grupa zarobljenika, koja je brojila do 1000 ljudi.

Među obje grupe su se, usprkos tvrdnji vlasti RS-a da namjeravaju zadržati samo vojno sposobne muškarce, našli i dječaci stari 13 godina, ali i starci. Svim zarobljenicima su oduzete osobne stvari te su u pravilu odvođeni na sjever, u Bratunac i druge lokacije gdje će u sljedećih nekoliko dana biti podvrgnuti likvidacijama.

Prije samih likvidacija su zarobljenici bili smještani u školama, skladištima i sličnim objektima. Tamo bi obično proveli nekoliko sati ili dana, te bi ih se u manjim grupama kamionima na osamljena mjesta gdje su vršena masovna pogubljenja. Prije samih pogubljenja su im, kako bi se spriječio bijeg, vezivane oči, vezane ruke ili oduzimane cipele. Na samim mjestima pogubljenja su poredani, a potom ubijani rafalima iz automatskog oružja. One koji bi preživjeli su poslije ubijani pojedinačnim hicima iz neposredne blizine.

Prema rezultatima sudskih i drugih istraga, odnosno svjedočenju preživjelih, masovne egzekucije su se okvirno odigrali na sljedećim lokacijama (poredani kronološki):

  • Konjević Polje, 13.7., nekoliko stotina zarobljenika iz kolone koja se probijala prema Tuzli ubijeno na licu mjesta;
  • dolina rijeke Jadar, 13.7. oko podneva, ubijeno oko 17 zarobljenika;
  • dolina rijeke Cerska, 13.7. popodne, ubijeno oko 150 zarobljenika;
  • Sandići, 13.7. popodne, ubijeno oko 200 zarobljenika;
  • Poljoprivredna zadruga u Kravici, 13.-14.7., ubijeno između 1000 i 1500 zarobljenika;
  • Tišća, 14.7. oko ponoći, ubijena 22 zarobljenika;
  • Škola "Grbavci" u naselju Orahovcu, 14.7., ubijeno između 1000 i 2500 zarobljenika;
  • brana kraj sela Petkovići, noć 14 - 15.7., ubijeno između 1000 i 1500 zarobljenika;
  • vojna ekonomija Branjevo, 14-16.7., ubijeno oko 500 zarobljenika;
  • Kozluk, 14-17.7., ubijeno oko 500 zarobljenika;
  • područje oko Nezuka i Baljkovice, 18-19.7., ubijen nepoznat broj Bošnjaka koji su se predali nakon neuspjelog pokušaja proboja; jedna grupa je imala najmanje 11 ljudi
  • područje oko sela Meces, 20-21.7., ubijeno oko 350 Bošnjaka koji su se pokušali probiti

Točan redoslijed egzekucija, lokacije, broj ubijenih i način na koji su vršena ubistva se još uvijek nije u potpunosti nije utvrdio. Dijelom je to zbog činjenice da nakon nekih od tih događaja nije ostalo živih svjedoka među zarobljenicima, kao i da su vlasti Republike Srpske u periodu od augusta do novembra 1995. godine poduzele mjere da sakriju tragove, uključujući premještanje leševa iz primarnih u tzv. sekundarne grobnice. Neke od tih grobnica još uvijek nisu otkrivene, pa se točan broj ubijenih ne zna. Mnogi od detalja su tek okvirno poznati temeljem satelitskog i avio-izviđanja od strane američke vlade, obavještajnih podataka, kao i forenzičke analize koja je sprovedena nakon rata.

Prilikom premještanja leševa u sekundarne grobnice, često je dolazilo do njihovog oštećivanja i raspadanja, a ponekad su se različiti dijelovi jednog te istog leša premještali u različite grobnice. Sve je to prilično otežalo rad na točnoj identifikaciji žrtava, kao i određivanju kada i kako su ubijene.

Do godine 2006. pronađene su 42 masovne grobnice za koje se vjeruje da sadrže ostatke žrtva masakra. Istražitelji pretpostavljaju kako postoji oko 20-ak još uvijek neotkrivenih grobnica. U pronađenim grobnicama su otkriveni posmrtni ostaci između 5000 i 6000 osoba. Od toga je dosada identificirano oko 2000.

Vojne i političke posljedice masakra

Grob 13-godišnjeg dječaka stradalog u masakru (11.7. 2007.)

Iako je trebalo proći vremena da šira javnost dobije predodžbu o razmjerima masakra, on se vrlo brzo iskazao kao jedan od najvažnijih događaja kako sam za rat, tako i za kasnije događaje na prostoru bivše Jugoslavije.

Već je sam ulazak snaga RS-a u Srebrenicu, a nešto kasnije i Žepu, kao zaštićene zone UN, te zarobljavanje i protjerivanje stanovništva koje je UN trebalo zaštititi, od vodećih zapadnih političara kao i javnosti shvaćen kao provokacija na koju se mora odgovoriti, makar i simbolično. Već 25.7. 1995. su Radovan Karadžić i Ratko Mladić od strane Međunarodnog suda za bivšu Jugoslaviju optuženi za genocid, ratne zločine i zločine protiv čovječnosti.

Uz diplomatski pritisak se stvorio i konsenzus da se slični događaji moraju spriječiti, a sam rat zaustaviti odlučnim vojnim mjerama. Iako nije prihvaćen zahtjev novog francuskog predsjednika Jacquesa Chiraca da se VRS istjera iz Srebrenice, odnosno ponovno uspostavi zaštićena zona, pojačane su mjere zaštite već postojećih zona, prije svega opsjednutog Sarajeva. UN-ovim snagama su se priključile teško naoružane britanske i francuske jedinice organizirane u tzv. Snage za brzu reakciju (RRF) koje su bile sposobne voditi borbu sa snagama RS-a. NATO avijacija je intenzivirala kampanju bombardiranja srpskih položaja i vojnih objekata.

Jedna od zaštićenih zona UN u ljeto 1995. je bila i Bihaćka enklava, okružena teritorijem pod kontrolom bosanskih, odnosno krajiških snaga. Operacija Oluja, pokrenuta nekoliko tjedana nakon masakra u Srebrenici, se od strane hrvatskih vlasti pravdala nastojanjem da se spriječi da stanovnici Bihaća dožive istu sudbinu kao i stanovnici Srebrenice. Ta je akcija, kao i ofenzive Hrvatske vojske u BiH koje su nastavljene u sljedeća dva mjeseca, rezultirale vojničkim porazom bosanskih Srba, odnosno prihvaćanjem pregovora koji su rezultirali Daytonskim mirovnim sporazumom.

Iako se režim Slobodana Miloševića u tadašnjoj Saveznoj republici Jugoslaviji, odnosno Srbiji, nastojao formalno distancirati od bosanskih Srba i njihovih aktivnosti, u zapadnoj javnosti je vladao stav da je i on sposoban učiniti zločine nalik na masakr u Srebrenici. Nastojanje da se izbjegne ponavljanje sličnog masakra na Kosovu je bio jedan od argumenata za NATO-vu vojnu intervenciju kojom je 1999. godine uspostavljen današnji UN-ov protektorat na tom području.

Odbijanje, odnosno nedovoljan angažman vlasti SRJ, a kasnije Srbije, da lociraju, uhapse i Haškom sudu izruče glavne optuženike za zločine počinjene u Srebrenici se od strane vlada država-članica Europske Unije i NATO-a koristi kao glavni argument za blokiranje procesa ulaska Srbije u te organizacije. U junu 2005. godine, pred desetu obljetnicu masakra, objavljena je prva dosada video-snimka egzekucija iz Srebrenice, koju je provela paravojna formacija "Škorpioni". Objavljivanje te snimke, nedugo prije desete obljetnice masakra, je izazvalo rasprave u javnosti Srbije u ratu i pojačalo pritisak za hapšenjem Karadžića i Mladića.

Na prostoru same Bosne i Hercegovine se masakr u Srebrenici, odnosno tumačenje da je riječ o genocidu, među bošnjačkim političarima i javnošću koristi kao argument za reviziju Daytonskog sporazuma, odnosno ukidanje Republike Srpske kao genocidne tvorevine. Ti su se zahtjevi intenzivirali u junu 2005. pred 10. obljetnicu masakra, kao i pred presudu ICJ po tužbi BiH protiv SRJ za genoid. U samoj Srebrenici je opštinska skupština, u kojoj Bošnjaci čine većinu, 24.3. 2007. izglasala rezoluciju kojom se traži izdvajanje teritorija opštine iz RS. Taj zahtjev nisu prihvatile ni vlasti RS, ni Visoki predstavnik Christian Schwarz-Schilling, koji je umjesto toga iz RS izdvojio samo područje Memorijalnog centra Potočari te ga proglasio teritorijem BiH koji ne pripada nijednom od dva entiteta.

U samoj Holandiji je uloga holandskog bataljona u padu Srebrenice, odnosno njegov neuspjeh da spriječe masakr čest predmet političkih rasprava. Godine 2002. je Holandski Institut za ratnu dokumentaciju (NIOD) objavio službeni izvještaj o događajima neposredno pred i za vrijeme pada enklave. Iako je izvještaj holandske vojnike djelomično oslobodio odgovornosti, premijer Wim Kok, za čijeg prvog mandata (1994 - 1998) se dogodio masakr, je preuzeo političku odgovornost i podnio ostavku.

U proljeće 2005. godine je vlada Jana Petera Balkenendea koristile slike masakra iz Srebrenice u neuspjeloj propagandnoj kampanji čiji je cilj bio uvjeriti birače da na referendumu prihvate Evropski Ustav. Njome se sugeriralo da samo u politički potpuno ujedinjenoj Evropi više neće biti etničkih sukoba niti prilika da se ponove slični događaji.

Izvinjenje Vlade Republike Srpske

Povodom Izveštaja svoje Komisije za istraživanje događaja u srebreničkoj operaciji, Vlada Republike Srpske zaključuje da prihvaćeni Izveštaj „nedvosmisleno pokazuje, da su u području Srebrenice u julu 1995. godine, učinjeni zločini velikog obima grubim kršenjem međunarodnog humanitarnog prava“ i da je „ Republika Srpska iskazala odlučnost da se suoči sa istinom o događajima iz proteklog tragičnog sukoba na prostoru Bosne i Hercegovine“. Vlada RS izražava saosećanje sa bolom srodnika žrtava, „uz iskreno žaljenje i izvinjenje zbog tragedije koja im se dogodila“, kao i opredeljenje da se pred lice pravde izvedu sva lica koja su počinila ratne zločine“.[2]

Izvinjenje Srbije

Glavni članak: Deklaracija o Srebrenici

Skupština Republike Srbije je 30. marta 2010. godine usvojila Rezoluciju o Srebrenici, kojom se izvinjava porodicama žrtava zbog toga što nije učinjeno sve da se zločin spreči:

Skupština Srbije najoštrije osuđuje zločin nad bošnjačkim stanovništvom Srebrenice u julu 1995. godine, na način utvrđen presudom Međunarodnog suda pravde. Izražava se saučešće i izvinjenje porodicama žrtava zbog toga što nije učinjeno sve da se spreči ova tragedija.

– Rezoluciju Narodne Skupštine Republike Srbije o Srebrenici

Sudski postupci

Masakr u Srebrenici je rezultirao s nekoliko sudskih procesa na međunarodnim, odnosno nacionalnim sudovima nekoliko država.

Prva važnija osuda za zločine se dogodila od strane Haškog tribunala 29.11. 1996. kada je Dražen Erdemović, pripadnik 10. diverzantskog odreda pri Glavnom štabu VRS, nakon priznanja krivnje, odnosno sudjelovanja u ubojstvu 70 zarobljenika, osuđen na 10 godina zatvora (kasnije smanjeno na 5 godina).

Godine 2001. Haški sud je generala Radislava Krstića, koji je komandirao Drinskim korpusom VRS u vrijeme masakra, osudio na 46 godina zatvora zbog pomaganja genocida (tri godine kasnije kazna mu je smanjena na 35 godina). To je bila prva sudska presuda temeljem koje je ICTY utvrdio da se na području Srebrenice odigrao genocid.

Pukovnik Vidoje Blagojević, komandant Bratunačke brigade VRS, je za svoje sudjelovanje u masakru 2005. godine osuđen na 18 godina zatvora, što je kasnije smanjeno na 15 godina.

Na Haškom sudu se za zločine počinjene u Srebrenici tokom jula 1995. godine se trenutno sudi ili priprema suđenje sljedećem oficirima VRS, koji se nalaze u pritvoru Tribunala, pošto su se dobrovoljno predali ili su uhapšeni: Ljubomiru Borovčaninu, Ljubiši Beari, Dragi Nikoliću, Vinku Pandureviću, Vujadinu Popoviću, Milanu Gveri i Radivoju Miletiću. Za genocid ili učešće u zavjeri da se počini genocid su optuženi Beara, Popović, Pandurević, Nikolić i Borovčanin, dok se optužba za zločin protiv čovječnosti nad muslimanskim stanovništvom stavlja na teret generalima Tolimiru, Gveru, Miletiću i kapetanu Trbiću. U proljeće 2007. general Zdravko Tolimir je uhapšen na granici Srbije i BiH i izručen u Haag. Trbićev proces je, pak, od strane Haškog tribunala prepušten pravosuđu Bosne i Hercegovine.

Uz Trbića se pred sudovima Bosne i Hercegovine sudi sljedećim osobama: Milošu Stuparu, Milenku Trifunoviću, Petru Mitroviću, Aleksandru Radovanoviću, Miladinu Stevanoviću, Branu Džiniću, Slobodan Jakovljeviću, Branislavu Medanu, Dragiši Živanoviću i Veliboru Maksimoviću.

U aprilu 2007. je Specijalni sud za ratne zločine u Beogradu šestoricu pripadnika "Škorpiona" - paravojne jedinice iz Srbije čija su ubistva zabilježena na video-vrpci objavljenoj 2005. godine - osudio na ukupno 58 godina zatvora.

U februaru 2007. je Međunarodni sud pravde, odlučujući po tužbi Bosne i Hercegovine protiv Srbije i Crne Gore za genocid, oslobodio Srbiju direktne odgovornosti za genocid, ali je potvrdio ranije presude Haškog tribunala prema kojima se na području Srebrenice u julu 1995. godine odigrao genocid.

U junu 2007. je holandska pravna tvrtka Van Diepen Van den Kref u ime 6.000 pripadnika rodbine ubijenih u masakru podnijela tužbu protiv holandske vlade, obrazloživši je tvrdnjom da Holandski bataljon nije ispunio obavezu zaštite stanovnika enklave.

Negiranje genocida, revizionizam i teorije zavjere

Službena verzija, odnosno verzije događaja u i oko Srebrenice u julu 1995. godine, temeljena na presudama međunarodnih sudova, a koju su uglavnom prihvatile zapadne vlade i UN, je godinama predmet potpunog ili djelomičnog osporavanja, odnosno nastojanja da se tim događajima da drukčije tumačenje.

To se prvenstveno odnosi na javnost i vlasti Republike Srpske, koje su ispočetka u potpunosti negirale masakr. Komisija RS sastavljena s namjerom sastavi službeni stav o masakru je prvo utvrdila da masakra nije bilo, odnosno da su bošnjački muškarci počinili kolektivno samoubistvo. Vlasti RS su masakr priznali tek 2004. godine. Na intervenciju Visokog predstavnika za BiH Paddyja Ashdowna RS je morala sastaviti novu komisiju i njeni nalazi u oktobru 2005. godine su utvrdili da je u Srebrenici izvršeno masovno ubistvo između 7800 i 8000 bošnjačkih muškaraca od strane vojnih i policijskih jedinica RS-a. Nacionalistički raspoloženi dio srpske javnosti nalaze te komisije smatra rezultatom političkog pritiska.

S vremenom, a pogotovo objavljivanja video-snimke "Škorpiona" u junu 2005. godine, u srpskoj javnosti - kako u RS, tako i u samoj Srbiji - je počeo prevladavati stav da se masovna ubistva uistinu dogodila, ali se umjesto toga počeo osporavati njihov opseg, karakter, kao i broj žrtava. Tako se smatra da je brojka od oko 8000 žrtava preuveličana, odnosno da je veliki dio bošnjačkih žrtava poginuo u borbama za enklavu, odnosno u pokušaju proboja. Također se osporavaju navodi da su masovna ubistva zarobljenika bila unaprijed planirana, odnosno da su snage RS-a napale enklavu s jasnom namjerom da počine masakr. Kao motiv zločina se najčešće navodi odmazda zbog zločina koje su bošnjačke snage počinile nad srpskim civilima u okolici Srebrenice. Preuveličavanje zločina kod Srebrenice je, prema takvim mišljenjima, motivirano nastojanjem zapadnih sila da se demoniziraju Srbi kao nacija, opravda vojna intervencija protiv njihovih entiteta i država, odnosno zataškaju zločini u kojima su sami Srbi bili žrtve, odnosno opravdaju bošnjački, hrvatski i NATO-vi zločini. Takvi stavovi su osim u Srbiji, rašireni i u Rusiji i u drugim pravoslavnim zemljama, kao i u kod nekih ekstremno desnih stranaka u Zapadnoj Evropi koje se protive useljavanju iz muslimanskih zemalja.

Revizionistički stavovi prema Srebrenici postoje i među ekstremnim ljevičarima i pacifistima u zapadnim državanma koji su se suprostavljali NATO-vim vojnim intervencijama u BiH i kasnije na Kosovu. Prema njima je masakr preuveličan, odnosno njegovi detalji postali predmetom medijske manipulacije kojim bi se opravdale ne samo te intervencije, nego ustanovila doktrina tzv. humanitarnog rata kojom SAD i njihovi saveznici pod krinkom spriječavanja genocida i potlačivanja etničkih manjina krše međunarodno pravo u svrhu ostvarivanja vlastitih ekonomskih interesa, za što je primjer rat u Iraku. Najpoznatiji predstavnici takvih stavova su Diana Johnstone i Noam Chomsky.

U manjem dijelu bošnjačke javnosti, uključujući i neke od preživjelih iz Srebrenice, s vremenom su se pojavile teorije zavjere koje pad Srebrenice te događaje koji su uslijedili tumače kao posljedicu tajnog sporazuma između Alije Izetbegovića i Karadžića o razmjeni istočnobosanskih enklava za dijelove Sarajeva sa srpskom većinom. Prema tim špekulacijama, Srebrenica i Žepa su namjerno žrtvovane, iako su se mogle vojnički obraniti. U tom sporazumu su sudjelovale i zapadne vlade, čime se tumači njihova nevoljkost da uhvate Karadžića koji bi na suđenju mogao iznijeti kompromitirajuće detalje.

Povezano

Reference

  1. ↑ * „European Parliament resolution of 15 January 2009 on Srebrenica”. European Parliament. Pristupljeno 10 August 2009. 
  2. ↑ 2,0 2,1 Nož, žica, sramota
  3. ↑ „Izglasana rezolucija o genocidu u Srebrenici”. Index.hr. 23.5.2024. Pristupljeno 23.5.2024. 

Vanjske veze

Izvor: https://sh.wikipedia.org/w/index.php?title=Genocid_u_Srebrenici&oldid=42242015