Prijeđi na sadržaj

Miranda (mjesec)

Izvor: Wikipedija
Za druga značenja pogledajte Miranda.
Miranda
Miranda (Voyager 2): Uz lijevi i desni rub vidljive su korone. Ispod središta slike je Chevron.
Miranda (Voyager 2): Uz lijevi i desni rub vidljive
su korone. Ispod središta slike je Chevron.
Otkriće
Otkrio Gerard P. Kuiper
Datum otkrića 16. veljače 1948.
Privremena oznaka Uranus V
Planet Uran
Grupa satelita veliki unutarnji pravilni
Orbitalni elementi
Ekscentricitet (e) 0.0013
Prosječna udaljenost 129,390 km
Orbitalni period (P) 1.413479 d
Inkl. prema ekvatoru planeta 4.232°
Fizičke osobine
Srednji promjer 480×468.4×465.8 km
Površina 700,000 km²
Masa 6.59·1019 kg (1.103·10-5 x Zemlja)
Volumen 54,835,000 km³
Gustoća 1.2 g/cm³
Gravitacija na površini 0.079 m/s² (~0.008 g)
Brzina oslobađanja 190 m/s
Period rotacije sinkrona rotacija
Albedo 0.32
Prosječna površinska
temperatura
~59 K
Atmosferski pritisak 0 Pa
Nagib osi

Miranda (također Uran V) je prirodni satelit Urana. Kruži oko Urana na udaljenosti oko 129 850 km. Približno je kružnog oblika, dimenzija 480 × 468 × 466 km. pa je njen prosječni promjer 472 km. Masa ovog satelita iznosi 6.59 × 1019 kg. Na Mirandi je izmjerena maksimalna temperatura od 86 K (-187 °C).

Otkrio ju je Gerard Kuiper 1948. godine. Voyager 2 (1986.) je za sada jedina letjelica koja je posjetila Mirandu.

Sastav i reljef

[uredi | uredi kôd]

Miranda je građena od stijenja i vodenog leda. Iako najmanji od Uranovih pet velikih satelita, Miranda ima najzanimljiviji reljef. Njena površina je, kao nigdje u Sunčevom sustavu, složena mješavina različitih tipova terena. Jedni do drugih nalaze se doline, litice, pukotine, krateri, terase i kanjoni.

Najupečatljiviji detalj na njenoj površini je svijetli "V-oblik" poznat pod imenom Chevron. Uz Chevron, lako se uočavaju i korone (lat. coronae), sustavi koncentričnih planina i pukotina. Neki kanjoni su duboki i po 20 km, a snimljena je i strma litica visine 5 km.

Porijeklo reljefnih karakteristika

[uredi | uredi kôd]

Prema starijoj teoriji, raznovrsnost Mirandinog reljefa rezultat je višestrukih udara u ranoj povijesti satelita. Prilikom svakog udara, dijelovi Mirandine jezgre i kore bi se izmiješali. Kasnije uzdizanje djelomično otopljenog leda iz unutrašnjosti uzrokovalo je poznati Chevron, dok su korone nastale nabiranjem kore.

Prema novijoj teoriji, na današnji izgled Mirande nisu mnogo utjecali eventualni udari velikih tijela, već tektonske aktivnosti. No što je moglo biti pokretač tektonskih aktivosti? Miranda je premala da bi mogla dugo zadržati energiju dobivenu raspadom radioaktivnih elemenata, što još i danas grije unutrašnjost Zemlje. Vjerojatna pretpostavka su plimne sile kao kod Jupiterove Europe.

Iako Miranda danas nije u rezonanciji s nekim od ostalih satelita (kao što je slučaj s Europom), takva je rezonancija mogla postojati u prošlosti. Rezonancija dvaju satelita je pojava kod koje se sateliti u svom obilaženju oko matičnog planeta susreću (tj. unutarnji prestiže vanjski) uvijek na istom mjestu. Plimne sile uzrokuju stvaranje plimne izbočine - izobličavanje satelita, što stvara trenje. Trenje zagrijava unutrašnjosti i topi led u unutrašnjosti koji se zatim podiže prema površini. Rezonancija osigurava da se satelit uvijek rasteže po istoj osi, pa se efekt s vremenom akumulira.

Zbog mijenjanja putanja satelita, nestalo je rezonancije i Miranda je izgubila izvor energije za tektonske aktivnosti, zbog čega njeno raslojavanje (Planetarna diferencijacija) nije nikada dovršeno.

Izvori

[uredi | uredi kôd]

Vanjske poveznice

[uredi | uredi kôd]