Idi na sadržaj

Nagib Mahfuz

Uredi veze
S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Nagib Mahfuz
Puno imeNaguib Mahfouz Abdelaziz Ibrahim Ahmed Al-Basha
Rođenje (1911-12-11) 11. decembar 1911.
Kairo, Egipat
Smrt30. august 2006(2006-08-30) (94 godine)
Kairo, Egipat
ZanimanjePisac
ObrazovanjeUniverzitet u Kairu
Period1930–2004.
Poznata djela
Suprug(a)Atiyatullah Ibrahim
Djeca2

Nedžib Mahfuz (arapski: نجيب محفوظ عبد العزيز ابراهيم احمد الباشا; 11. decembar 1911 – 30. august 2006) bio je egipatski književnik.

Počeo se baviti pisanjem sa sedamnaest godina, objavio je 35 romana, preko 350 kratkih priča, 26 scenarija, stotine kolumni u opticaju za egipatske novine i sedam drama tokom 70-godišnje karijere, od 1930-ih do 2004. "Kairska trilogija" (1956, 1957) je remek djelo. Godine 1959. objavljuje "Sinove naše mahale" koje zbog bogohulnosti biva zabranjeno u Egiptu. Upravo se ova knjiga smatra razlogom atentata na Mahfuza 1994. godine, nakon kojeg je Mahfuz bio pod stalnom pratnjom tjelohranitelja.[1]

Dobitnik je egipatskog odlikovanja "Ogrlica Nila" te Nobelove nagrade za književnost (1988) i time postao prvi arapski pisac koji je dobio ovu nagradu.[2]

Svi njegovi romani se događaju u Egiptu i uvijek spominje traku, koja je jednaka svijetu. Njegova najpoznatija djela su Kairska trilogija i Djeca Gebelavija. Mnoga Mahfuzova djela su snimljena u egipatskim i stranim filmovima; nijedan arapski pisac ne nadmašuje Mahfuza po broju djela koja su adaptirana za bioskop i televiziju. Dok se Mahfuzova književnost svrstava u realističku književnost, u njoj se pojavljuju egzistencijalne teme.[3]

Rani život i obrazovanje

[uredi | uredi izvor]

Rođen je u muslimanskoj egipatskoj porodici niže srednje klase u Starom Kairu 1911. godine. Prvi dio njegovog imena koji je dobio ime izabran je u znak zahvalnosti poznatom akušeru, Naguib paši Mahfuzu, koji je nadgledao teški porod njegove majke.[4] Mahfuz je bio sedmo i najmlađe dijete, sa četiri brata i dvije sestre, svi su bili mnogo stariji od njega. Porodica je živjela u dva popularna okruga u Kairu: prvo, u četvrti Bayt al-Qadi u četvrti Gamaleya u starom gradu, odakle su se 1924. preselili u Abbaseju, zatim novo predgrađe Kaira sjeverno od starog grada, lokacije koje će pružiti pozadinu mnogim kasnijim Mahfuzovim spisima. Njegov otac, Abdel-Aziz Ibrahim, koga je Mahfuz opisao kao "staromodnog", bio je državni službenik, a Mahfuz je na kraju krenuo njegovim stopama 1934. Mahfuzova majka Fatima bila je kćerka Mustafe Qasheesha, al- Azhar šeik, iako je i sama nepismena, vodila je dječaka Mahfuza na brojne ekskurzije na kulturne lokacije kao što su Egipatski muzej i piramide.[5]

Porodica Mahfuz su bili pobožni muslimani, a Mahfuz je imao strogo islamsko vaspitanje. U intervjuu je elaborirao strogu religioznu klimu kod kuće tokom svog djetinjstva. Izjavio je da "nikada ne biste pomislili da će iz te porodice proizaći umjetnik."[5]

Egipatska revolucija 1919. imala je snažan uticaj na Mahfuza, iako je tada imao samo sedam godina. Sa prozora je vidio kako britanski vojnici pucaju na demonstrante u pokušaju da ih rastjeraju.[6] Prema Mahfuzu, "Moglo bi se reći... da je jedina stvar koja je najviše uzdrmala sigurnost mog djetinjstva bila revolucija iz 1919. godine".

U svojim ranim godinama, mnogo je čitao i bio je pod utjecajem Hafiza Najiba, Tahe Husseina i Salama Moussa, fabijanskog intelektualca.[7]

Nakon završetka srednjeg obrazovanja, 1930. je primljen na Egipatski univerzitet (sada Univerzitet u Kairu), gdje je studirao filozofiju, diplomirao 1934. Do 1936., nakon što je proveo godinu dana radeći na magistarskom studiju filozofije, odlučio je prekinuti studije i postati profesionalni pisac. Svoj prvi rad objavio je u Al Majalla Al Jadida, časopisu koji je pokrenuo Salama Musa 1929. godine.[8] Mahfuz je tada radio kao novinar za Arrissalah, i davao kratke priče za Al-Hilal i Al-Ahram.

Državna služba

[uredi | uredi izvor]

Nakon što je 1934. godine diplomirao filozofiju na Univerzitetu u Kairu, pridružio se egipatskoj državnoj službi, gdje je nastavio raditi na raznim pozicijama i ministarstvima do penzionisanja 1971. Prvo je služio kao službenik na Univerzitetu u Kairu, a zatim 1938. u Ministarstvu islamskih vakufa (Awqaf) kao parlamentarni sekretar ministra islamskih vakufa. Godine 1945. zatražio je premještaj u biblioteku mauzoleja al-Ghuri, gdje je intervjuisao stanovnike svog kvarta iz djetinjstva u sklopu "Projekta dobrih zajmova".[9] Pedesetih godina prošlog vijeka radio je kao direktor za cenzuru u ministarstvu umjetnosti, kao direktor Fondacije za podršku kinematografiji, te konačno kao konsultant Ministarstva kulture.[10]

Karijera

[uredi | uredi izvor]

Objavio je 34 romana, preko 350 kratkih priča, desetine scenarija i pet drama tokom 70-godišnje karijere. Njegovo možda najpoznatije djelo, Kairska trilogija, opisuje živote tri generacije različitih porodica u Kairu od Prvog svjetskog rata do nakon vojnog udara 1952. kojim je svrgnut kralj Faruk. Bio je član odbora izdavača Dar el-Ma'aref. Mnogi od njegovih romana objavljeni su u El-Ahramu, a njegovi spisi su se također pojavljivali u njegovoj sedmičnoj kolumni. Prije Nobelove nagrade na Zapadu se pojavilo samo nekoliko njegovih romana.[11]

Pokušaj atentata i posljedice

[uredi | uredi izvor]

Objavljivanje Satanskih stihova oživjelo je kontroverzu oko Mahfuzovog romana Djeca Gebelavija. Uslijedile su prijetnje smrću Mahfuzu, uključujući jednu od "slijepog šeika", Egipćanina Omara Abdulrahmana. Mahfuz je dobio policijsku zaštitu, ali je 1994. ekstremista uspio napasti 82-godišnjeg romanopisca ubovši ga nožem u vrat ispred njegove kuće u Kairu.[12]

Preživio je, trajno zahvaćen oštećenjem nerava desnog gornjeg ekstremiteta. Šesnaest osoba je izvedeno na vojno suđenje, a dvoje od njih osuđeno je na smrtnu kaznu i na kraju obješeno. Nakon incidenta, Mahfuz nije bio u stanju pisati više od nekoliko minuta dnevno, pa je pisao sve manje i manje djela. Nakon toga je živio pod stalnom zaštitom tjelohranitelja. Konačno, početkom 2006. roman je objavljen u Egiptu s predgovorom koji je napisao Ahmad Kamal Aboul-Magd. Nakon prijetnji, Mahfuz je ostao u Kairu sa svojim advokatom Nabilom Mounir Habibom. Mahfuz i Mounir bi većinu vremena provodili u Mounirovoj kancelariji; Mahfuz je koristio Mounirovu biblioteku kao referencu za većinu svojih knjiga. Mahfuz je ostao sa Mounirom do njegove smrti.[13][11]

Lični život

[uredi | uredi izvor]

Mahfuz je ostao neženja do 43. godine jer je vjerovao da će, sa svojim brojnim ograničenjima i ograničenjima, brak ometati njegovu književnu budućnost.[7] "Bojao sam se braka... posebno kada sam vidio koliko su moja braća i sestre zauzeti društvenim događajima zbog toga. Ovaj je išao u posjetu ljudima, onaj je pozivao ljude. Imao sam utisak da će bračni život zauzeti sve svoje vrijeme vidio sam kako se davim u posjetama i zabavama."[14]

Međutim, 1954. godine tiho se oženio koptskom pravoslavnom ženom iz Aleksandrije, Atiyyatallah Ibrahim,[15] sa kojom je imao dvije kćeri, Fatimu i Umm Kalthum. Par je u početku živio u kući u čamcu u dijelu Agouza u Kairu na zapadnoj obali Nila, a zatim se preselio u stan uz rijeku u istom području. Mahfuz je izbjegavao javno izlaganje, posebno ispitivanje njegovog privatnog života, što je moglo postati, kako je rekao, "blesava tema u časopisima i radijskim programima."[16]

Djela

[uredi | uredi izvor]
  • "Kairska trilogija"
  • "Djeca Gebelavija"
  • "Lopovi i psi"
  • "Kvart Han al-halil"
  • "Igra sudbine"
  • "Karnak"
  • "Ostalo je još sat vremena"
  • "Tijesna ulica" (1947)
  • "Put između dva dvorca" (1956)
  • "Razgovori na Nilu" (1966)
  • "Sinovi naše mahale" (1967)
  • "Pansion Miramar" (1967)
  • "Saga o bijednicima" (1977)
  • "Kao u hiljadu i jednoj noći" (1982)

Također pogledajte

[uredi | uredi izvor]

Spisak egipatskih pisaca

Reference

[uredi | uredi izvor]
  1. ^ "President pays tribute to Mahfouz". BBC News. 30. 8. 2006.
  2. ^ "Award Ceremony Speech". Nobel Prize.org. Nobel Media. Pristupljeno 24. 10. 2013.
  3. ^ حايم غوردون (1990). مصر نجيب محفوظ: الثيمات الوجودية في كتاباته. ISBN 0313268762.
  4. ^ حياة نجيب محفوظArhivirano 22. 7. 2015. na Wayback Machine
  5. ^ a b Rasheed El-Enany (25. 6. 1993). Naguib Mahfouz: The Pursuit of Meaning. Psychology Press. ISBN 978-0-415-07395-0.
  6. ^ Stock, A Mummy Awakens: The Pharaonic Fiction of Naguib Mahfouz, str. 13-14
  7. ^ a b Charlotte El Shabrawy (Summer 1992). "Naguib Mahfouz, The Art of Fiction No. 129". The Paris Review. Summer 1992 (123).
  8. ^ Sabry Hafez (2017). "Cultural Journals and Modern Arabic Literature: A Historical Overview". Alif: Journal of Comparative Poetics (37): 23. JSTOR 26191813.
  9. ^ El-Enany, Rasheed. "Naguib Mahfouz: His Life and Times". Cairo:AUC Press, 2007. str. 170–174
  10. ^ Tore Frängsmyr; Sture Allén (1993). Nobel Lectures: Literature, 1981–1990. World Scientific. str. 121. ISBN 978-981-02-1177-6. Pristupljeno 26. 9. 2012.
  11. ^ a b Stock, Raymond (11 December 2018). "Naguib Mahfouz and the Nobel Prize: A Blessing or a Curse?". The Georgia Review.
  12. ^ "President pays tribute to Mahfouz". BBC News. 30 August 2006.
  13. ^ "Naguib Mahfouz – Biographical". nobelprize.org.
  14. ^ El Shabrawy, Charlotte. "Naguib Mahfouz, The Art of Fiction No. 129". The Paris Review. Pristupljeno 24 October 2013.
  15. ^ El-Enany, Rasheed. "Naguib Mahfouz: His Life and Times". Cairo:AUC Press, 2007. p 172
  16. ^ Greška kod citiranja: Nevaljana oznaka <ref>; nije naveden tekst za reference s imenom aucp

Vanjski linkovi

[uredi | uredi izvor]
Commons logo
Commons logo
Commons ima datoteke na temu: Nagib Mahfuz
Logo Wikicitata
Logo Wikicitata
Wikicitati imaju citate vezane za: Nagib Mahfuz


Nedovršeni članak Nagib Mahfuz koji govori o dobitnicima Nobelove nagrade treba dopuniti. Dopunite ga prema pravilima Wikipedije.

Preuzeto iz "https://bs.wikipedia.org/w/index.php?title=Nagib_Mahfuz&oldid=3666052"