Notar
| Notar notārius | |
|---|---|
 | |
Notar (od latinskog: notārius[1]) ili Javni bilježnik je javni službenik čija je glavna funkcija autentifikacija (ovjera) ugovora, akata i drugih dokumenata odgovarajućom potvrdom sa notarskim pečatom.[2] Notari su u suštini paradržavni službenici, produžena ruka državne administacije i čuvari režima.
Notar kao ličnost od javnoga povjerenja sastavlja i izdaje javne isprave o pravnim poslovima i o izjavama kojima se utvrđuju prava - notarski akti. On sastavlja zapisnike o pravnim radnjama koje je obavio ili kojima je prisustvovao - notarski zapisnici, te potvrde o činjenicama kojima je svjedočio - notarske potvrde; službeno ovjerava privatne isprave - legalizacija. Pored tog prima na čuvanje isprave, novac i predmete od vrijednosti radi njihove predaje drugim ličnostima ili nadležnim organima - notarski polog, savjetuje klijente i obavlja po nalogu suda ili drugih organa državne uprave, određene radnje i druge poslove predviđene zakonom.[1]
Posao koju obavljaju notari spada u domenu preventivne pravne zaštite, zato jer oni svojim djelovanjem pridonose pravnoj sigurnosti i izbjegavanju parničenja. Broj notarskih mjesta ograničen je (numerus clausus). Teritorij države podijeljen je na notarska područja - u kojima notari moraju imati urede. Službeno područje notara u pravilu se poklapa sa jurisdikcijom općinskog suda u kojem on ima svoje sjedište.[1]
Notar je nepristrani povjerenik (svih) stranaka i zato za njega vrijede pravila o izuzeću kao i za suce, on po službenoj dužnosti poduzima radnje na zahtjev klijenata, a ne na bazi naloga kao advokat. Zato što je nepristrani povjerenik klijenata, - notar je dužan čuvati - notarsku tajnu. Zbog specifičnosti svoje funkcije notar ne može obavljati advokatski posao niti obavljati neki drugi posao za plaću.[1]
Notare u zemljama kontinentalnog prava može se ugrubo opisati kao pravnike specijalizirane za pravne poslove u vezi sa nekretninama, prodajom, hipotekama i ovrhama, ali im načelno nije dopušteno da se pojave na sudu. Dokumenti koje je notari pripreme ili ovjere na odgovarajući način, na sudovima tih zemalja uzimaju se kao pravovaljani, bez daljnjih dokaza o njihovoj autentičnosti; jer notar garantira identitet stranaka.[2]
U Engleskoj i Walesu, i državama kontinentalnog prava u Zapadnoj Evropi, te u latinoameričkim i kanadskomQuebecu, pozicija - notara je mnogo važnija nego u Sjedinjenim Američkim Državama. Notari u Engleskoj i Walesu su pravnici koji se uglavnom bave ovjerom potpisa i trgovačkih i privatnih dokumenata za korištenje izvan Ujedinjenog Kraljevstva. Uz to su ovlašteni za obavljanje prakse u svim pravnim područjima, ali ne provode sudske postupke.[2]
Notari mogu zastupati klijente u nespornim stvarima pred sudovima i drugim javnim tijelima ako su te stvari u direktnoj vezi sa nekom od njihovih isprava. Za pravnu valjanost određenih vrsta pravnih poslova nužna je forma - notarskog akta. Fundamentalna karakteristika notarskih akata i njihovih dokumenata je u tome - što imaju snagu javnih isprava, ako su prigodom njihova sastavljanja i izdavanja ispunjene bitne zakonske formalnosti. Notarski akti mogu imati i karakteristike ovršnih isprava, jer se na bazi njih može direktno tražiti sudska ovrha, jednako kao i na osnovi sudske nagodbe. Notarski akt je ovršna isprava ako je u njemu utvrđena određena obaveza na radnju oko koje su se stranke dogovorile te ako sadrži izjavu obavezanika o tome da se na bazi tog akta može provesti ovrha.[1]
U Sjedinjenim Američkim Državama - kvalifikacije za taj posao se malo razlikuju od države do države, ali u globalu - notar mora biti punoljetni državljanin i stanovnik područja u kom želi biti imenovan. Nadležnost notara ograničena je na državu, a u nekim saveznim državama, samo na County u kom notar ima prebivalište.[2]
U zemljama tog pravnog sistema notari mogu postati i mirovni suci, savjetnici, pojedini oficiri i neki službenici suda.[2]
U kanadskoj provinciji Quebec, koja slijedi tradiciju građanskog kontinentalnog prava, postoje obrazovni zahtjevi za notare slične onima za pravnike.[2]
U zemljama anglosaksonskog prava sudovi ne prihvaćaju kao vjerodostojne dokumente ovjerene od notara, osim u slučaju mjenica koje su protestirane u inozemstvu. Isto tako notari ne mogu sastaviti pravne dokumente kao što su oporuke, ugovori, hipoteke i zemljišnoknjižni ulošci, jer je to pravnički posao. Međutim brojni propisi zahtijevaju da autentičnost određenih dokumenata bude ovjerena od strane notara, u Sjedinjenim Američkim Državama su to najčešće dokumenti koji se odnose na promet nekretninama. U takvim slučajevima notar ne smije ovjeriti dokument ličnosti koja se nije pojavila pred notarom ili koja mu nije poznata, osim ako se prezentiraju dokazi o identifikaciji.[2]
Današnje notare imenuju, nakon podnošenja zahtjeva organi državne uprave (ministar), a ono obično stupa na snagu nakon plaćanja učešća i polaganja zakletve, a u u mnogim dijelovima Sjedinjenih Američkih Država uz sve to mora se položiti i popriličan novčani depozit radi osiguranja posla.[2]
U Rimskom pravu notarius je orginalno bio rob ili slobodnjak zapisničar koji je bilježio sudski proces. Međutim, rad suvremenog notara više odgovara onom koji je obavljao rimski tabularius, koji je uzeo i spremao dokaze u Tabularium.[2] Za srednjeg vijeka notar je bio službenik crkve koji je čuvao dokaze, ali su njegove dužnosti bile uglavnom sekularne.[2]
Notari su 1948. osnovali svoje međunarodno udruženje - International Union of Notaries u kojem se u prvom valu učlanilo samo 19 država koje su u to vrijeme imale notare, 2018. je njihov broj narastao na 88, od toga su njih 22 iz Evropske Unije.[3]
- ↑ 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 „Bilježnik, javni” (hrvatski). Hrvatska Enciklopedija LZMK. Pristupljeno 7. 2. 2019.
- ↑ 2,00 2,01 2,02 2,03 2,04 2,05 2,06 2,07 2,08 2,09 „Notary” (engleski). Encyclopædia Britannica. Pristupljeno 7. 2. 2019.
- ↑ „Mission” (engleski). International Union of Notaries. Pristupljeno 7. 2. 2019.
