Prijeđi na sadržaj

Okupacija baltičkih država

Izvor: Wikipedija

Okupacija baltičkih država je izraz pod kojim se u svom najčešćem, odnosno najužem, smislu opisuje okupacija teritorije triju baltičkih država - Estonije, Latvije i Litve - od Sovjetskog Saveza na početku drugog svjetskog rata, odnosno 14. lipnja 1940. godine[1][2] nakon koje je tokom sljedećih mjeseci njihova aneksija, odnosno pripajanje SSSR-u gdje su imale formalni status sovjetskih republika. [3][4] Okupacija je predstavljala primjenu odredbi sporazuma pakt Ribbentrop-Molotov iz 1939. između SSSR i nacističke Njemačke o podjeli interesnih sfera, odnosno teritorija dotada nezavisnih država u Istočnoj Evropi. Sovjetska vladavina na tim područjem je trajala kratko, odnosno do njemačke invazije SSSR-a u ljeto 1941. tokom koje su njemačke trupe zauzele baltičke zemlje. Nakon baltičke ofanzive 1944. te kapitulacije njemačkih trupa u Kurlandu 1945. Sovjeti su ponovno preuzeli vlast nad baltičkim zemljama te je držali do 1991. i raspada SSSR. U širem smislu se cjelokupni period od 1940. do 1991. naziva sovjetskom okupacijom, posebno u historiografiji i službenim stavovima samih baltičkih država, odnosno u zapadnom svijetu.

Sovjetska okupacija je izvor brojnih kontroverzi u odnosima današnjih baltičkih država (odnosno EU i Zapada općenito) i Rusije, dijelom zbog različitog tumačenja međunarodnopravnog statusa okupiranih zemalja, tako i zbog dalekosežnih političkih, ekonomskih i demografskih posljedica koje je na baltičke zemlje ostavila poluvjekovna sovjetska vlast.

Baltičke zemlje tokom najvećeg dijela Novog vijeka nisu (s djelomičnim izuzetkom Litve koja je činila sastavni dio Poljsko-litavsnke konfederacije) postojale kao samostalni politički entiteti, nego su bile dio teritorija susjednih država kao što su Švedska, Pruska, a na kraju i Rusko Carstvo, koje je je 1721. nakon Velikog sjevernog rata anektiralo Estoniju i Latviju, a 1795. i Litvu poslije Treće podjele Poljske. Tokom ruske vlasti se u 19. vijeku među lokalnim estonskim, latvijskim i litvanskim stanovništvom počela razvijati nacionalna svijest, ali prilika za stvaranje nacionalnih država se stvorila zahvaljujući porazima Rusije u prvom svjetskom ratu, tokom kojih je teritorije baltičkih zemalja okupirala njemačka vojska, odnosno izbijanju ruske revolucije 1917.

Suprotno od situacije u susjednoj Finskoj gdje je lokalna nacionalistička grupa preuzela vlast u Estoniji i Letoniji na vlast 1917 dolaze socijalisti, ali u razdoblju 1918-20 te vlade će biti oborene zapadnom vojnom intervencijom nakon čega su zamjenjene nacionalističkim poretkom. Boljševici, koji su krajem 1917. preuzeli vlast u Petrogradu, načelno su tim državama po zapadnom vojnom pretnjom priznali pravo na samoodređenje pa su u tom smislu potpisano mirovni sporazumi.

Tokom sljedeće dvije decenije, sve tri države su nastojale uspostaviti moderne demokratske poretke, ali je njihovom unutrašnjom politikom u značajnoj mjeri dominirao antikomunizam (pa su komunističke partije bile izvan zakona), a u vanjskoj politici antisovjetizam, odnosno nastojanje da se od eventualne sovjetske prijetnje po vlastitu nezavisnost obrane čvrstim vezivanjem za zapadne sile - prije svega Francusku, koja je baltičke zemlje držala dijelom tzv. antisovjetskog sanitarnog kordona, Poljsku (koja je baltičke zemlje smatrala ključnim za koncept vlastite sfere Međumorja), te poratne Njemačke, koja je interes za istočne zemlje pravdala i zbog relativno značajne njemačke zajednice u tim područjima. S druge strane je ta nastojanja komplicirao poljsko-litvanski rat kojim je Poljska 1920. Litvi oduzela prijestolnicu Vilnius, ali i velikonjemačka prisizanja na litvansku Klaipedu, koja su se posebno intenzivirala nakon dolaska Hitlerovih nacista na vlast u Njemačkoj. 1930-ih sve tri države teško pogađa velika ekonomska kriza, koja će u Litvi dovesti do kraha demokracije i uspostave autokratskog režima.

Sovjetski vlastodršci su ispočetka bili pomireni s gubitkom baltičkih zemalja, iako je pripajanje zakavkaskih republika, odnosno Dalekoistočne Republike početkom 1920-ih pokazalo kako se novostvorene države mogu uključiti u novi sovjetski poredak. Za to, međutim, dugo vremena postojale adekvatne okolnosti, prije svega zbog bojazni sovjetskih vlasti da bi agresivni potezi prema baltičkim zemljama mogle SSSR, još uvijek neoporavljen od ratnog kaosa te izložen problemima vezanih uz industrijalizaciju i kolektivizaciju, uvući u potencijalno katastrofalni sukob sa zapadnim državama. Sovjetsko rukovodstvo, uključujući Staljina, je na baltičke zemlje počelo obraćati pažnju tek 1930-ih, smatrajući da će sve veće slabljenje zapadnih sila stvoriti vakuum koji bi najbolje mogao iskoristiti Hitler, odnosno ta područja iskoristiti za eventualnu invaziju SSSR-a; takvom razmišljanju je značajno pridonio i Lokarnski pakt 1925. kojim su Njemačkoj potvrđene i nepromjenjivim učinjene granice na zapadu, ali ne i na istoku. Sovjetsku politiku prema baltičkim zemljama i Finskoj je zato definiralo kako nastojanje da se granice SSSR-a pomjere što je moguće više na zapad i oteža eventualna njemačka/zapadna invazija, ali i nastojanje Staljina da kroz SSSR obnovi političko jedinstvo prostora koje je činilo nekadašnjo Rusko Carstvo.

Pakt Ribbentrop-Molotov

[uredi | uredi kod]
Glavni članak: Pakt Ribbentrop-Molotov
Planirana i stvarna podjela Europe, prema Paktu Ribbentrop-Molotov, sa kasnijim prilagodbama

Nakon višegodišnjeg odbijanja Velike Britanije i Francuske da potpišu s SSSRom protunacistički pakt Moskva je odlučila potpisati 24. kolovoza 1939., desetogodišnji sporazum o nenapadanju s Trećim Rajhom. Sporazum je sadržavao tajni protokol kojim su države sjeverne i istočne Europe podijeljene na njemačke i sovjetske sfere utjecaja, bez njihovog znanja. [3] Finska, Estonija i Latvija su dodijeljene sovjetskoj sferi. Poljska se trebala podijeliti između Moskve i Berlina. Litva je isprva trebala biti dio njemačke sfere utjecaja, ali je drugi tajni protokol i nju dodijelio Sovjetskom Savezu.

Do primjene sporazuma je došlo nedugo nakon početka rata, odnosno njemačke invazije Poljske 1. rujna 1939. Šesnaest dana kasnije, nakon što je većina poljskih snaga na zapadu bila uništena, Crvena armija je pokrenula vlastitu invaziju Poljske kojom je okupiran istočni dio Poljske te pripojen SSSR-u. Nedugo prije toga je poljska podmornica ORP Orzel uplovila u estonsku luku Talin, iz koje je njena internirana posada organizirala spektakularni bijeg. Sovjetske vlasti su taj događaj, odnosno navodno kršenje pravila o neutralnosti, iskoristili kao izgovor za diplomatski pritisak na Estoniju. 24. rujna estonski je ministar vanjskih poslova dobio ultimatum iz Moskve: Staljin je tražio potpisivanje sporazuma kako bi Sovjeti mogli uspostaviti vojne baze u Estoniji.[5] Estonci nisu imala izbora nego prihvatiti morske, zračne i vojne baze na dva estonska otoka i u luci Paldiski.[5] Sporazum je potpisan 28. rujna 1939. Latvija i Litva su također potpisali sporazume u listopadu iste godine. Prema sporazumu, sovjetski vojnici su dobili pravo uspostaviti vojne baze tijekom trajanja rata u Europi te razmijestiti 25.000 vojnika u Estoniji, 30.000 u Latviji i 20.000 u Litvi.

Sovjetska okupacija i aneksija 1940.–1941.

[uredi | uredi kod]

U svibnju 1940., Staljin je imao ideju o izravnoj vojnoj intervenciji, ali je ipak htio vladati kroz marionetske režime.[6] Njegov model je bila Finska Demokratska Republika,marionetski režim uspostavljen tijekom Zimskog rata.[7] Staljin je organizirao novinarsku kampanju protiv navodne pro-savezničke vlade baltičkih država. U svibnju, nacisti osvajaju Francusku, dok su baltičke države optužene za vojnu suradnju na štetu Sovjetskog Saveza. 15. lipnja, Litva je, nakon novog ultimatuma iz Moskve, dopustila ulazak neograničenog broja sovjetskih vojnika. Predsjednik Antanas Smetona predložio je oružani otpor, ali je vlada odbila, te radije predložila vlastitog kandidata koji će voditi novi pro-sovjetski režim.[6] Međutim, Staljin je odbio ponudu i poslao Vladimira Dekanozova kako bi preuzeo vodstvo dok je Crvena armija okupirala državu.[8]

Schema sovjetske vojne blokade i invazije Estonije 1940.

16. lipnja, i Latvija i Estonija su dobili iste ultimatume. Crvena armija je i njih potom okupirala. Andrej Višinski je preuzeo nadzor nad zauzimanjem Latvije a Andrej Ždanov nad zauzimanjem Estonije. Istog mjeseca, svaka baltička država dobila je silom prilika nove vlade sastavljene od komunista.[8] Pod sovjetskim nadzorom, nove vlade su raspisale lažne izbore: glasači su dobili glasački listić sa samo jednom opcijom, pošto nije dozvoljena opozicija. Mjesec dana kasnije, okupljene su nove skupštine čiji je jedini zadatak bio izglasati rezoluciju za pristupanje Sovjetskom Savezu. Moskva je prihvatila pristupanje u kolovozu. Između 3. i 9. kolovoza, Litva, Latvija i Estonija su postale sovjetske republike. [8] čime je de facto okupacija pretvorena u aneksiju. Raspušteni predsjednici Estonije (Konstantin Päts) i Latvije (Kārlis Ulmanis) su zatvoreni i deportirani u Sovjetski Savez, te su umrli u Sibiru. U lipnju 1941., sovjetske vlasti su provele masovne deportacije "neprijatelja naroda". Stoga su mnogi baltički građani isprva čak dočekali naciste kao osloboditelje nekoliko tjedana kasnije.[9]

Kasniji događaji

[uredi | uredi kod]

22. lipnja 1941 Treći Reich je napao i osvojio velike dijelove zapadnog Sovjetskog Saveza. Estonci i Letonci su pokušali pritom ponovno uspostaviti nacionalne vlade, ali do toga nije došlo pošto su baltičke države, radi administrativne prigodnosti, priključene Bjelorusiji u novu provinciju, tzv. Reichskommissariat Ostland.[10] Teritorijem je vladao Hinrich Lohse.[10] Baltik je bila jedina istočna regija koja je predviđena postati provincijom Trećeg Reicha [11]. Bez obzira na razočarenje zbog ne dobivanja samostalnosti visoki postotak mladih osoba će se prijaviti u nemačku vojsku radi borbe s komunistima ili radi vjerovanja u nacističke ideale.

Nacistički rasni zakoni počeli su se provoditi, iako različito, zavisno o zapovjedniku područja. Većinom su bili usmjereni protiv Židova, koji su živjeli u većim gradovima (Vilnius, Kaunas i Riga). Nacisti su ih deportirali u geto, a potom u logore 1943. Stotine tisuća Židova je ubijeno. Neki su domaći narodi postali kolaboracionisti i sami provodili progone. [12] Samo oko 10 posto baltičkih Židova preživjelo je to razdoblje.

Nacističko razdoblje vladavine završava 1944. godine kada Crvena armija oslobađa ovo područje i obnavlja sovjetske republike koje je osnovala 1940. godine nakon aneksije. U poratnom razdoblju SSSR na području baltičkih republika provodi istu politiku kao i na svojim drugim područjima to jest stanovništvo procjenjeno kao nelojalno preseljava na druga područja dok na njihovo mesto naseljava "lojalne" stanovnike.

Tokom raspada SSSRa Litva, Latvija i Estonija će kao i sve druge bivše sovjetske republike ostvariti svoju samostalnost.


Izvori

[uredi | uredi kod]

Reference

[uredi | uredi kod]

Knjige

[uredi | uredi kod]

Ostali izvori

[uredi | uredi kod]

Vanjske poveznice

[uredi | uredi kod]

Akademski članci i novine

[uredi | uredi kod]