Opći građanski zakonik
Opći građanski zakonik (akr. OGZ, njemački: Allgemeines bürgerliches Gesetzbuch, akr. ABGB), zakonik građanskog prava donesen 1811. u tadašnjem Austrijskom Carstvu, a koji se dan-danas primjenjuje u Austriji i Lihtenštajnu.
Proces nastanka kodifikacije građanskog zakonika započeo u Austriji u vrijeme Marije Tereze, a u vrijeme vladavine Franza II formirana komisija za izradu zakonika 1753. god.
Bilo je planirano da se novi zakonik temelji na panedektnom pravu, a kao dopunski izvor koristi prirodno pravo te je tako nastao nacrt poznat kao codex theresianus, poznat kao zapis općeg prava.
1722. je formirana komisija za izradu nacrta zakonika, koja je izdala tekst koji je kraći i jasniji od prethodnog.
Ovaj je proglašen 1786 god od imperatora Jozefa II.
Najzaslužniji je bio Franz von Zeiller, sudija i profesor prirodnog prava na Univerzitetu u Beču, koji je izdao nacrt zakonika gdje se oslanjao najviše na učenje prirodnog prava i ideje prosvjetiteljstva
Zakonik je proglašen 1. juna 1811 u Beču pod naslovom Allgemeines Bürgerliches Gesetzbuch für die deutschen Erbländer (Opći građanski zakonik za njemačke nasljednje teritorije), poznat po skraćenici ABGB.
AGZ predstavlja kodifikaciju privatnog prava koja slijedi sistem Institucija. Brojao je 1502 člana.
- prvi dio zakonika govori o licima; o pravnoj sposobnosti, ženidbenog prava, odnosa među roditeljima i djecom i tutorstvom
- drugi dio govori o stvarima; vrste stvari, realna i personalna prava na stvari
- u realna spadaju: posjed, vlasništvo, zalog, služnost
- u personalna prava spadaju ugovori i pravno naknade štete
Dva su izvora AGZ-a; to su rimsko i prirodno pravo. Zakonik sadržajno predstavlja njihovu kombinaciju. Rimsko pravo je bilo historijsko naslijeđe njemačkih zemalja dok je učenje prirodnog prava bilo rezultat intelektualnog razvoja Еvrope iz doba prosvjetiteljstva. Zakonik ne slijedi učenje prirodnog prava po kome je saglasnost volja dovoljna da prenese vlasništvo, nego zahtijeva neke vanjske forme prenosa.
Veliki broj Аustrijanaca bili su protiv francuske revolucije i njenih rezultata. AGZ nije bio pod uticajem ideja političke demokratije i narodnog suverniteta. Agz prihvata učenje o jednakosti ljudi, ali je shvaća kao pravnu jednakost. Među principima privatnog prava koje uspostavlja ovaj zakonik, bitno je spomenuti: princip individualne slobode i princip konsenzusa.
Ovaj zakonik je dozvoljavao pravnicima da popunjavaju praznine, bio jasan, razumljiv i mogao je biti predmet pravnog tumačenja. Govoto pola stoljeća od donošenja zakonik je efikasno regulisao odnose kvazifeudalnog društva. Glavne izmjene zakonika donijete su u periodu 1914-1916 u obliku tri novele.
Od južnoslavenskih zemalja se od samog početka primjenjivao samo na dijelove današnje Hrvatske i Slovenije, izvan Ilirskih pokrajina, da bi nakon Bečkog kongresa 1815. bio primjenjivan i u Istri, Dalmaciji, Vojnoj krajini i tzv. banskoj Hrvatskoj. Mađarske krunske zemlje - Bačka, Banat, Međimurje i Baranja - su, pak, nastavile primjenjivati mađarsko običajno, odnosno precedentno pravo. Od vremena austro-ugarske okupacije BiH se i tamo primjenjivao kao pomoćni izvor prava.
Kada je Habsburška monarhija 1918. propala, novostvorena Kraljevina SHS nije donijela novi građanski zakonik, pa se na nekadašnjim austrijskim područjima nastavili primjenjivati OGZ. On je djelomično ukinut tek stvaranjem komunističke Jugoslavije, ali se i tada primjenjivao u nedostatku drugih pravnih izvora sve do 1970-ih kada su doneseni Zakon o obveznim odnosima, Zakon o nasljeđivanju i drugi zakoni koji su regulirali oblasti građanskog prava.
- Dr. Fikret Karčić, Moderne pravne kodifikacije, Pravni fakultet Sarajevo 2006
