Pierre-Étienne Flandin
| Pierre-Étienne Flandin | |
|---|---|
 | |
110. premijer Francuske
| |
| Mandat 8. studenog 1934. – 1. lipnja 1935. | |
| Predsjednik | Albert Lebrun |
| Prethodnik | Gaston Doumergue |
| Nasljednik | Fernand Bouisson |
2. potpredsjednik Vijeća ministara Višijevske Francuske (de facto premijer)1
| |
| Mandat 13. prosinca 1940. – 9. veljače 1941. | |
| Predsjednik | Philippe Pétain |
| Prethodnik | Pierre Laval |
| Nasljednik | François Darlan |
| Rođenje | 12. travnja 1889. Pariz, Francuska
|
| Smrt | 13. lipnja 1958. Saint-Jean-Cap-Ferrat, Francuska
|
| Zanimanje | advokat, političar |
| 1 Iako je Flandin zapravo bio potpredsjednik Vijeća ministara čiji je nominalni predsjednik, kao i šef države, bio maršal Philippe Pétain, zbog stvarnog utjecaja na vođenje državne politike njegova je uloga de facto bila ona premijera (shodno tome, Flandin bi bio 121. premijer). | |
Gustave Pierre Étienne Flandin (Pariz, 12. travnja 1889. – Saint-Jean-Cap-Ferrat, 13. lipnja 1958.) je bio francuski advokat, političar i premijer. Flandin je tokom 30-ih godina bio vođa desne frakcije liberala, a od studenog 1934. do lipnja 1935. je bio premijer. Godine 1938., Flandin je uputio kontroverznu osobnu čestitku Adolfu Hitleru za uspješno sklapanje Münchenskog sporazuma. U prosincu 1940., zamijenio je Pierrea Lavala na mjestu potpredsjednika i ministra vanjskih poslova u vladi Višijevske Francuske. Mandat mu je trajao 57 dana.
Flandin je od 1914. do 1940. godine bio zastupnik u Zastupničkom domu te je u tom periodu držao i nekoliko ministarskih pozicija. U vladi Frédérica François-Marsala, 1924. godine, pet dana je bio ministar trgovine. Ministar trgovine i industrije u vladi Andréa Tardieua bio je tokom 1931. i 1932. godine, a u međuvremenu je bio ministar financija u vladi Pierrea Lavala. U vladi Gastona Doumerguea iz 1934. godine bio je ministar javnih radova, samo da bi u studenom iste godine naslijedio Doumerguea na mjestu premijera. Iako mu je mandat završio već 1. lipnja 1935., kao premijer je sklopio nekoliko važnih sporazuma – Francusko-talijanski sporazum, sporazum iz Strese i Francusko-sovjetski sporazum.
U svibnju 1935. dolazi do špekulacija oko vrijednosti franka. Flandin u tom periodu doživljava tešku prometnu nesreću u kojoj lomi ruku, no čak i takav uspijeva spriječiti napad na nacionalnu valutu. Ipak, u procesu ostaje bez ministra financija tako da 1. lipnja 1935. odlazi s mjesta premijera. U vladu se vratio kao ministar bez portfelja u vladi Pierrea Lavala, odnosno ministar vanjskih poslova u vladi Alberta Sarrauta. Tokom njegova ministarskog mandata dolazi do njemačke reokupacije Rheinlanda 1936. godine. Flandin je zatražio vojnu intervenciju kako bi se Nijemci istjerali s tog područja, no naišao je na manjinsku podršku. Došavši do zaključka kako će svaki izostanak britanske i francuske reakcija dovesti do Hitlerove dominacije u Europi, Flandin je smatrao kako Francuska treba prihvatiti takvu konkluziju. Dvije godine kasnije, entuzijastično je dočekao sklapanje Münchenskog sporazuma te je čak uputio osobnu čestitku Adolfu Hitleru. Njegovo popuštanje nacistima bit će temeljna osnova za kritike koje će mu biti upućivane.
Godine 1940., Flandin je bio jedan od 569 zastupnika zajedničke Narodne skupštine koji je glasao za delegiranje ovlasti maršalu Pétainu. Nedugo nakon, Flandin se priklonio režimu Višijevske Francuske, mada je pripadao struji umjerenih kolaboratora. U prosincu 1940., Pétain ga je imenovao nasljednikom Pierrea Lavala na mjestu potpredsjednika vlade i ministra vanjskih poslova. Mandat mu je trajao tek 57 dana, nakon kojih ga je zamijenio François Darlan. Tokom Drugog svjetskog rata, pružao je i malenu pomoć pokretu otpora.
Nakon rata, Flandin je optužen za izdaju, no oslobođen je u srpnju 1946. godine i osuđen na pet godina zatvora zbog "nacionalne nedostojnosti", no i ta je kazna ukinuta na račun već spomenute pomoći koju je pružao pokretu otpora.
Umro je 1958. u mjestu Saint-Jean-Cap-Ferrat.
