Idi na sadržaj

Piotr Żyła

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Piotr Żyła
Lične informacije
Rođenje (1987-01-16) 16. januar 1987 (37 godina)
Cieszyn
Visina176 cm
Karijera
KlubSK Wisła Ustronianka
Takmiči se zaPoljska Poljsku
Lični rekord248 m (Planica 2019)
Svjetski kup
Sezone2006–
Pobjede2 (+ 7 ekipnih)
Pob. postolja22 (+ 26 ekipnih)
Medalje
Svjetsko prvenstvo
Zlatna medalja – prvo mjesto Lahti 2017. Ekipno (v)
Zlatna medalja – prvo mjesto Oberstdorf 2021. Mala
Zlatna medalja – prvo mjesto Planica 2023. Mala
Bronzana medalja – treće mjesto Val di Fiemme 2013. Ekipno (v)
Bronzana medalja – treće mjesto Falun 2015. Ekipno (v)
Bronzana medalja – treće mjesto Lahti 2017. Velika
Bronzana medalja – treće mjesto Oberstdorf 2021. Ekipno (v)
Svjetsko prvenstvo u letovima
Bronzana medalja – treće mjesto Oberstdorf 2018. Ekipno
Bronzana medalja – treće mjesto Planica 2020. Ekipno
Svjetsko juniorsko prvenstvo
Srebrna medalja – drugo mjesto Rovaniemi 2005. Ekipno
Ažurirano: 24. 3. 2024.

Piotr Paweł Żyła (fonetski: Pjotr Pavel Žila) poljski je skijaš-skakač. Dvostruki je prvak svoje zemlje (2014. i 2016).

Karijera

[uredi | uredi izvor]

Skijaškim skokovima počeo se baviti kao osmogodišnjak. U Svjetskom kupu debitirao je 21. januara 2006. u Sapporu i odmah osvojio prve bodove zauzevši 19. mjesto. Godinu ranije na istoj skakaonici osvojio je prve bodove u Kontinentalnom kupu. Prvo veće takmičenje na kojem je učestvovao bilo je Svjetsko prvenstvo 2007, koje je održano također u Sapporu. U oba pojedinačna takmičenja nije se plasirao u drugu seriju, dok je s reprezentacijom osvojio peto mjesto u ekipnom. U narednoj sezoni mijenjao je nastupe između Svjetskog i Kontinentalnog kupa, ali je uvršten u poljsku ekipu za SP u letovima 2008. u Oberstdorfu, na kojem je osvojio 10. mjesto. Uslijedile su dvije-tri sezone u kojima nije uspijevao ući u dobru formu, pa je ispao iz A-reprezentacije (čak je jednu sezonu u potpunosti propustio), ali vratio se u kadar od sezone 2011/12.

Prva dva plasmana na pobjedničko postolje u Svjetskom kupu ostvario je u ekipnoj konkurenciji u Willingenu i Lahtiju u prvoj polovini 2011. Na Svjetskom prvenstvu 2013. u Val di Fiemmeu osvojio je prvu medalju u karijeri kao član poljske reprezentacije, koja je zauzela treće mjesto na velikoj skakaonici, iza Austrije i Njemačke. To je bila i prva medalja ikad za Poljsku u ekipnim skokovima na svjetskim prvenstvima.[1] Dvije sedmice kasnije, 17. marta 2013, ostvario je prvu pobjedu u Svjetskom kupu, i to na Holmenkollenu u Oslu. Kuriozitet je da ju je podijelio s Gregorom Schlierenzauerom. Pet dana kasnije ponovo je bio na pobjedničkom postolju – osvojio je treće mjesto u letačkom takmičenju u Planici.

Do trećeg postolja u karijeri došao je 6. januara 2017. zauzevši treće mjesto u Bischofshofenu, na posljednjoj stanici Turneje 4 skakaonice. Time je osigurao drugo mjesto u ukupnom poretku Turneje. Mjesec ranije, na takmičenju u Klingenthalu, došao je i do prve ekipne pobjede u Svjetskom kupu, također prve ekipne za Poljsku u historiji.

Na Svjetskom prvenstvu 2017. u finskom Lahtiju osvojio je bronzanu medalju na velikoj skakaonici, što mu je prva pojedinačna medalja s velikih takmičenja. Dva dana nakon toga osvojio je i zlatnu medalju u ekipnim skokovima. To je prva zlatna medalja za Poljsku u ekipnim skokovima u historiji.

Sljedeće sezone osvojio je još jednu ekipnu bronzanu medalju, ovog puta na Svjetskom prvenstvu u letovima 2018. u Oberstdorfu. To je opet bila prva ekipna medalja za Poljsku u historiji tog takmičenja.

U sezoni 2018/19. ostvario je sedam plasmana na pobjedničko postolje (bez pobjede), osvojivši i treće mjesto u poretku letača.

Nakon gotovo sedam godina, 15. februara 2020, ponovo je stao na najvišu stepenicu pobjedničkog postolja pobijedivši u Tauplitzu na letaonici Kulm sa samo 0,3 boda prednosti ispred Timija Zajca.

Na Planici je 2020. odbranio bronzu u ekipnim letovima s kolegama iz reprezentacije.

Najveći uspjeh u karijeri ostvario je na Svjetskom prvenstvu 2021. u Oberstdorfu postavši svjetski prvak na maloj skakaonici, dodavši tome i još jednu bronzu u ekipnim skokovima na velikoj. Na sljedećem prvenstvu u Planici odbranio je zlato na maloj skakaonici.

Lični život

[uredi | uredi izvor]

Godine 2006. oženio se Justynom Lazar, rodicom Adama Małysza.[2] Imaju sina Jakuba (r. 2007) i kćer Karolinu (r. 2012). U septembru 2018. sporazumno su se razveli.[3] Diplomirao je 2006. na Fakultetu sportskih prvenstava u Zakopanima, koji je pohađao s Kamilom Stochom.[4] U septembru 2019. Poljski olimpijski komitet dodijelio mu je zlatnu medalju "za doprinos olimpijskom pokretu u Poljskoj".[5]

Ima sestru Dorotu, koja se također bavila skijaškim skokovima, ali i snoubordom.

Rezultati u Svjetskom kupu

[uredi | uredi izvor]

Postolja

[uredi | uredi izvor]

Pojedinačno

[uredi | uredi izvor]
Datum Mjesto Skakaonica K-tačka HS Skok 1 Skok 2 Bodovi Plasman Pobjednik
1. 17. 3. 2013. Norveška Oslo Holmenkollen K-120 HS 134 135,5 m 133,5 m 270,1 1. Gregor Schlierenzauer^
2. 22. 3. 2013. Slovenija Planica Letalnica K-185 HS 215 212,5 m 216,5 m 402,5 3. Gregor Schlierenzauer
3. 6. 1. 2017. Austrija Bischofshofen "Paul Ausserleitner" K-125 HS 140 131 m 137 m 275,8 3. Kamil Stoch
4. 4. 2. 2018. Njemačka Willingen Mühlenkopf K-130 HS 145 142 m 138,5 m 245,1 3. Johann André Forfang
5. 24. 11. 2018. Finska Kuusamo Rukatunturi K-120 HS 142 136 m —^ 135,0 3. Ryōyū Kobayashi
6. 1. 12. 2018. Rusija Nižnji Tagil Roda K-120 HS 134 133 m 131 m 264,2 2. Johann André Forfang
7. 2. 12. 2018. 126 m 133 m 258,9 3. Ryōyū Kobayashi
8. 15. 12. 2018. Švicarska Engelberg Titlis K-125 HS 140 134 m 136 m 298,9 2. Karl Geiger
9. 16. 12. 2018. 137,5 m 135 m 285,1 2. Ryōyū Kobayashi
10. 17. 2. 2019. Njemačka Willingen Mühlenkopf K-130 HS 145 142 m 137,5 m 250,0 3.
11. 22. 3. 2019. Slovenija Planica Letalnica K-200 HS 240 242 m 234 m 437,3 3. Markus Eisenbichler
12. 15. 2. 2020. Austrija Tauplitz Kulm K-200 HS 235 225,5 m 219,5 m 418,5 1. —
13. 28. 11. 2020. Finska Kuusamo Rukatunturi K-120 HS 142 136 m 137 m 294,1 2. Markus Eisenbichler
14. 20. 12. 2020. Švicarska Engelberg Titlis K-125 HS 140 132,5 m 127,5 m 296,2 3. Halvor Egner Granerud
15. 1. 1. 2021. Njemačka Garmisch-Partenkirchen Velika olimpijska K-125 HS 142 129,5 m 137 m 260,4 3. Dawid Kubacki
16. 9. 1. 2021. Njemačka Titisee-Neustadt Hochfirst K-125 HS 142 143 m 139,5 m 270,8 3. Kamil Stoch
17. 31. 1. 2021. Njemačka Willingen Mühlenkopf K-130 HS 147 137 m —^ 135,0 2. Halvor Egner Granerud
18. 25. 2. 2022. Finska Lahti Salpausselkä K-116 HS 130 120,5 m 129,5 m 268,0 3. Stefan Kraft
19. 20. 3. 2022. Njemačka Oberstdorf "Heini Klopfer" K-200 HS 235 218,5 m 221 m 401,1 2. Timi Zajc
20. 26. 11. 2022. Finska Kuusamo Rukatunturi K-120 HS 142 143 m 142 m 300,7 3. Anže Lanišek
21. 17. 12. 2022. Švicarska Engelberg Titlis K-125 HS 140 141 m 139 m 312,3 3.
22. 29. 12. 2022. Njemačka Oberstdorf Schattenberg K-120 HS 137 132,5 m 137 m 299,0 2. Halvor Egner Granerud
23. 1. 4. 2023. Slovenija Planica Letalnica K-200 HS 240 234 m —^ 233,3 3. Stefan Kraft

^ – podijelili prvo mjesto
^ – održana samo jedna serija

Ekipno

[uredi | uredi izvor]
Br. Datum Mjesto Skakaonica K-tačka HS Skok 1 Skok 2 Skok 3 Bodovi Plasman Pobjednik
1. 29. 1. 2011. Njemačka Willingen Mühlenkopf K-130 HS 145 125,5 m 132 m — 1015,7 (231,3)[a] 3. Austrija
2. 12. 3. 2011. Finska Lahti Salpausselkä K-116 HS 130 118 m 119,5 m 1028,3 (241,6)[b] 3.
3. 11. 1. 2013. Poljska Zakopane Wielka Krokiew K-120 HS-134 129 m 128,5 m 954,4 (248,8)[c] 2. Slovenija
4. 9. 3. 2013. Finska Lahti Salpausselkä K-116 HS 130 115,5 m 124 m 1036,2 (247,4)[d] 3. Njemačka
5. 22. 3. 2014. Slovenija Planica Bloudekova velikanka K-125 HS 139 141 m 126 m 1007,6 (247,0)[e] 2. Austrija
6. 3. 12. 2016. Njemačka Klingenthal Vogtland Arena K-125 HS 140 134 m 134 m 1128,7 (268,7)[f] 1. —
7. 21. 1. 2017. Poljska Zakopane Wielka Krokiew K-120 HS 134 133,5 m 137,5 m 1111,2 (286,5)[g] 2. Njemačka
8. 28. 1. 2017. Njemačka Willingen Mühlenkopf K-130 HS 145 134 m 138 m 931,5 (238,4)[h] 1. —
9. 11. 3. 2017. Norveška Oslo Holmenkollen K-120 HS 134 124 m 129,5 m 986,2 (263,3)[f] 3. Austrija
10. 18. 3. 2017. Norveška Vikersund Vikersundbakken K-200 HS 225 245,5 m 192 m 1538,6 (360,1)[h] 2. Norveška
11. 25. 3. 2017. Slovenija Planica Letalnica K-200 HS 225 220 m 233,5 m 1493,8 (380,0)[h] 3.
12. 18. 11. 2017. Poljska Wisła Malinka K-120 HS 134 121 m 116 m 1006,5 (236,1)[h] 2.
13. 9. 12. 2017. Njemačka Titisee-Neustadt Hochfirst K-125 HS 142 133,5 m 134,5 m 1082,8 (252,9)[g] 2.
14. 17. 3. 2018. Norveška Vikersund Vikersundbakken K-200 HS 240 225 m 166,5 m 1301,7 (315,3)[i] 2.
15. 17. 11. 2018. Poljska Wisła Malinka K-120 HS 134 126 m 130,5 m 1026,6 (263,5)[j] 1. —
16. 19. 1. 2019. Poljska Zakopane Wielka Krokiew K-125 HS 140 126,5 m 130 m 1117,2 (261,8)[k] 3. Njemačka
17. 15. 2. 2019. Njemačka Willingen Mühlenkopf K-130 HS 145 146 m 129 m 979,4 (247,7)[j] 1. —
18. 23. 3. 2019. Slovenija Planica Letalnica K-200 HS 240 226,5 m 242,5 m[l] 1627,8 (416,3)[m] 1.
19. 23. 11. 2019. Poljska Wisła Malinka K-120 HS 134 131 m 117 m 990,9 (255,0)[n] 3. Austrija
20. 14. 12. 2019. Njemačka Klingenthal Vogtland Arena K-125 HS 140 145 m 127,5 m 968,7 (249,6)[n] 1. —
19. 21. 11. 2020. Poljska Wisła Malinka K-120 HS 134 129 m 127,5 m 1061,5 (270,1)[o] 3. Austrija
22. 16. 1. 2021. Poljska Zakopane Wielka Krokiew K-125 HS 140 136 m 137 m 982,3 (260,4)[p] 2.
23. 23. 1. 2021. Finska Lahti Salpausselkä K-116 HS 130 123 m 126 m 1018,3 (253,5)[q] 2. Norveška
24. 14. 1. 2023. Poljska Zakopane Wielka Krokiew K-125 HS 140 134 m 134 m 1150,5 (290,1)[r] 2. Austrija
25. 11. 2. 2023. Sjedinjene Američke Države Lake Placid MacKenzie Intervale K-115 HS 128 123,5 m 122,5 m 127,5 m 800,8 (388,5)[s] 1. —
26. 25. 3. 2023. Finska Lahti Salpausselkä K-116 HS 130 119 m 132 m — 1022,3 (262,1)''[t] 3. Austrija
  1. ^ Sastav: Kamil Stoch, Piotr Żyła, Stefan Hula, Adam Małysz
  2. ^ Sastav: Tomasz Byrt, Piotr Żyła, Kamil Stoch, Adam Małysz
  3. ^ Sastav: Piotr Żyła, Maciej Kot, Krzysztof Miętus, Kamil Stoch
  4. ^ Sastav: Maciej Kot, Piotr Żyła, Krzysztof Miętus, Kamil Stoch
  5. ^ Sastav: Maciej Kot, Piotr Żyła, Klemens Murańka, Kamil Stoch
  6. ^ a b Sastav: Piotr Żyła, Kamil Stoch, Dawid Kubacki, Maciej Kot
  7. ^ a b Sastav: Piotr Żyła, Maciej Kot, Dawid Kubacki, Kamil Stoch
  8. ^ a b c d Sastav: Piotr Żyła, Dawid Kubacki, Maciej Kot, Kamil Stoch
  9. ^ Sastav: Piotr Żyła, Stefan Hula, Dawid Kubacki, Kamil Stoch
  10. ^ a b Sastav: Piotr Żyła, Jakub Wolny, Dawid Kubacki, Kamil Stoch
  11. ^ Sastav: Piotr Żyła, Maciej Kot, Kamil Stoch, Dawid Kubacki
  12. ^ Dodirnuo snijeg.
  13. ^ Sastav: Jakub Wolny, Kamil Stoch, Dawid Kubacki, Piotr Żyła
  14. ^ a b Sastav: Piotr Żyła, Jakub Wolny, Kamil Stoch, Dawid Kubacki
  15. ^ Sastav: Piotr Żyła, Klemens Murańka, Dawid Kubacki, Kamil Stoch
  16. ^ Sastav: Piotr Żyła, Kamil Stoch, Andrzej Stękała, Dawid Kubacki
  17. ^ Sastav: Piotr Żyła, Andrzej Stękała, Kamil Stoch, Dawid Kubacki
  18. ^ Sastav: Kamil Stoch, Piotr Żyła, Paweł Wąsek, Dawid Kubacki
  19. ^ Sastav: Piotr Żyła, Dawid Kubacki
  20. ^ Sastav: Piotr Żyła, Paweł Wąsek, Aleksander Zniszczoł, Kamil Stoch

Reference

[uredi | uredi izvor]
  1. ^ "Titel an das Team aus Österreich". berkutschi.com (jezik: njemački). 2. 3. 2013. Pristupljeno 15. 1. 2017.
  2. ^ "Piotr Żyła na ślubnym kobiercu". skokinarciarskie.pl. 23. 9. 2006. Pristupljeno 15. 1. 2017. (pl)
  3. ^ "Justyna Żyła po pierwszej rozprawie rozwodowej. Nie pójdzie tak łatwo". gwiazdy.wp.pl. Pristupljeno 19. 9. 2018. (pl)
  4. ^ "O Zespole Szkół Mistrzostwa Sportowego w Zakopanem". podhale-sport.pl. 19. 11. 2015. Pristupljeno 15. 1. 2017. (pl)
  5. ^ "Uroczyste wręczenie odznaczeń na gali 100-lecia PZN". skijumping.pl. 23. 9. 2019. (pl)

Vanjski linkovi

[uredi | uredi izvor]
Commons logo
Commons logo
Commons ima datoteke na temu: Piotr Żyła
Preuzeto iz "https://bs.wikipedia.org/w/index.php?title=Piotr_Żyła&oldid=3584245"