Plinije Mlađi
| Plinije Mlađi | |
|---|---|
|
| |
| Puno ime | Plinije Mlađi |
| Informacije | |
| Rođenje | 63. |
| Smrt | oko 113. |
Plinije Mlađi (lat. Gaius Plinius Caecilius Secundus; 63-113.) je bio rimski državnik, filosof, literata.[1]
Bio je i prijatelj najpoznatijeg rimskog istoričara Tacita. Bio je rimski senator za vreme cara Domicijana, Nerve i Trajana. Od 111. godine pa do kraja života je bio imperatorski legat za provincije u Maloj Aziji.[1]
Najpoznatiji je po pismima objavljenim u deset knjiga pod naslovom: Epistularum Libri Decem koje predstavljju važan izvor za rimsku društvenu istoriju Carstva. Drugo delo mu je Panegyricus.
Iako u to vreme nijedan zakon nije posebno zabranjivao prelazak u hrišćanstvo, od svakog sudije koji je čuo da je neko optužen za prelazak u hrišćanstvo zahtevalo se da izvrši istragu.[2] Plinije je bez daljnjega osudio na smrt one kršćane koji su ustrajali u svome kršćanskom pripadništvu i nisu htjeli načiniti čine službenog državnog kulta; samo je rimske građane — po zakonu — pridržao za carski sud. Plinijeva istraga nije otkrila da kršćani čine zločine koji im se pripisuju. Dapače, suprotno optužbama, kršćani se na svojim sastancima u zoru, kad pjevaju pjesmu Kristu kao Bogu, »zakletvom obavezuju da neće činiti nikakva zločina«, da neće činiti ni »krađe, ni grabeža ni preljuba«, a hrana koju uzimaju na sastanku sasvim je obična i bezazlena.[3]
Ne znajući kako načelno da postupa u takvim slučajevima, Plinije, guverner Bitinije (provincija u Maloj Aziji), pisao je (oko 112. godine) caru Trajanu, zahtevajući razjašnjenje. Njegovo je glavno pitanje caru da li treba kazniti i one koji su bili kršćani, ali koji su se kršćanstva javno odrekli. Njegov je prijedlog da se takve pusti na miru, jer zaključuje da će mnoštvo kršćana napustiti svoj stav ako se oni koji zaniječu kršćanstvo ne budu progonili.[3]
Običaj mi je, care gospodare, da podnesem tebi sva pitanja gde nisam siguran kako da postupim. Ko će mi bolje pokazati put ... ? Nisam nikad učestvovao u istragama o hrišćanima; stoga ne znam koji se zločin obično kažnjava i istražuje, a šta se dopušta ... u međuvremenu, ovako sam postupio sa onima koje su mi optužili kao hrišćane. Pitao sam ih da li su hrišćani, i pitao sam ih po drugi i po treći put, uz pretnju kazne. Ako nisu popuštali, naređivao sam da se odvedu i pogube, jer nisam nimalo sumnjao da, bez obzira šta su, zaslužuju da budu kažnjeni zbog tvrdoglavosti i nepokolebljive upornosti... Kao što sam smatrao da je pravo da pustim one koji su rekli da nisu hrišćani niti da su ikad bili, nakon što bi očitali molitvu bogovima po mom uputstvu, i prineli vino i palili mirise tvom kipu koji sam naredio da donesu u sud u tu svrhu i, štaviše, proklinjali su Hrista — što nijednog (tako kažu) pravog hrišćanina ne možeš naterati da čini.[4]
Trajan je odgovorio odobravajući Plinijev postupak u toj stvari:
Moj dragi Sekunde, tvoj postupak je ispravan u ispitivanju slučajeva onih koji su optuženi kod tebe kao hrišćani, jer zaista ništa se ne može postaviti kao opšte pravilo koje bi sadržalo nešto kao utvrđeni oblik postupka. Njih ne treba tražiti; ali ako su optuženi i osudeni, moraju biti kažnjeni — ali svako ko porekne da je hrišćanin i to potvrdi delom, kao na primer molitvom našim bogovima, dobiće oproštaj zbog svog kajanja, bez obzira na to koliko je bilo sumnjivo njegovo ponašanje u prošlosti.[5]
Trajan je u svom odgovoru odobrio da one koji zaniječu pripadnost kršćanstvu, i to dokažu moleći se državnim bogovima, treba pustiti. Trajan je takođe naložio Pliniju da se anonimne tužbe ne smiju prihvaćati »jer one su loš primer i nedostojne su našeg vremena«. U toj je točki Trajan ispravio Plinija, jer je Plinije bio prihvatio anonimnu tužbu.[3] Trajan donosi i dvije precizacije: kršćane ne treba tražiti; ako budu prijavljeni, onda treba protiv njih postupati. Plinije i Trajan se složu da svako ko odbije gest lojalnosti bogovima mora da sakriva ozbiljne zločine, naročito stoga što je kazna za odbijanje bila neposredno pogubljenje.
- ↑ 1,0 1,1 Eusebije, Istorija crkve (scribd)
- ↑ Za opširniju diskusiju videti: W. H. C. Frend, Martyrdom and Persecution in the Early Church (Oxforđ, 1965; New York, 1967); Frend »The Gnostic Sects and the Roman Empire«, u: Journal of Ecclesiastical History, Vol. V (1954), 25—37.
- ↑ 3,0 3,1 3,2 Tomislav J. Šagi-Bunić - Povijest kršćanske literature (svezak I) (scribd)
- ↑ Plinije, Pisma 10.96.
- ↑ Plinije, Pisma, 10.97.
