Vukovarska rezolucija
Vukovarska rezolucija je bio dokument kojim su Srbi iz Vukovara i okolice krajem 1939. godine od centralne jugoslavenske vlasti tražili izuzeće vukovarskog kotara iz Banovine Hrvatske, odnosno njegovo priključenje Dunavskoj ili budućoj Srpskoj banovini[1].
Sporazumom Cvetković-Maček, od Savske i Primorske banovine, kao i dijelova Dunavske, Vrbaske, Drinske i Zetske banovine stvorena je Banovina Hrvatska, te su u nju ušla mnoga područja (kotari) gdje Hrvati nisu imali etničku većinu (tj. gdje su Srbi bili većina)[2], odnosno područja koja ranije nisu bila u sastavu hrvatske države (Prevlaka, Dubrovnik i zapadni Srijem). To je izazvalo negodovanje dijela srpskog naroda, jer stvaranjem Banovine Hrvatske, nije riješeno tzv. srpsko pitanje[3]. Zbog toga, kao i otvorenog antisrpskog raspoloženja režima u banovini, uslijedili su brojni protesti[4], većinom podstaknuti ili organizirani od strane Srpskog kulturnog kluba, kojima su tražili reviziju sporazuma Cvetković-Maček, odnosno reviziju granica novonastale banovine Hrvatske, tvrdeći da sporazum nisu potpisali predstavnici svih Srba, već da je on rezultat pogodbe krune i predstavnika HSS-a[5][6]. Srpski kulturni klub je, u svojem listu Srpski glas, kroz razne članke iznosio stav o neophodnosti političke autonomije Srba u Banovini Hrvatskoj (u 19 kotara gdje su činili apsolutnu ili relativnu većinu) ili omogućavanja odvajanja od Banovine hrvatske i priključenja drugim banovinama, koje bi kasnije ušle u sastav Srpske banovine[6]. Iz tih razloga, Srpski kulturni klub je osnivao svoje pododbore na području istočne Slavonije, Srijema i Bosanske Posavine, te je krajem 1939. godine počeo sa prikupljanjem potpisa za odvajanje iločkog, šidskog i vukovarskog kotara od Banovine Hrvatske[6].
Iako je vukovarski kotar inicijalno i bio u Savskoj banovini, mnogi Srbi ovog kraja osjećali su se ugroženim od nove antisrpske i antijugoslovenske vlasti[7]. Iz tog razloga su 1940. godine, predstavnici Srba iz vukovarskog kotara plebiscitarno zahtjevali "da se vukovarski kotar odvoji od Banovine Hrvatske i pripoji Dunavskoj banovini, u cilju opstanka većinskih Srba, ali i Hrvata Jugoslavena"[4].
Kao glavni argumenti, u rezoluciji su navedeni povijesni razlozi: "Vukovar je kroz više godina bio sedište Sremske županije, a takav svakako sastavni deo Srema koji je sa Banatom i Bačkom sačinjavao Srpsku Vojvodinu. To ne može niko pobiti, jer i narodna duša dala tome izraza u pesmi 'Srem, Banat i Bačka, tri srca junačka'. Srpsku većinu u vukovarskom kotaru imali smo već nekoliko stoljeća. To se vidi iz raznih podataka; tako jedan savremeni nemački pisac iz prve polovine 18 veka piše: 'Pravoslavni sagradiše 1731. crkvu, te za njenu građu zatražiše od vlastelinstva 50.000 cigala. Bilo im je udovoljeno tim više, što su u spahiluku pravoslavni brojno pretežniji bili, a njihova sekta bila je također i trpljena, te su u Vukovaru već od prije svoju crkvu imali, a i inače je spahijska cigla slabu prođu imala'. Kada na poziv sremsko-karlovačkog mitropolita Vićentija Jovanovića dolaze ruski učitelji da uče srpsku mladež, jedan od tih učitelja ostaje u Sremskim Karlovcima, dok drugi odlaze u Beograd i Vukovar, da tamo osnivaju škole. To što je 1733. godine Timitej Levandovski otišao u Vukovar i osnovao tamo srpsku školu, pokazuje koliko je već u to doba Vukovar bio jak srpski kulturni centar. On to ostaje i dalje kroz istoriju do danas. Tako Vukovar daje prvog srpskog novinara i poliglota Zaharija Stefanovića Orfelina, preteču Dositeja Obradovića. Na 'Dobroj vodi', izletištu Vukovara, gde su se kraj crkvice Sv. Paraskeve redovno skupljali srpski prvaci Srema, nalazio je Branko Radičević nadahnuće za svoje pesme. Svetozar Miletić pri povratku iz Vaca prvo navraća u Vukovar da poseti srpski politički centar Srema. Ovi primeri nisu jedinstveni, njima se po potrebi mogu pridodati još mnogi, dok kulturna i prosvetna srpska društva i danas govore o akciji Srba Vukovara".[4]
Što se tiče zemljopisnih razloga za pripojenje Vukovara Dunavskoj banovini, predstavnici Srba vukovarskog kotara u svojoj rezoluciji su istakli da "Vukovar, ležeći na ograncima Fruške gore i na Dunavu, svakako čini geografsku celinu sa Sremom, a ne sa Slavonijom".[4]
Komunikacijski razlozi, bili su vidljivi iz činjenica što "Vukovar i najveći deo Srema, leži na Dunavu - najvažnijoj evropskoj arteriji koja ga vodi k Novom Sadu".[4]
Prema potpisnicima rezolucije, Vukovar u gospodarskom pogledu, "čineći ekonomsku celinu sa Sremom, apsolutno i jedino gravitira ka Novom Sadu"... "Za regulisanje cena privrednih produkata na vukovarskom tržištu jedino je merodavna novosadska produktna berza. Kupovinu poljoprivrednih sprava seljak kotara vukovarskog vrši jedino u Novom Sadu. Sama privredna struktura vukovarskog kotara istovetna je sa onom Dunavske banovine."[4]
Kao političke razloge ove rezolucije, potpisnici navode to da je Vukovar politički oduvijek činio cjelinu sa ostatkom Srijema, odnosno tadašnjom Dunavskom banovinom: "Ni na jednim izborima Hrvati i njihove političke stranke nisu dobili nikada u ovom kotaru izbornu većinu, pa prema tome ni svoga poslanika. U kampanji za sprovođenje političkog preuređenja zemlje, traženo je od strane Hrvata poštovanje istorijskih individualnosti. Ako one budu i ovde poštovane, Vukovar bi mogao da pripadne Vojvodini"[4]
Također, naveli su i to da je prema popisu stanovništva iz 1931. godine u vukovarskom kotaru živjelo 51.334 stanovnika, od čega je bilo 26.342 Srba, 11.893 Hrvata, a ostatak su činile nacionalne manjine (Nijemci, Mađari, Rusi/Rusini, Česi, Slovaci, Židovi...), te time vukovarski kotar, kao područje većinski naseljeno Srbima, nema osnove biti dijelom Banovine Hrvatske.[7]
Inicijatori i autori rezolucije[7] su bili Marko R. Bingulac i Marko Lj. Bugarski, te su kao takvi navedeni kao prvi potpisnici rezolucije. Nakon njih uslijedili su potpisi predstavnika srpskih pravoslavnih crkvenih općina:
- za srpsku crkvenu općinu vukovarsku potpisnici su bili njezin predsjednik Teodor Selaković i Cvetko Bingulac i prota Jovan Kozobarić
- za crkvenu općinu borovsku paroh borovski Bogdan Dejanović, protojerej Đurica Skakić i potpredsjednik Milan Buzaretić
- za crkvenu općinu u Gabošu potpisnici su bili predsjednik Andrija Čelić i paroh Milan Petović
- za Trpinju predsjednik Jovo Palić i paroh Spasoje Vukotić
- za crkvenu općinu u Markušici predsjednik Mladen Petrović
- za crkvenu općinu u Veri potpisnici su bili predsjednik Đuro Mašić i paroh Đuro Mašić
- u Negoslavcima predsjednik Radovan Crnjanski i paroh Petar Ostojić
- u Boboti predsjednik Miloš Maletić i paroh Đuro Mašić
- u Pačetinu predsjednik Dimitrije Crnogorac i paroh Nikolaj Semčenko
- u Bršadinu predsjednik Živko Simić i jerej Đorđe Mišić
- u Mikluševcima i Čakovcima potpisali su paroh Kiprijan Relić i Kosta Anđelić
- u Ostrovu predsjednik Milan Vučevac i paroh Dušan Blidović
- u Marincima paroh Vasilije Lengenfelder i predsjednik Nikola Živanović
- u Opatovcu i Sotinu prota Emilijan Josifović i predsjednik Milivoj Kekić
- u Palači paroh Borisav Božić i predsjednik Dušan Petojević
Autori rezolucije su od kraljevskog namjesništva zahtjevali isključenje vukovarskog kotara iz Banovine Hrvatske direktno ili raspisivanjem plebiscita[7]. Nakon toga su i Srbi iz šidskog kotara isto zahtjevali od banovinske vlasti, odnosno, uputili su telegram banu Ivanu Šubašiću u kojem se pridružuju rezoluciji vukovarskih Srba[1]. Isključenje se nikada nije desilo, što zbog nezainteresiranosti vlade Cvetković-Maček, što zbog početka 2. svjetskog rata.
- ↑ 1,0 1,1 Srpski Glas #1, str. 7, objavljeno 16. studenog 1939. godine, pristupljeno 7. prosinca 2015. godine
- ↑ Vladimir Ćorović: Istorija srpskog naroda Arhivirano 2014-04-13 na Wayback Machine-u, pristupljeno 7. prosinca 2015. godine
- ↑ New perspectives on Yugoslavia: Key Issues and Controversies, edited by Dejan Djokić and James Ker-Lindsay, Goldsmith University of London, pristupljeno 22. prosinca 2015. godine
- ↑ 27march.org: Srpski kulturni klub Arhivirano 2016-03-06 na Wayback Machine-u, pristupljeno 22. prosinca 2015. godine
- ↑ 6,0 6,1 6,2 Krešimir Regan: Srpski kulturni klub i Banovina Hrvatska, Leksikografski zavod "Miroslav Krleža", Zagreb, pristupljeno 22. prosinca 2015. godine
- ↑ 7,0 7,1 7,2 7,3 Nikola Žutić: Granice pod velom tajne, objavljeno 29. studenog 2013. godine, pristupljeno 7. prosinca 2015. godine
