Wikipedija:Izabrani članci/2015.
Izabrani članci/1, 2015.
→ {{Izabrani članci/1, 2015.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)
Izabrani članci/2, 2015.
Tanka crvena linija (eng. The Thin Red Line) je američki ratni film iz 1998. godine koji je napisao i režirao Terrence Malick. Temeljen na istoimenoj knjizi Jamesa Jonesa, film prati izmišljenu verziju bitke za Mount Austen koja je bila dijelom stvarne Guadalcanalske kampanje na pacifičkoj bojišnici tijekom Drugog svjetskog rata. Glavni likovi priče su pripadnici satnije "Charlie" koje portretiraju glumci Sean Penn, Jim Caviezel, Nick Nolte, Elias Koetas i Ben Chaplin. Naslov filma referenca je na stih iz pjesme "Tommy" autora Rudyarda Kiplinga.
Film Tanka crvena linija označio je Malickov povratak filmskom stvaralaštvu nakon punih 20 godina odsustva. U filmu se pojavljuju mnogi ugledni glumci - u većim ili manjim ulogama - poput Adriena Brodyja, Georgea Clooneyja, Johna Cusacka, Woodyja Harrelsona, Jareda Leta, Johna C. Reillyja i Johna Travolte. Do trenutka kada je završena posljednja inačica filma, uloge Billa Pullmana, Lukasa Haasa i Mickeyja Rourkea bile su u potpunosti izbačene iz filma (iako se jedna Rourkeova scena nalazi u "izbačenim prizorima" kao poseban dodatak na Blu-ray i DVD izdanjima). Glazbu za film skladali su Hans Zimmer, John Powell i Klaus Badelt, a glavni je fotograf bio John Toll. Film se uglavnom snimao u Australiji, u državi Queensland.
(pročitajte cijeli članak) • (sudjelujte u izboru članaka)
→ {{Izabrani članci/2, 2015.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)
Izabrani članci/3, 2015.
Iako tragova naseljenosti ima od prapovijesti, zatim iz doba Ilira te stare Grčke i Rima, Punat se u pisanim dokumentima prvi put spominje 1377. godine kao Villa di Ponte. Prema zapisima, stanovnike su na području Punta naselili knezovi Krčki da bi zaštitili prilaz mostu i Puntarskoj dragi, a samim tim i zaleđe grada Krka. Vinogradarstvo i maslinarstvo bile su najvažnije djelatnosti kojima se bavila svaka puntarska obitelj. Zbog velikog povećanja broja stanovnika u Puntu krajem 19. i početkom 20. stoljeća, Punat postaje najveće naselje na otok Krku, što se odrazilo i na gospodarsko iskorištavanje svih prirodnih resursa.
Puntari govore čakavskim narječjem, ikavsko-ekavskim oblikom: npr. vrime-vrijeme, mliko-mlijeko, dite-dijete, šetimana-tjedan, ali i belo-bijelo, celo-cijelo, leto-godina, mesto-mjesto, retko-rijetko, pretežno s naglascima na zadnjem slogu.
→ {{Izabrani članci/3, 2015.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)
Izabrani članci/4, 2015.
Smatra se da migrene nastaju uslijed zajedničkoga djelovanja okolišnih i genskih čimbenika. U oko dvije trećine bolesnika bolest se pojavljuje unutar obitelji. Ulogu mogu imati i promjene razina hormona: prije puberteta migrena je nešto češća u dječaka nego u djevojčica, no u odraslih žena je dva do tri puta češća nego u muškaraca. Tijekom trudnoće se sklonost migrenama obično smanjuje. Točan način nastanka migrene je nepoznat, međutim ona se smatra neurovaskularnim poremećajem. Prvotna teorija o nastanku je povezana s povećanom podražljivošću moždane kore i poremećenim nadzorom nad neuronima odgovornima za bol u trigeminalnom gangliju u moždanom deblu.
→ {{Izabrani članci/4, 2015.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)
Izabrani članci/5, 2015.
Summorum Pontificum je apostolsko pismo pape Benedikta XVI., objavljeno u obliku motuproprija, tj. na papinu osobnu inicijativu. Dokument specificira uvjete u kojima svećenik Rimokatoličke Crkve može slaviti svetu misu prema Misalu koji je odobrio sveti Pio V., a 1962. godine ponovno objavio blaženi Ivan XXIII. (oblik mise koji je u današnje vrijeme poznat kao tradicionalna latinska misa), kao i podjeljivati sakramente u obliku koji je u uporabi bio sve do liturgijskih promjena koje su uslijedile nakon Drugoga vatikanskoga sabora.
Uz taj dokument, koji je objavljen u Rimu 7. srpnja 2007. i na snazi je od 14. rujna 2007., objavljeno je i popratno pismo u kojemu papa Benedikt XVI. biskupima tumači svoje razloge njegova objavljivanja. Taj dokument zamijenio je motuproprij pape Ivana Pavla II. »Ecclesia Dei« iz 1988., kojim je biskupima bilo dozvoljeno da pojedinačno osiguraju mjesta na kojima bi se mogla služiti misa prema misalu iz 1962. Summorum Pontificum dao je još veću slobodu za uporabu tradicionalnog rimskog obreda u spomenutom obliku, potvrdivši da u misama koje se slave bez prisustva naroda svaki katolički svećenik latinskoga obreda može rabiti misal iz 1962., te da mu za to slavljenje nije potrebno ničije posebno dopuštenje.
(pročitajte cijeli članak) • (sudjelujte u izboru članaka)
Uz taj dokument, koji je objavljen u Rimu 7. srpnja 2007. i na snazi je od 14. rujna 2007., objavljeno je i popratno pismo u kojemu papa Benedikt XVI. biskupima tumači svoje razloge njegova objavljivanja. Taj dokument zamijenio je motuproprij pape Ivana Pavla II. »Ecclesia Dei« iz 1988., kojim je biskupima bilo dozvoljeno da pojedinačno osiguraju mjesta na kojima bi se mogla služiti misa prema misalu iz 1962. Summorum Pontificum dao je još veću slobodu za uporabu tradicionalnog rimskog obreda u spomenutom obliku, potvrdivši da u misama koje se slave bez prisustva naroda svaki katolički svećenik latinskoga obreda može rabiti misal iz 1962., te da mu za to slavljenje nije potrebno ničije posebno dopuštenje.
→ {{Izabrani članci/5, 2015.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)
Izabrani članci/6, 2015.
Radnja serije uglavnom je smještena u zapadnom krilu Bijele kuće gdje se nalaze ovalni ured te uredi predsjedničkog osoblja za vrijeme osmogodišnje vladavine demokratskog američkog predsjednika Josiaha Bartleta kojega glumi Martin Sheen (na slici). Ostali članovi glavne glumačke postave su Rob Lowe, Bradley Whitford, Richard Schiff, Allison Janney, John Spencer, Janel Moloney, Dule Hill, Stockard Channing, Joshua Malina te u kasnijim sezonama Kristin Chenoweth, Mary McCormack, Jimmyja Smitsa i Alana Aldu. Serija Zapadno krilo je još tijekom emitiranja nizala hvalospjeve filmskih kritičara, profesora političkih znanosti i bivših članova Bijele kuće. Sveukupno je osvojila tri Zlatna globusa te čak 26 prestižnih televizijskih nagrada Emmy.
→ {{Izabrani članci/6, 2015.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)
Izabrani članci/7, 2015.
Postrojbe Zajedničke vojske (kaiserlich und königliche Armee) ili k.u.k. postrojbe su uglavnom bile slabije uvježbane te su imale ograničen pristup novoj opremi, budući da su vlade Austrije i Ugarske običavale izdašnije financirati postrojbe svog domobranstva umjesto ravnomjernog razvoja svih grana vojske. Pukovnije domobranstva, Landwehra i honvédséga su imale tri bojne, dok su pukovnije Zajedničke vojske imale četiri.
→ {{Izabrani članci/7, 2015.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)
Izabrani članci/8, 2015.
12 godina ropstva treći je dugometražni film redatelja Stevea McQueena. Scenarij za film napisao je John Ridley. Glavnu ulogu Solomona Northupa ostvario je Chiwetel Ejiofor (na slici) kao, a u ostalim se ulogama pojavljuju Michael Fassbender, Benedict Cumberbatch, Paul Dano, Paul Giamatti, Lupita Nyong'o, Sarah Paulson, Brad Pitt i Alfre Woodard. Film je sniman u New Orleansu (u američkoj saveznoj državi Louisiani) u razdoblju od 27. lipnja do 13. kolovoza 2012. godine, a snimalo se na lokacijama četiriju povijesnih prijeratnih plantaža: Felicity, Bocage, Destrehan i Magnolia. Film je hvalila i publika i kritičari, a nekoliko ga je medija proglasilo najboljim filmom 2013. godine.
→ {{Izabrani članci/8, 2015.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)
Izabrani članci/9, 2015.
Međutim, utjecaj ljudi često rezultira degradacijom šuma kelpa. Vrlo su uznemiravajući učinci pretjeranoga izlova ribe u ekosustavima u blizini obale, zbog čega se biljojedi mogu namnožiti i uništiti kelp i druge alge. To pak vrlo brzo može dovesti do toga da takvo područje postane samo gola zemlja s malo životinja. Jedna od korisnih strategija u takvim slučajevima jest uspostavljanje zaštićenih morskih područja u kojima se može ograničiti utjecaj ribolova i zaštiti ekosustav od ostalih čimbenika pogubnih za određeno stanište.
→ {{Izabrani članci/9, 2015.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)
Izabrani članci/10, 2015.
Ne zna se odakle dolazi naziv Hrvat (prasl. Hъrvatъ, stsl. Hъrvatinъ): iznesene su razne teorije, od povezivanja s egipatskim božanstvima, Karpata, do igre rječima Konstantina VII. Porfirogeneta. Najvjerojatnijom se čini veza s nekim iranskim terminima, kao što su Sarmati. Jedan je argument i naziv ΧΟΡΟΑΘΟΣ (Horoathos) koji se nalazi se na dva kamena ispisana grčkim pismom iz 200. godine, pronađena u luci u grada Tanais na poluotoku Krimu na ušću rijeke Don u Azovsko more, porušenog u 4. stoljeću.
→ {{Izabrani članci/10, 2015.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)
Izabrani članci/11, 2015.
Najčešći uzrok karcinoma pluća je dugotrajno pušenje duhana,koje uzrokuje 80–90% slučajeva karcinoma pluća. U nepušača se razvija 10–15% slučajeva karcinoma pluća, a ti se slučajevi pripisuju kombinaciji genskih čimbenika, izlaganju plinu radonu, azbestu, te zagađenju zraka u koje spada i pasivno pušenje. Karcinom pluća se može otkriti rentgenom pluća i kompjuteriziranom tomografijom (CT). Dijagnoza se potvrđuje biopsijom koja se obično izvodi bronhoskopijom ili uz pomoć CT-a. Liječenje i dugoročni ishod ovise o vrsti karcinoma kliničkom stadiju bolesti (proširenosti) i procjeni sveukupnog zdravstvenog stanja bolesnika.
→ {{Izabrani članci/11, 2015.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)
Izabrani članci/12, 2015.
To je Europsko nogometno prvenstvo bilo prvo u kojem se natjecalo 16 država, nakon odluke UEFA-e o proširenju turnira s dotadašnjih osam država sudionica. Utakmice su se igrale u osam različitih gradova i premda ulaznice za sve utakmice nisu bile rasprodane, taj turnir je još uvijek najposjećenije nogometno natjecanje po prosječnom broju gledatelja (1 276 000) i po utakmici (41,157) u formatu od 16 reprezentacija na turniru (bolje od njega jedino je, za sada, natjecanje koje se održalo 2012. godine). Turnir je osvojila reprezentacija Njemačke nakon što je u finalu pobijedila reprezentaciju Republike Češke rezultatom 2:1 postigavši zlatni pogodak u produžetku utakmice.
→ {{Izabrani članci/12, 2015.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)
Izabrani članci/13, 2015.
O antičkoj Istri i narodu Histra znamo iz djela grčkih i rimskih pisaca, i to otkako su pražitelji Histri počeli komunicirati s Grcima, Etruščanima i Rimljanima, što ih dovodi u civilizacijski krug Sredozemlja i Europe. O Istri znamo i iz (grčkih) mitova o zlatnom runu i Argonautima, gdje se spominje kako su Kolhiđani nakon smrti njihovog vođe Apsirta putovali Dunavom (Istros) prema Jadranskom moru, tamo naišli na područje Istre te naselili njezinu obalu i kvarnerske otoke, utemeljivši na tom putovanju grad Polai (današnja Pula). Podatci o Istri još se mogu naći u pisanim djelima Kvinta Enija, Hostija i Tita Livija.
→ {{Izabrani članci/13, 2015.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)
Izabrani članci/14, 2015.
Pobožnost je vrlo stara i potječe iz Jeruzalema. Nastala je tijekom hodočašća, kada su vjernici obilazili mjesta Isusove muke. Križni put promicali su sv. Franjo Asiški i franjevci, ali se pobožnost značajnije proširila tek u 18. stoljeću te je priznata u Katoličkoj, Evangelističkoj i u još nekim protestantskim Crkvama. Molitveni dio križnoga puta, sastoji se od pripravne molitve, zatim od 14 molitvi za svaku postaju i završne molitve. Svaka od molitvi 14 postaja počinje zazivom: "Klanjamo ti se Kriste i blagoslivljamo Te, jer si po svojem svetom križu otkupio svijet". Zatim slijedi razmatranje prigodno za pojedinu postaju, molitve Oče naš, Zdravo Marijo i Slava Ocu, zaziv "Smiluj nam se Gospodine! Smiluj nam se!" i jedna strofa pjesme "Stala plačuć' tužna mati" (lat. Stabat mater dolorosa). Crkva vjeruje da svatko tko aktivno sudjeluje u pobožnosti Križnoga puta dobiva brojne milosti i potpun oprost grijeha, ako se taj dan ispovijedi i pričesti.
Likovni prikaz postaja križnoga puta, postao je sastavni dio crkvenih interijera: sastoji se od 14 slika ili kipova, koji predstavljaju prizore Isusova trpljenja. Ta tradicija postoji od 17. stoljeća. Papa svake godine na Veliki petak predvodi pobožnost križnog puta u rimskom Koloseju.
→ {{Izabrani članci/14, 2015.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)
Izabrani članci/15, 2015.
Na prostorima današnje Hrvatske nižu se od davnina mnogi slojevi pretpovijesnih kultura čije je formiranje i nestanak vezano uz migracije neidentificiranih etničkih skupina. Neolitska istarska kultura je specifična po kućama od suhoziđa – tzv. bunje koje su služile za pastire sve do početka 20. stoljeća. Eneolitik ili bakreno doba u Hrvatskoj je najzanimljivije u Vučedolskoj kulturi gdje je stanovništvo živjelo u utvrđenim naseljima na uzvišenim položajima, zaštićeno palisadama. Grci iz Sirakuze, 390 g. pr. Kr., dolaze na Vis (Issa), Hvar (Pharos) i Korčulu (Corcyra Nigra), gdje osnivaju gradove-države i žive podosta izolirano. Grade se obalni gradovi (Tragurion, Salona, Epetion), vile, hramovi i teatri (Vis). Razinu rimske organizacije prostora dokazuju brojne vile rustike, kao i ruralna naselja (najreprezentativnije su Verige na Brijunima, Pula i Trogir). Tipične rimske mreže pravokutnih ulica (decumanus/cardo) najbolje su sačuvane u Poreču i Zadru. Hrvati su postupno preuzeli okružje postojeće antičke kulture i umjetnosti, ali su istodobno prihvatili kršćansku vjeru. Prve su crkve podizane kao kraljevske bogomolje, a kasnoantički utjecaj je bio najjači u Dalmaciji zbog gustoće kasnoantičke urbanizacije.
→ {{Izabrani članci/15, 2015.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)
Izabrani članci/16, 2015.
Na ukrajinski narod i njihovu antičku odnosno srednjovjekovnu kulturu osobito su utjecali Skiti, Grci, Goti i mnogobrojni skandinavski doseljenici, zatim Poljaci, Nijemci, Austrijanci i Rusi. Ukrajinci su također poznati po unikatnom kozačkom baroku, razdoblju koje je značajno obilježilo pobjedonosne crnomorske borbe zaporoških kozaka protiv tatarskih i osmanskih klanova. Prostor srednjovjekovne Ukrajine bio je stoljećima sjecište različitih dominantnih kultura koje su se tada konfigurirale uz ukrajinsku tradicionalnu kršćansku kulturu s bizantskim karakteristikama. Srednjovjekovna kultura u sklopu Kijevske Rus’i do danas predstavlja vrijedan doprinos ukrajinskog naroda razvoju europske kulture i civilizacije tog razdoblja.
→ {{Izabrani članci/16, 2015.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)
Izabrani članci/17, 2015.
Američka vlada gledala je na američko uplitanje u rat kao na sprečavanje razvoja komunizma u Sjevernom Vijetnamu. To je bio dio veće strategije čiji je cilj bio spriječiti razvoj komunizma općenito. S druge strane, vlada Sjevernog Vijetnama i Vietkong borili su se za ujedinjenje Vijetnama pod komunističkom vladavinom. Oni su na sukob gledali kao na kolonijalni rat kojeg su u početku morali voditi s Francuskom, a nakon toga sa SAD-om budući da je Francusku podupirala vlada SAD-a, a kasnije i Južni Vijetnam koji su smatrali američkom marionetskom državom.
→ {{Izabrani članci/17, 2015.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)
Izabrani članci/18, 2015.
_2010-08-12_050.jpg?lang=hr)
Prvi pisani spomen o većoj naseljenosti na području današnjega grada zabilježen je 890. u zemljišnim knjigama. No vjeruje se da je Karlo Veliki već 800. osnovao naselje pod imenom Reichshof na križanju trgovačkih puteva. Grad je utemeljen u 10. stoljeću, a prvi put se kao Cofbuokheim spominje 1041. u jednom dokumentu Kölnske nadbiskupije. Gradske je privilegije dobio 1321. kada ih je svečano potvrdio grof Engelbert II. von der Mark. Unatoč statusu grada, stanovništvo Bochuma uglavnom se i dalje bavilo poljodjelstvom, osobito uzgojem voća i povrća. No smještaj na križanju važnih trgovačkih pravaca također je značajno utjecao na razvoj trgovine i obrtništva.
Poslije 2. svjetskoga rata Bochum se razvio u kulturno središte Ruhra. Godine 1962. je na prostoru negdašnjega rudnika ugljena otvorena podružnica General Motorsa, koja je postala simbol poslijeratnoga razvoja grada. Svi su rudnici prestali s radom u razdoblju između 1960. i 1980. godine. Prvi je trgovački centar otvoren 1964. na negdašnjoj zelenoj livadi u predgrađu, a godinu poslije otvoreno je sveučilište koje danas pohađa 40 000 studenata. U novije doba osobito su uznapredovale automobilska, elektrotehnička, metaloprerađivačka, kemijska, tekstilna i duhanska industrija te pivarstvo.
→ {{Izabrani članci/18, 2015.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)
Izabrani članci/19, 2015.
Ciljevi drugoga gerilskog pokreta na području Jugoslavije, četnika, bili su održavanje Dinastije Karađorđević, čime bi se osigurala prevlast srpske populacije i stvaranje Velike Srbije etničkim čišćenjem i mnogim zločinima nad Hrvatima, Muslimanima i Albancima u područjima koje su smatrali povijesno ili pravno srpskima. Odnosi između pokreta bili su od početka izrazito napeti, a od listopada 1941. razvili su se u otvoreni sukob. Titova jugoslavenska politika bila je suprotna četničkim planovima o Velikoj Srbiji, dok je četnički monarhizam bio neprihvatljiv komunistima. Do kraja 1944. partizanske su snage brojale 650 000 partizana i partizanki organiziranih u 4 armije i 52 divizije koje su pribjegavale konvencionalnom ratovanju (za razliku od prijašnje sklonosti gerilskom ratovanju): do travnja 1945. bilo ih je i više od 800 000.
→ {{Izabrani članci/19, 2015.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)
Izabrani članci/20, 2015.
Vrijeme u središnjem svibanjskom tjednu obilježio je višednevni utjecaj ciklone Donat. Meteorološka zbivanja započela su s dolaskom hladne fronte u noći od nedjelje 11. na ponedjeljak 12. svibnja. Ta je fronta bila vezana uz duboku ciklonu nad Sjevernim morem, koja je donijela osjetno hladniji zrak: sjeverozapadne je krajeve unutrašnjosti zahvatila u večernjim satima nedjelje 12. svibnja, a potom se brzo premjestila prema istoku i jugu Hrvatske. Nad sjevernom se Italijom formirala sekundarna ciklona Donat, koja se u noći s utorka 13. na srijedu 14. svibnja preko hrvatskoga Jadrana premjestila nad istok Jugoistočne Europe.
→ {{Izabrani članci/20, 2015.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)
Izabrani članci/21, 2015.
Radnja filma prati ispitivanje Rogera "Verbala" Kinta, sitnog kriminalca koji je jedan od dvojice preživjelih nakon masakra i požara koji su se dogodili na brodu u luci u Los Angelesu. Verbal policajcu koji ga ispituje objašnjava događaje koji su njega i četvoricu drugih kriminalaca doveli na brod te o tajanstvenom vođi mafije Keyseru Sözeu koji ih je unajmio. Kroz flashbackove i naraciju, Kintova priča postaje sve kompleksnijom. Film je prikazan izvan konkurencije na filmskom festivalu u Cannesu 1995. godine te je nakon toga pušten u ograničenu kino-distribuciju. Osvojio je dvije prestižne nagrade Oscar (od dvije nominacije) u kategorijama za najbolji originalni scenarij (McQuarrie) i najboljeg sporednog glumca (Spacey).
→ {{Izabrani članci/21, 2015.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)
Izabrani članci/22, 2015.
Bila je država vrlo jakog pomorstva i sačuvala je svoju neovisnost trgovinom s velikim silama, primjerice Osmanskim Carstvom. Dubrovnik, teritorijalno malen kao država, morao je trgovati sa silama i davati im dio teritorija te je tako uspio opstati do ranoga 18. stoljeća. U 15. i 16. stoljeću Dubrovnik je na vrhuncu gospodarske moći. Ubraja se među najrazvijenije zemlje ondašnjega svijeta. Njegovi brodovi putuju po svim europskim i sredozemnim morima, te Atlantskom i Indijskom oceanu. Temelj dubrovačkoga bogatstva bila je posrednička trgovina i pomorstvo. Dubrovnik je nabavljao sirovine i rude u jugoistočnoj Europi i izvozio ih na Zapad. Tehničku i luksuznu robu kupovao je na Zapadu i izvozio je u susjedne države.
→ {{Izabrani članci/22, 2015.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)
Izabrani članci/23, 2015.
Mjesec je najsjajnije nebesko tijelo nakon Sunca, svjetlost kojega odražava (ne stvara vlastitu svjetlost poput zvijezda). Puni Mjesec prividne je zvjezdane veličine –12,74, albedo mu je 0,07, a kutni promjer se vidi pod kutom od približno 0,5°. Zemlji okreće stalno istu stranu, jer se obilazak i vrtnja odvijaju u istome smjeru, a vremena obilaska i okreta jednaka su, što je posljedica Zemljina plimnog utjecaja. Staza mu je nagnuta prema ravnini ekliptike za 5° 9'. Više od polovice površine Mjeseca vidi se zbog libracije (59 %). Mjesečeve mijene promjene su Mjesečeve osvijetljenosti tijekom sinodičkoga mjeseca (mladi Mjesec ili mlađak, prva četvrt, puni Mjesec ili uštap i posljednja ili zadnja četvrt), a nastaju zbog stalne promjene Mjesečeva položaja prema Zemlji i Suncu. Kada Mjesec uđe u Zemljinu sjenu, nastaje pomrčina Mjeseca, a kada dođe u spojnicu (Mjesečevi čvorovi) između Zemlje i Sunca, nastaje pomrčina Sunca. Privlačne sile Mjeseca i Sunca uzrokuju na Zemlji morske mijene (plimu i oseku). Svojom privlačnošću Mjesec utječe na Zemljinu stazu oko Sunca (nutacija).
→ {{Izabrani članci/23, 2015.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)
Izabrani članci/24, 2015.
Svoje je umjetničko djelovanje počeo 1924. u Zagrebu. Antun Ullrich bio je mecena mnogih zagrebačkih umjetnika pa je tako, zahvaljujući Ullrichu, i Josip Horvat imao atelje u Mesničkoj ulici br. 25. Godine 1931. obolio je od tuberkuloze kostiju (desne bedrene kosti) što je bila posljedica njegova boravka u zatvoru: nakon desetak operacija mu je u prosincu 1942. amputirana desna noga te je od tada hodao uz pomoć drvene proteze.
Od studenoga 1929. godine Josip Horvat Međimurec radio je slike u tehnikama lavirani tuš i bijela tempera na papiru za romane Marije Jurić Zagorke koji su u nastavcima izlazili u tadašnjem Jutarnjem listu. Za IV dio Gričke vještice pod nazivom "Suparnica Marije Terezije" i roman "Proročanstvo sa Kamenitih vrati" naslikao je više od 70 slika formata 265x180 mm. U Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici nalazi se 56 crteža u tehnikama grafitna olovka, tuš i gvaš. Ti su crteži uslijed konfiskacije iz Mesničke 25 dopremljeni u Nacionalnu i sveučilišnu knjižnicu zajedno s oko 200 knjiga: oni predstavljaju samo dio opusa nastalog tijekom Horvatova kratkoga života.
→ {{Izabrani članci/24, 2015.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)
Izabrani članci/25, 2015.
Današnji grad je 1585. ili 1586. osnovao Fjodor I. kao utvrdu koja će štititi rusku državu od upada i krimskih Tatara. Grad je ime dobio po rijeci, koja je nazvana po ranijem naselju uništenom za vrijeme invazije Mongola, a i to je ime posuđeno od imena mjesta u Kneževini Černigov i potječe od slavenskog osobnog imena Voroneg: "Var-" je indoeuropski korijen riječi, koji se povezuje s imenima drevnih vodenih božanstava i pojavljuje se u imenima gradova kao što su: Varanasi, Varna, Verona, Voronjež. U 17. stoljeću, Voronjež se postupno razvija u veći grad, osobito nakon što je car Petar Veliki sagradio brodogradilište u Voronježu gdje se gradila azovska flota za azovsku vojnu kampanju protiv Turaka 1695. i 1696. Ta flota, prva takva izgrađena u Rusiji, uključivala je prvi ruski linijski ratni brod Goto Predestinacija, ujedno prvi veći ruski vojni brod napravljen u Rusiji bez strane pomoći.
Pravoslavna eparhija Voronjež utemeljena je 1682., a prvi njen episkop Mitrofan Voronješki kasnije je proglašen svecem zaštitnikom grada. Između 1998. i 2009. godine u Voronježu je sagrađena katedrala Navještenja: visoka je 85 m, po čemu je sedma najviša pravoslavna crkva na svijetu.
→ {{Izabrani članci/25, 2015.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)
Izabrani članci/26, 2015.
Ključna promjena oblika neuralne cijevi je pojava moždanih mjehurića, što omogućuje temeljnu regionalnu podjelu mozga. Razlike intenziteta, trajanja i posebnih obilježja histogenetskih procesa u svakom pojedinom području moždane osnove omogućuju nam podjelu razvojnog procesa u niz razvojnih stadija, faza i razdoblja. Ta razvojna razdoblja potom služe kao vremenski pokazatelji za praćenje histogenetskih procesa i kritičnih razdoblja, vulnerabilnosti i stupnja razvojnog poremećaja nakon djelovanja različitih patogenetskih činitelja. Pored toga, navedene razlike intenziteta, trajanja i posebnih obilježja histogenetskih procesa dovode do oblikovanja posebnih slojeva stijenke embrionalnog i fetalnog mozga.
→ {{Izabrani članci/26, 2015.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)
Izabrani članci/27, 2015.
Iz Drugog svjetskog rata pješaštvo je izašlo kao temeljni rod kopnene vojske namijenjen za izvođenje svih oblika suvremenih ratnih operacija u sudjelovanju s ostalim rodovima ili samostalno, te osposobljeno za učinkovito vođenje protuoklopne i protudesantne borbe. Njegove manevarske sposobnosti značajno su povećane uvođenjem velikog broja oklopnih i drugih transportnih vozila za prijevoz pješaštva, a dodatnu manevarsku komponentu činile su zračno-desantne snage, koje su u svim većim oružanim snagama postale vrlo brojne. Trojni ustroj pješačkih postrojba zadržan je u gotovo svim suvremenim vojskama, pri čemu je u većoj mjeri smanjen broj običnih strijelaca na račun drugih specijalnosti (strojničara, snajperista, automatičara, protuoklopne i minobacačke specijalnosti i sl.). Već od razine pukovnije, postrojbe postaju složeni organizam sastavljen od velikog broja različitih specijalnosti, pa i postrojbi drugih rodova i službi, što im više ili manje omogućava samostalno izvođenje složenih borbenih operacija u različitim uvjetima i okolnostima.
→ {{Izabrani članci/27, 2015.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)
Izabrani članci/28, 2015.
_-_katalog.jpg?lang=hr)
Bibliotheca Zriniana jedna je od najstarijih i najvrijednijih obiteljskih knjižnica u Hrvatskoj, pa i jedno od najznačajnijih kulturnih blaga hrvatskog naroda uopće: njezina je vrijednost neprocjenjiva. Njezin reprezentativni i interdisciplinarni knjižni fond, sadržavajući mnoge raritete, sam po sebi govori o intelektualnoj profinjenosti svojeg najistaknutijeg vlasnika, dugogodišnjeg hrvatskog bana (1647.–1664.), vodeće ličnosti hrvatske društveno-političke, kulturne, gospodarske i vojne scene u 17. stoljeću, poznate u cijeloj tadašnjoj Europi, poglavito po junaštvu u borbi protiv Turaka.
→ {{Izabrani članci/28, 2015.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)
Izabrani članci/29, 2015.
Još od 1867. godine u Berlinu je djelovao orkestar koji je utemeljio njemački dirigent i skladatelj Johann Ernst Benjamin Bilse. Bilseov je orkestar redovito nastupao u novoj koncertnoj dvorani u Lajpciškoj ulici (Leipziger Straße), a berlinska je publika vrlo rado posjećivala njihove koncerte. Iako su ti koncerti pretežito bili lakoglazbenoga, zabavnoga karaktera, Bilse je povremeno u programe uvrštavao i djela tzv. ozbiljnih skladatelja. Tako je jednom prilikom Bilseovim orkestrom ravnao i Richard Wagner. Bilse je sa svojim orkestrom gostovao u mnogim europskim gradovima, primjerice Sankt Peterburgu, Rigi, Varšavi, Amsterdamu, Beču i Parizu. No 1882. došlo je do razmirica u orkestru: nezadovoljni uvjetima rada i plaćom, 54 su glazbenika napustila Bilsea te 1. svibnja iste godine službeno osnovali svoj orkestar, zavjetovavši se na „međusobno neraskidivo zajedništvo” i obvezavši se osobno brinuti o financijama novoga orkestra. Ispočetka su nastupali kao »Negdašnji Bilseov orkestar« (»Frühere Bilsesche Kapelle«) u vrtnom restoranu »Flora« u Charlottenburgu, a nakon što je brigu o organizaciji i poslovanju orkestra istoga ljeta 1882. preuzeo Hermann Wolff, dobili su i novo ime: Orkestar berlinske Filharmonije (Berliner Philharmonisches Orchester). To su ime filharmoničari službeno zadržali sve do posljednje reorganizacije 2002. godine.
→ {{Izabrani članci/29, 2015.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)
Izabrani članci/30, 2015.
Rođen je u Vukovaru u obitelji Stjepana, po zanimanju krojača, i Apolonije (rođ. Koch) Supanc. Obitelj Supanc živjela je tada na Zvonimirovom trgu broj 18 a kasnije su, 1894. godine, kupili kuću u Krunoslavinoj ulici broj 8, gdje je Supanc živio sve do smrti. Osnovnu školu polazio je i završio u rodnome gradu. Nakon toga polazio je vukovarsku Realnu gimnaziju. Školske godine 1908./09. završio je 6. razred gimnazije i nakon toga upisao je Graditeljsku školu u Zagrebu. Bio je odličan crtač. Pošto su Supančevi roditelji bili siromašni te nisu imali dovoljno sredstava za njegovo daljnje školovanje, Supanc stariji zatražio je za sina stipendiju od Općinskoga zastupstva u Vukovaru. Bila mu je odobrena pomoć od 100 kruna za školsku godinu 1909./10. Od 1910. godine pa nadalje imao je odobrenu stipendiju od 700 kruna godišnje, a dodatnu mu je pomoć pružala i obitelj njegovoga rođaka Emila Gölisa (osobito nakon smrti Supančeva oca 1912. godine) koji je zajedno s njim polazio Graditeljsku školu. Nakon završene Graditeljske škole, Supanc je otišao na praksu u Zadar te potom u Crikvenicu gdje je radio kao nastavnik na tečaju za klesare.
→ {{Izabrani članci/30, 2015.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)
Izabrani članci/31, 2015.
Franjevci su se vrlo rano pojavili u našim krajevima. Širili su se postupno, tako da su 1343. godine bile četiri kustodije: Dubrovačka, Splitsko-zadarska, Rapska i Istarska. Godine 1402. stvorena je peta kustodija u Draču, od koje je kasnije nastala Albanska provincija (Ss. Annuntiationis). Iako su franjevački samostani većinom bili u primorju, često gdje su se u starini dizale benediktinske opatije, ipak su franjevci već od početka zalazili i u unutrašnjost. U Bosni 1233. dominikanci postaju propovjednici i inkvizitori protiv heretika-bogumila, ali kako se nisu mogli jače učvrstiti, papa Nikola IV. naredio je 1291. ministru Slavenske provincije – najstarije provincije na hrvatskom tlu nastale oko 1232. – da u Bosnu pošalje dvojicu franjevaca koji su ubrzo u Bosni ustanovili redovničku zajednicu. U prvih pedesetak godina djelovanja postali toliko brojni da su mogli osnovati svoju posebnu provinciju. Budući da je papa Nikola IV. 1288. godine zabranio osnivanje novih provincija u Redu bez izričite dozvole Svete Stolice, franjevci osnivaju nove zajednice koje nose naziv vikarije: te su imale potpunu neovisnost o bilo kojoj drugoj provinciji i direktno su bile podložne generalu Reda, a zbog toga je 1340. godine u Bosni osnovana Bosanska vikarija, a ne provincija.
→ {{Izabrani članci/31, 2015.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)
Izabrani članci/32, 2015.
Slovi za jednog od utemeljitelja šansone u Hrvatskoj. Uz glazbu, objavio je više zbirki lirike. Prevodio je i obrađivao poznate šansonijere i autore, među njima Gina Paolija, Sergia Endriga i Jacquesa Brela, koji je svojim likom i djelom snažno utjecao na njegovu karijeru. Osnovno određenje mu je glazba, ali spajajući je s poetskim prirodno je stigao do vlastitoga kantautorskoga govora, koji ga je najviše i obilježio. Javlja se kao skladatelj, interpret, pjesnik, producent, dirigent i svirač. Uglazbio je stihove Krleže, Cesarića i Goloba. Njegove su pjesme prevodili i obrađivali mnogi izvođači, a sâm je pisao za mnoge poznate hrvatske estradne umjetnike, primjerice Gabi Novak, klape i Ibricu Jusića. Veliki dio njegova opusa čini primijenjena glazba za televiziju, film i kazalište. Član je Hrvatskoga društva skladatelja i Hrvatskoga društva pisaca. Poznat je i pod pridjevcima pjesmar, akademski težak i pjesnik opće prakse.
→ {{Izabrani članci/32, 2015.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)
Izabrani članci/33, 2015.
Pop Dukljanin rabio je starije slavenske predloške i sastavke iz 11. i 12. stoljeća, koji nisu sačuvani. Djelo opisuje zamišljeno kraljevstvo Slavena, kralja Svatopluka, koji je održao sabor na polju Dalmi, legendu o osnutku Dubrovnika, povijest Duklje i dr., a obuhvaća događaje na prostoru hrvatske i srpske srednjovjekovne države, osobito Duklje od 5. do najdetaljnije 12. stoljeća. Najstariji sačuvani prijepis je na latinskom od oko 1650., dok je po mogućem starijem izvorniku Mavro Orbini 1601. objavio knjigu na talijanskom Il regno degli Slavi. Godine 1666. objavio ga je na latinskom Ivan Lučić u svojoj povijesti De regno Dalmatiae et Croatiae libri sex. Djelo je utjecalo na rani panslavizam u Hrvata. Takozvana hrvatska redakcija (14–15. st.) donosi legendu o ubojstvu kralja Zvonimira, Slaveni postaju Hrvati, a Svatopluk postaje Budimir. O djelu su napisani brojni historiografski radovi.
→ {{Izabrani članci/33, 2015.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)
Izabrani članci/34, 2015.
U vrijeme kada je snimljena, ta je epizoda bila najskuplja pilot-epizoda svih vremena s budžetom između 10 i 14 milijuna dolara. Glavni troškovi većinom su se odnosili na kupnju, prijevoz i postavljanje pravih dijelova zrakoplova koji je u seriji "glumio" srušeni avion. Ova je pilot-epizoda jedna od kritički najhvaljenijih epizoda televizijskih serija svih vremena: oba su nastavka postigla veliku gledanost, a sama epizoda kasnije će osvojiti mnoge televizijske nagrade. Časopis TV Guide pilot-epizodu Izgubljenih postavio je na peto mjesto "najboljih 100 epizoda televizijskih serija svih vremena".
→ {{Izabrani članci/34, 2015.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)
Izabrani članci/35, 2015.
Razjedinjena ilirska plemena vode lokalne ratove s grčkim naseljenicima još od VII. st. pr. Kr. Tada se javlja i prva ilirska država pod vodstvom Enhelejaca (legendarni dolazak Kadma i Harmonije iz grčke Tebe). Djelomična pacifikacija područja nastupa nakon rata i rimske okupacije 168. pr. Kr. U kasnijim ustancima, koje Rimljani surovo ugušuju, ističu se Japodi i Delmati te Breuci (Batonov ustanak, 6–9. g.), a ilirsko se područje uključuje u rimski upravni sustav. Mnogi Iliri stječu rimska građanska prava, a pojedinci obnašaju i najviše državne funkcije: istaknuti rimski carevi ilirskoga roda jesu Aurelijan, Prob, Dioklecijan i Konstantin.
→ {{Izabrani članci/35, 2015.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)
Izabrani članci/36, 2015.
_def._Andrea_Hlavackova_(CZE)_(30)_(20285276443).jpg?lang=hr)
US Open se svake godine održava potkraj kolovoza i početkom rujna te traje dva tjedna. Glavni turnir sastoji se od pet zasebnih prvenstava: muškog i ženskog singla, muških i ženskih parova te mješovitih parova s dodatnim turnirima za juniore, seniore i igrače u invalidskim kolicima. Od 1978. godine turnir se igra na akrilnoj tvrdoj podlozi u nacionalnom teniskom centru "Billie Jean King" u Flushing Meadowsu (Corona Park, Queens, New York City). Vlasnik i organizator turnira je neprofitna organizacija Američki teniski savez (engl. United States Tennis Association ili skraćeno USTA). Zaradom od prodaje ulaznica promiče se razvoj tenisa u Sjedinjenim Američkim Državama. Aktualni pobjednici US Opena 2014. godine su Marin Čilić (muški singl), Serena Williams (ženski singl), Bob Bryan i Mike Bryan (muški dubl), Ekaterina Makarova i Elena Vesnina (ženski dubl) te Sania Mirza i Bruno Soares (mješoviti dubl).
→ {{Izabrani članci/36, 2015.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)
Izabrani članci/37, 2015.
Anka Krizmanić (1896. – 1987.) bila je hrvatska slikarica i grafičarka. Bila je prvo dijete Josipa Sivoša, pučkog učitelja podrijetlom iz Novigrada Podravskog, i Jelke rođene Gušić. Ankina je majka bila ugledna roda: po očevoj liniji pripadala je drevnoj lozi baruna Gušića, a po majčinoj, porodici plemića Krizmanića koji su imali posjed i staru kuriju u selu Mahično nadomak Ozlja.
Upoznavši u Mahičnom seoskog učitelja Josipa Sivoša, Jelka Gušić napušta dom i udaje se za njega protiv volje roditelja. Seleći iz mjesta u mjesto Sivoševog službovanja dolaze u Omilje i nastanjuju se u donjem katu škole, stare kurije, u kojoj je ranije živio Stanko Vraz. U toj je kuriji, okruženoj vrtom i zelenilom, Anka provela najranije godine života u društvu godinu dana mlađe sestre Jelke, s kojom cijeli život ostaje nerazdvojna. Otac im umire od tada neizlječive tuberkuloze, a nakon njegove smrti, Anka sa sestrom i majkom koja je imala bijednu učiteljsku mirovinu austrijske vlade mora napustiti Omilje i dolazi u Zagreb. Da bi stekla pravo na kakvu-takvu pomoć, Jelka Sivoš pristaje mađarsko prezime pokojnoga muža zamijeniti djevojačkim prezimenom majke, Ankine bake, Cecilije Krizmanić. Od tada se i Anka, rođena Sivoš, zove Anka Krizmanić. Njezina je obitelj oduvijek njegovala umjetnost, pa je stoga i njezinu nadarenost svesrdno podržavala.
(pročitajte cijeli članak) • (sudjelujte u izboru članaka)
Upoznavši u Mahičnom seoskog učitelja Josipa Sivoša, Jelka Gušić napušta dom i udaje se za njega protiv volje roditelja. Seleći iz mjesta u mjesto Sivoševog službovanja dolaze u Omilje i nastanjuju se u donjem katu škole, stare kurije, u kojoj je ranije živio Stanko Vraz. U toj je kuriji, okruženoj vrtom i zelenilom, Anka provela najranije godine života u društvu godinu dana mlađe sestre Jelke, s kojom cijeli život ostaje nerazdvojna. Otac im umire od tada neizlječive tuberkuloze, a nakon njegove smrti, Anka sa sestrom i majkom koja je imala bijednu učiteljsku mirovinu austrijske vlade mora napustiti Omilje i dolazi u Zagreb. Da bi stekla pravo na kakvu-takvu pomoć, Jelka Sivoš pristaje mađarsko prezime pokojnoga muža zamijeniti djevojačkim prezimenom majke, Ankine bake, Cecilije Krizmanić. Od tada se i Anka, rođena Sivoš, zove Anka Krizmanić. Njezina je obitelj oduvijek njegovala umjetnost, pa je stoga i njezinu nadarenost svesrdno podržavala.
→ {{Izabrani članci/37, 2015.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)
Izabrani članci/38, 2015.
Napadima na trgovačke brodove i porobljavanjem posade te traženjem otkupnina muslimanski vođe spomenutih nacija bogatile su se i osnaživale, osobito s mornaricom. Rimskokatolički red Presvetoga Trojstva stoljećima je iz Francuske rukovodio specijalnim misijama prikupljanja i raspodjele novca za otkupninu zatvorenika sredozemnih pirata. Prema napisima Roberta Davisa između 16. i 19. stoljeća Berberski su pirati zarobili i u roblje prodali čak 1 do 1,25 milijuna Europljana.
→ {{Izabrani članci/38, 2015.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)
Izabrani članci/39, 2015.
Ante Starčević rođen je 1823. godine u mjestu Veliki Žitnik kod Gospića. Otac mu je bio Jakov Starčević a majka Milica, udova Čorak, iz Široke Kule, pravoslavka koja je primila katoličku vjeru prije udaje za prvoga muža. Pučku školu pohađao je u Klancu. Od trinaeste ga godine školuje stric Šime Starčević i daje mu prve poduke iz hrvatskog i latinskog jezika. Šime Starčević bio je župnik u Gospiću i već tada poznati pisac i jezikoslovac, branitelj hrvatskoga jezika i protivnik Vuka Karadžića. Godine 1839. Starčević odlazi u Zagreb gdje se školuje šest godina izdržavajući se od stričeve potpore i podučavanjem. U jesen 1845. godine u Zagrebu završava gimnaziju te odlazi u sjemenište u Senj, a potom u Peštu na studij teologije. Pohađajući gimnaziju dodatno usavršava latinski, njemački, mađarski, grčki i talijanski jezik. Nakon položenih ispita iz filozofije i slobodnih znanosti, 1846. biva u Pešti promoviran u doktora filozofije. Tada odustaje od svećeništva i odlučuje posvetiti se borbi za slobodnu i suverenu Hrvatsku.
→ {{Izabrani članci/39, 2015.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)
Izabrani članci/40, 2015.
.jpg?lang=hr)
Razvoj plakata može se smatrati posljedicom industrijske revolucije koja je zahvatila Europu 19. stoljeća. Proces proizvodnje „na traci“ prate porast te migracija stanovništva iz sela u gradove zbog novih interesa. Tako se stvaraju veliki gradovi, a društvo se preobražava u svim aspektima svog djelovanja. Izgradnjom nove prometne infrastrukture i napretkom medicine povećava se životni standard. U takvom preobraženom gospodarskom stanju vlada kapitalizam i javlja se pojam kapitalističke konkurencije, kao i potreba za reklamom – plasmanom proizvoda i usluga. Plakate je trebalo tiskati u većem broju primjeraka, a tehnika litografije odgovarala je zahtjevima za brzo i jeftino tiskanje mnogo otisaka istog plakata. Ista tehnika utječe i na sam izgled plakata – velike površine iste boje, linearnost i stilizacija jednim su dijelom posljedica mogućnosti medija u kojem su otisnute. Litografski plakati imaju primat sve do pojave ofsetnog tiska, kojim se proces tiskanja plakata još više ubrzava i pojeftinjuje.
→ {{Izabrani članci/40, 2015.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)
Izabrani članci/41, 2015.
Hrvatski kraljevi naziv je dokumentarno-igrane televizijske serije u produkciji Znanstveno-obrazovnog programa Hrvatske radiotelevizije. Serija se sastoji od sedam epizoda i tematski obrađuje najranije razdoblje hrvatske povijesti, odnosno vrijeme takozvanih narodnih vladara iz domaće dinastije Trpimirovića od početka 9. do kraja 11. stoljeća. U posljednjoj epizodi obrađeno je i razdoblje doseljenja Hrvata na današnje prostore.
U seriji su sudjelovali najistaknutiji europski povjesničari srednjega vijeka: Chris Wickham, Catherine Holmes i Peter Frankopan sa Sveučilišta u Oxfordu, Rosamond McKitterick sa Sveučilišta u Cambridgeu (najveća stručnjakinja za razdoblje franačkog carstva), Neven Budak i Miljenko Jurković sa Sveučilišta u Zagrebu, Mladen Ančić i Nikola Jakšić sa Sveučilišta u Zadru, Vedrana Delonga iz Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu, Janosz Bak sa Sveučilišta u Budimpešti, Walter Pohl iz Beča, Przemyslaw Urbanczyk sa Sveučilišta u Varšavi, Dušan Treštik iz Praga te najpoznatiji svjetski medijevalist Jacques Le Goff s pariške Sorbonne, autor kapitalnih djela "Civilizacija srednjovjekovnog Zapada" i "Srednjevjekovni imaginarij".
(pročitajte cijeli članak) • (sudjelujte u izboru članaka)
U seriji su sudjelovali najistaknutiji europski povjesničari srednjega vijeka: Chris Wickham, Catherine Holmes i Peter Frankopan sa Sveučilišta u Oxfordu, Rosamond McKitterick sa Sveučilišta u Cambridgeu (najveća stručnjakinja za razdoblje franačkog carstva), Neven Budak i Miljenko Jurković sa Sveučilišta u Zagrebu, Mladen Ančić i Nikola Jakšić sa Sveučilišta u Zadru, Vedrana Delonga iz Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu, Janosz Bak sa Sveučilišta u Budimpešti, Walter Pohl iz Beča, Przemyslaw Urbanczyk sa Sveučilišta u Varšavi, Dušan Treštik iz Praga te najpoznatiji svjetski medijevalist Jacques Le Goff s pariške Sorbonne, autor kapitalnih djela "Civilizacija srednjovjekovnog Zapada" i "Srednjevjekovni imaginarij".
→ {{Izabrani članci/41, 2015.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)
Izabrani članci/42, 2015.
Prve zanatske poduke o radu u drvu i kamenu, Rosandić je primio u očevoj zidarsko-kamenoklesarskoj radionici. Godine 1900. dolazi za šegrta u Bilinićevu klesarsku radionicu, u kojoj ostaje do 1903. Tu će upoznati pet godina mlađeg Ivana Meštrovića, kojeg će upravo Rosandić prvi učiti držati dlijeto u ruci. Bilinićeva radionica je funkcionirala kao svojevrsno učilište u kojem je Rosandić došao pod utjecaj Artura Ferraronija, najvrsnijeg majstora u radionici, koji će ga uputiti na daljnji neformalni studij u Rim, Firencu i Veneciju u kojima Rosandić boravi od 1903. do 1905. radeći, zajedno s Ferraronijem, na restauraciji loggiete srušenog venecijanskoga zvonika. U to vrijeme nastaje njegov Ženski akt, izložen 1906. na Mostra nazionale di belle arti u Milanu.
→ {{Izabrani članci/42, 2015.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)
Izabrani članci/43, 2015.
Bunjevaca najviše ima u velebitskom području i sjevernoj Bačkoj te u Lici, istočnoj Slavoniji i zapadnom Srijemu. Najveći bunjevački grad u Bačkoj je Subotica. Osim u subotičkoj, ima ih i u somborskoj općini, te u mađarskom gradu Baji i okolici. Nekada je Segedin bio bunjevački grad, a ostala mjesta u kojima žive bački Bunjevci jesu Tavankut, Stari i Novi Žednik, Đurđin, Bajmak i druga. Srbijanska (ranije jugoslavenska) statistika tretira ih kao posebnu etničku skupinu.
→ {{Izabrani članci/43, 2015.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)
Izabrani članci/44, 2015.
→ {{Izabrani članci/44, 2015.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)
Izabrani članci/45, 2015.
→ {{Izabrani članci/45, 2015.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)
Izabrani članci/46, 2015.
Sukošan se prvi put spominje u ispravi od 24. srpnja 1289. godine kada je sklopljen jedan ugovor o prodaji zemljišta u mjestu Sanctus Casianus. Mjestu je ime dato po titularu mjesne crkve, svetom Kasijanu Imolskom. U kasnijim se izvorima na talijanskom jeziku Sukošan spominje kao San Cassiano. U doba turskih provala na zadarsko područje u drugoj polovini 15. stoljeća, podignut je obrambeni zid oko Sukošana, te su se u Sukošan sklanjali stanovnici okolnih sela. O sukošanskoj povijesti i danas svjedoče i Gornja vrata koja su ostaci obrambenih zidina koje su Mleci sagradili između 1468. i 1470. godine.
→ {{Izabrani članci/46, 2015.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)
Izabrani članci/47, 2015.
Pregovori o članstvu u Europskoj uniji bili su podijeljeni u nekoliko faza, a nakon više od osam godina od podnošenja zahtjeva za članstvo te skoro šest godina pregovaranja, 10. lipnja 2011. je José Manuel Barosso u ime Europske komisije predložio zatvaranje pristupnih pregovora s Hrvatskom. Tu je odluku 24. lipnja iste godine podržalo i Europsko vijeće pozivajući na zatvaranje preostalih pregovaračkih poglavlja do kraja lipnja 2011. te na potpisivanje pristupnoga ugovora s Hrvatskom do kraja iste godine. Ugovor o pristupanju Republike Hrvatske Europskoj uniji potpisan je u Bruxellesu 9. prosinca 2011. godine.
→ {{Izabrani članci/47, 2015.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)
Izabrani članci/48, 2015.
_underway_in_the_Atlantic_Ocean_on_14_June_2004_(040614-N-0119G-020).jpg?lang=hr)
Malo je ratnih brodova zaslužilo svoje mjesto u pomorskoj povijesti u trenutku porinuća, a uglavnom se radilo o brodovima koji su imali revolucionarna rješenja koja su bitno utjecala na strategiju i taktiku pomorskog ratovanja. Jedan od takvih brodova bio je i američki nuklearni nosač zrakoplova USS Enterprise, koji je 12. siječnja 1961. krenuo na svoju prvu tromjesečnu plovidbu. Potom je započeo dugotrajan niz ispitivanja i trenažnih vježbi kako bi se ustvrdila pouzdanost i mogućnosti takvoga nuklearno pogonjenoga nosača zrakoplova. Poslije Enterprisea, niti jedan drugi nuklearni nosač zrakoplova te klase nije dovršen zbog velike cijene izgradnje (451,3 milijuna američkih dolara), čime je USS Enterprise (CVN-65) ostao jedini u svojoj klasi. Zbog starosti i cijene održavanja (imao je 8 nuklearnih reaktora), povučen je iz aktivne službe u prosincu 2012. poslije više od 50 godina plovidbe. Zamijenili su ga nosači zrakoplova klase Gerald R. Ford.
→ {{Izabrani članci/48, 2015.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)
Izabrani članci/49, 2015.
→ {{Izabrani članci/49, 2015.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)
Izabrani članci/50, 2015.
→ {{Izabrani članci/50, 2015.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)
Izabrani članci/51, 2015.
Produkcijski tim koristio je Lucasove nacrte priče tijekom pretprodukcije: Lucas, Kasdan, Marquand i producent Kazanjian proveli su zajedno dva tjedna kako bi, pišući scenarij, detaljno razradili priču filma. Kazanjian je pomaknuo raspored snimanja filma nekoliko tjedana prije predviđenog početka kako bi tvrtci Industrial Light & Magic omogućio više vremena za što kvalitetnije vizualne efekte filma u post-produkciji. Film je snimljen na lokacijama u Engleskoj, Kaliforniji i Arizoni u razdoblju od siječnja do ožujka 1982. godine: produkcija je bila obavijena strogim velom tajne, a radni naslov filma bio je Blue Harvest kako bi se smanjili dodatni troškovi.
→ {{Izabrani članci/51, 2015.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)
Izabrani članci/52, 2015.
Snježno kraljevstvo doživjelo je nekoliko prepričavanja i neuspjelih pokušaja filmske ekranizacije prije nego li je 2011. Jennifer Lee napisala scenarij i zajedno s Chrisom Buckom režirala film. Christophe Beck skladao je glazbu za film, a bračni par Robert Lopez i Kristen Anderson-Lopez napisali su pjesme. Film je osvojio dva Oscara: Oscara za najbolji animirani film i Oscara za najbolju originalnu pjesmu "Let It Go", Zlatni globus za najbolji animirani film, nagradu BAFTA za najbolji animirani film, pet nagrada Annie (eng. Annie Award) među kojima i onu za najbolji animirani film, dva Grammyja i dvije Nagrade filmskih kritičara za najbolji animirani film i najbolju originalnu pjesmu ("Let It Go").
→ {{Izabrani članci/52, 2015.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)
Izabrani članci/53, 2015.
Uz dušebrižništvo oni su među Hrvate zapadne, središnje, južne i istočne Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srijema i Bačke te diljem Kraljevine Ugarske širili prosvjetu i kulturu. Bili su jedini učitelji i začetnici prvih književnih i znanstvenih djela. Osim toga, čitavo su se vrijeme isticali kao istinski borci za zaštitu naroda od nasilja, zbog čega su često i sami stradavali. Samopregalaštvu franjevaca treba zahvaliti što se kod hrvatskoga puka u Bosni i Hercegovini pa tako i u Dalmaciji i Slavoniji nisu iskorjenili ni katolička vjera ni osjećaj pripadnosti hrvatskom narodu. I na kraju, njihova je velika zasluga da su utrli put i dali znatan doprinos standardiziranju hrvatskog jezika, znatno prije preporodnih zbivanja u 19. stoljeću.
→ {{Izabrani članci/53, 2015.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)