Wilhelm Dilthey
 | Ovaj članak ili neki od njegovih odlomaka nije dovoljno potkrijepljen izvorima (literatura, veb-sajtovi ili drugi izvori). |
Wilhelm Dilthey | |
|---|---|
 Wilhelm Dilthey | |
| Rođenje | 19. novembar 1833. Wiesbaden-Biebrich, Njemačka |
| Smrt | 1. oktobar 1911 (77 godina) Siusi allo Sciliar, Italija |
Wilhelm Dilthey, njemački historičar, psiholog, sociolog, student hermeneutike, i filozof, rođen 1833.god na Rajni, a umro god. 1912. Diltheyev doprinos nauci se može smatrati empirijskim, nasuprot izrazito dominirajućem idealizmu u Njemačkoj tog vremena.
Studirao je teologiju, historiju i filozofiju u Heidelbergu i Berlinu. Njegovi učitelji su bili: Knu Fischer, Bockl, Ranke i Trendelenburg. Poznata djela Wilhelma Diltheya su "Doživljaj i poezija", "Bit filozofije", "Tipovi svjetskih nazora". Rješenja osnovnih filozofskih pitanja o bitku i smislu ljudskoga života Dilthey predlaže kroz analizu historijskih situacija čovjeka. Čitave generacije značajnih evropskih mislilaca njegovi su učenici i nastavljači. Neki od njih su Georg Misch, Max Frischeisen-Kohler, Eduard Spranger, Hans Freyer, Theodor Litt, Hans Leisegang, veliki i utjecajni mislioci 20. vijeka.
Sociologija
[uredi | uredi izvor]Dilthey je bio vrlo zainteresiran za sociologiju kakvu danas poznajemo, iako je bio protiv direktnog povezivanja s sociologijom kao naukom upravo zbog toga što je sociologija tog vremena bila pod jakim utjecajem Auguste Comtea i Herbert Spencera. Prigovarao je njihovim evolucionističkim predstavama o tomu kako svi društveni oblici moraju da prolaze kroz nužne promjene, pa tako i njihova naturalističko-znanstvena metodologija.
Svjetonazor - Weltanschauungen
[uredi | uredi izvor]Dilthey je razvio tipologiju tri temeljna svjetonazora, ili pogleda na svijet, za koje je držao da su ta tri svjetonazora "tipična" (može se usporediti s Max Weberovom postavkom o "ideal-tipovima") i da su ti svjetonazori načini kroz koje se odražava i sukob u čovjekovom shvatanju i poimanju prirode.
U naturalizmu, kojeg predstavljaju epikurejci svih vremena i mjesta, čovjek vidi sebe ograničenog u prirodi;
U idealizmu o slobodi, kojeg predstavljaju Friedrich Schiller i Immanuel Kant čovjek već postaje svjestan njegovog odvajanja od prirode uz pomoć njegove slobodne volje;
U objektivnom idealizmu, kojeg predstavljaju G. W. F. Hegel, Baruch Spinoza, i Giordano Bruno, čovjek je najzad svjestan harmonizacije s prirodom. Ove teze su dojmile Karl Jaspersa u djelu "Psihologija svjetonazora" kao i Rudolf Steinera.
Dodatna literatura
[uredi | uredi izvor]- Vladimir Filipović, Novija filozofija zapada, Matica hrvatska, 1968, Zagreb.
