Zoran Bečić
Zoran Bečić | |
|---|---|
| Rođenje | 2. april 1939. |
| Smrt | 29. mart 2006 (66 godina) |
| Zanimanje | Glumac |
| Godine aktivnosti | 1966–2006 |
| Poznat(a) po | Uloga Oskar Prohaska u Vizi za budućnost |
Zoran Bečić (Čačak, 2. april 1939 - Sarajevo, 29. mart 2006),[1][2] doajen bosanskohercegovačkog glumišta.
Biografija
[uredi | uredi izvor]Zoran Bečić studirao je glumu na Beogradskoj akademiji u klasi Mate Miloševića i diplomirao 1966. godine. Iste jeseni otišao je Dubrovnik gdje će u angažmanu provesti dvije godine (iz tog perioda su uloge u Ljubavnicima nepoznatog renesansnog autora i Ljubaji Muriella Shisgala). Potom prelazi u Sarajevo i tadašnje Malo pozorište (Kamerni teatar 55) koje je bilo rodonačelnikom pozorišne avangarde na Balkanu.
Sarajevski debut imao je u predstavi Radoslava Dorića "Noć ubica", a zatim je u tri sezone odigrao čitav niz uloga, počevši od glavnih u "Pljački" i "Mračnoj komediji" i sporednih u "Usamljenoj gomili" i "Veleizdajničkom procesu", sve do naslovnih u "Viktoru ili djeci na vlasti" i "Idiotu", (godine 1971. nastupao je u Beogradu, no, nakon dvije sezone vraća se u Sarajevo, ovaj put u Narodno pozorište gdje igra brojne uloge ("Priče iz Bečke šume", "Bašeskija", "Čežnja pod brestovima", "Nora", "Hrvatski Faust", "Na Božijem putu", "Omer-paša Latas" i ulogu Rjepnina u "Romanu o Londonu" Miloša Crnjanskog u režiji Sulejmana Kupusovića). Podjednako je vezan i za Kamerni teatar 55 ("Smrt trgovačkog putnika", "Rucante", "Sporting life", "Lijepa Vida", "Divlje meso", "Karamazovi", "Makedonsko slanje", "Nije čovjek ko ne umre" i kao Henrik u "Vjenčanju Gombroviča" u režiji Tadeusha Mintza). Za ostvarenja u "Noći ubica" dobio je Zlatni lovor vijenac Internacionalnog teatarskog festivala MESS.
U ratu Bečić je bio jednim od glumaca - utemeljitelja SARTR-a i akterom Skloništa, a debitirao je i kao reditelj remake-postavkom predstave "Nije čovjek ko ne umre" Vehmira Stojanovića, nakon čega režira i "Memoare Mine Hauzen" Safeta Plakala u produkciji SARTR-a, te dvije predstave u Kamernom teatru 55 ("Suton" Ive Vojnovića i "Smrt i djevojka" Ariela Dorl'mana) i "Nije čovjek ko ne umre" u mostarskom Narodnom pozorištu. Kao glumac, često je gostovao u Tuzli (Hamdibeg) i Mostaru (Ruho).
U Narodnom pozorištu u Sarajevu obavljao je i funkciju direktora drame. Bečić je do kraja života igrao svoju posljednju ulogu dobivši svoj posljednji aplauz na otvorenoj sceni tumačeći lik Alihodže u predstavi "Legenda o Ali-paši". U sklopu Festivala komedije Bosne i Hercegovine "Mostarska liska 2006." posthumno mu je dodijeljena nagrada "Velika mostarska liska."
Filmografija
[uredi | uredi izvor]- Viza za budućnost, TV-serija (2002)
- Zamka za ptice (1991)
- Aleksa Šantić, TV-serija (1990)
- Moj brat Aleksa, film (1989)
- Bure baruta, film (1989)
- Priče iz fabrike, TV-serija (1985)
- Odluka (1983)
- Ratni hljebovi (1981)
- Zajedno (1981)
- Husinska buna (1980)
- Trinaestogodišnjaci, TV-serija (1978)
- Most, TV drama (1977)
- Naše priredbe, TV-serija (1973)
- Valter brani Sarajevo (1972)
- Adam i Eva 66 (1966)
- San (1966)
Također pogledajte
[uredi | uredi izvor]Reference
[uredi | uredi izvor]- ^ "Zoran Bečić, jedan od najcjenjenijih bh. glumaca". radiosarajevo.ba (jezik: hrvatski). 29. 3. 2013. Pristupljeno 20. 10. 2023.
- ^ "Zoran Becic | Actor". IMDb (jezik: engleski). Pristupljeno 20. 10. 2023.
Vanjski linkovi
[uredi | uredi izvor]
- https://skupstina.ks.gov.ba/zoran-becic Arhivirano 15. 5. 2024. na Wayback Machine
- Zoran Bečić na IMDb-ju