Giovanni de Ciotta
| Giovanni de Ciotta | |
|---|---|
 | |
| Mandat 1872. – 1896.a | |
| Prethodnik | TBD |
| Nasljednik | Michele Maylender |
| Rođenje | 24. travnja 1824. Rijeka, Hrvatska(tada  Habsburška Monarhija)
|
| Smrt | 6. studenog 1903. Lovran, Hrvatska (tada  Austro-Ugarska)
|
| Obrazovanje | Vojna akademija u Beču |
| Zanimanje | političar, oficir |
| a Uz kratki prekid tokom 1884. godine zbog političke krize u gradu. | |
Giovanni de Ciotta (Rijeka, 1824. – Lovran, 1903.) bio je najuspješniji gradonačelnik Rijeke.
Njegov otac Lorenzo doselio se iz Livorna u Italiji te je postao najjači trgovac drvom u Rijeci. Tu se i oženio s jednom od kćeri Andrije Ljudevita Adamića, Adrijanom Marijom Adamić, a Giovanni de Ciotta je bio njihov prvorođeni sin. Andrija Ljudevit Adamić bio je najistaknutija osoba u Rijeci početkom 19. stoljeća.
Nakon osnovne i srednje škole, Giovanni de Ciotta odlazi u Beč na Vojnu akademiju. Tijekom revolucionarnih 1848. i 1849. godine borio se u Italiji, a zatim i služio vojnu službu u Veroni i Veneciji. Nakon poraza austrijske vojske u bitci kod Solferina 1859. godine, napustio je vojsku te se vraća u rodni grad i započinje uspješnu političku karijeru.
Dvije glavne odrednice njegovog politčkog djelovanja bile su borba za autonomiju Rijeke te preobrazba malog primorskog grada u srednjeeuropski, kozmopolitski grad.
S obzirom da je krajem 19. stoljeća Italija još uvijek bila znatno udaljena od Rijeke, borbu za autonomiju grada je promicao kroz čvršću povezanost Rijeke s Ugarskom. Stoga, iako je mogao nastupati i u hrvatskom Saboru, njegov važniji cilj bio je sudjelovati u ugarskom parlamentu što je i uspio 1869. godine kada je postao delegatom u ugarskom parlamentu, kao građanin Rijeke. Iste je godine postao šef “Associazione Politica Club Deak” (zapravo lokalni ogranak Mađarske liberalne stranke i kao takav prva moderna stranačka organizacija u Rijeci).
1872. godine Ciotta preuzima dužnost gradonačelnika Rijeke.
Prva značajnija odluka Ciotte kao gradonačelnika Rijeke bila je izrada generalnog urbanističkog plana. To dokazuje da je Ciotta na sustavan i planski način pristupio razvoju grada. Plan je dovršen 1874. godine. Sačuvan je i nalazi se u arhivu Instituta za urbanizam. Predviđao je veliko nasipavanje obale i izgradnju gatova te izgradnju željezničkog kolodvora, a što je uglavnom i ostvareno. Međutim, planirana Guvernerova palača, nova gradska vijećnica te veliki Gradski muzej, nikada nisu ostvareni. Prema tom planu, Guvernerova se palača trebala izgraditi na prostoru današnje kapucinske crkve i Žabice pa sve do Riječkog nebodera, a izgrađena je na drugom mjestu i u znatno manjim gabaritima. Nova gradska vijećnica trebala je biti još veća od planirane Guvernerove palače i nalaziti se sve od današnje Krešimirove ulice do Pomorskog fakulteta. Između ta dva objekta planirana je izgradnja monumentalnog Gradskog muzeja. Uspjelo se izvesti park na Mlaci te novo kazalište.
Novo riječko kazalište je dovršeno 1885. godine prema projektu Fellner i Helmer iz Beča, a pod nadzorom arhitekta Giacoma Zammattia. Upravo je Zammattio bio najvažnija Ciottina pomoćna figura u arhitektonskoj preobrazbi Rijeke. Projektirao je palaču obitelji Ploech na Žabici
, ulicu Dolac sa zgradama za vlasnike tvornice Torpedo Roberta Whiteheada, Venecijansku kuću, Osnovnu školu za dječake (danas Talijanska gimnazija) te Osnovnu školu za djevojčice (danas Sveučilišna biblioteka), zgradu Filodrammatice na Korzu, paviljon tržnice i zgrade na Brajdi... Gradonačelnik Ciotta i arhitekt Zammattio bili su puno uspješniji i poduzetniji od tadašnjih guvernera i arhitekata državnih projekata u gradu.
Osim Zammattia, važnu ulogu u ostarivanju Ciottinih vizija imali su vrsni stručnjaci koje je okupio u tehničkom uredu grada na čelu s ing. Isidorom Vauchingom te brojni veleposjednici i industrijalci, poput engleskog industrijalca Roberta Whiteheada, austrijskog mehaničara Annibalea Ploecha, slovenskog veleposjednika Josipa Gorupa i hrvatskog tvorničara Gjure Ružića. To su bili vrlo imućni građani koji su potaknuti historicističkim idejama javnog dobra i općeg napretka preuzeli ulogu mecena stvorivši kulturnu politiku i izgled grada ulaganjem vlastitog kapitala u izgradnju hotela, stambenih zgrada, banaka, škola.
Ciotta je kao jedan od bogatijih Riječana imao značajnu umjetničku zbirku s arheološkim nalazima i slikama starih majstora, te iako nije pokazao dovoljno interesa za izgradnju planiranog velikog Gradskog muzeja ipak je 1876. godine osnovao Komisiju za muzej koja je trebala izraditi program rada muzeja. Iste godine utemeljen je Prirodoslovni muzej, a 1893. godine je otvoren i Gradski muzej, ali ne u opsegu u kojem je bio predviđen urbanističkim planom. U Ciottino vrijeme su bile postavljene i dvije velike umjetničke zbirke, otvorena je biblioteka, a osnovano je i najvažnije kulturno udruženje u gradu – „Književni krug“.
Tijekom vojne službe Ciotta je upoznao Johna Learda, riječanina engleskog podrijetla. U suradnji s Leardom Ciotta promovira “Piano regolatore” sveobuhvatan plan za urbanizaciju grada; plan za moderan komercijalni grad koji se trebao postići uglavnom rušenjem većine starijih zgrada i prometnica i gradnjom novih planskih zgrada i prometnica kao što je to učinjeno u Budimpešti, Parizu i mnogim drugim gradovima u to vrijeme. 1891. godine je dovršena “Acquedotto Ciotta” moderni kanalizacijski i vodovodni sistem.
Za vrijeme Ciottinog mandata industrija se u gradu ubrzano razvija, promet u luci snažno raste, svi gospodarski subjekti imaju vrlo uspješno poslovanje. Grad postaje privlačan za kapital iz cijele Europe, a s kapitalom u grad dolaze i njegovi ulagači. Razdoblje je to sveopćeg prosperiteta Rijeke, naročito period od 1875. – 1890. godine, koje se smatraju “zlatnim godinama” Ciottinog mandata, kasnije poznat kao “Idila”.
Otvorena je prva rafinerija nafte u ovom dijelu svijeta koja je do početka 20. stoljeća postala i najveća rafinerija u čitavoj Austro – Ugarskoj Monarhiji, a zadovoljavalja je 30 % njezinih potreba. 1873. godine Rijeka je željezničkim prugama preko Ljubljane i Zagreba povezana s Bečom i Budimpeštom, a od 1874. i Trstom, a što je bio preduvijet za procvat luke. Osnovana su dionička parobrodska društva, nekoliko financijskih ustanova među kojima je najznačajnija Riječka banka osnovana 1871. godine. Samo 3 godine nakon ostavke Ciotte duž cijelog grada je vozio električni tramvaj, 11 godina prije nego je uveden u Zagrebu. O značajnosti Rijeke u to vrijeme svjedoči i činjenica da je u gradu bilo preko 20 konzulata, te više od 20 hotela, puno više od susjedne, tada mondene, Opatije. Jedan od najprepoznatljivijih simbola grada postaje proizvod torpedo koji je godinama usavršavan te se izvozio u sve zemlje koje su težile moćnoj mornarici.
Za vrijeme gradonačelničkog mandata Ciotte, guverneri grada bili su najprije Josip Zichy, a zatim grof Geza Szapary pa grof Augustin Zichy i na poslijetku od 1892. godine, grof Lajos (Ljudevit) Batthyany.
Giovanni de Ciotta podnio je ostavku 1896. godine, kada je ugarski premijer Dezső Bánffy počeo provoditi centralističku politiku prema Rijeci, a čemu se Ciotta protivio. Rezultat takve politike ugarskog premijera bilo je osnivanje Autonomne stranke u Rijeci 1896. godine od strane istaknutog riječkog političara Michelea Maylendera i industrijalca i financijera stranke Luigia Ossoinacka te kraj vladavine liberalne stranke Mađarske u Rijeci jer je 1897. godine Maylender izabran za gradonačelnika.
Do konca života, 6. studenog 1903. godine, Ciotta je živio u svojoj vili u Lovranu.
- Žic, Igor, Kratka povijest grada Rijeke, Adamić, Rijeka, 1998., ISBN 953-6531-31-3
