Napoleon III Bonaparte
| Napoleon III | |
|---|---|
| |
 Car Francuza
| |
| Vladavina | 2. prosinca 1852. – 4. rujna 1870. |
| Prethodnik | on sam (kao predsjednik Republike) |
| Nasljednik | Carstvo je ukinuto |
| Regent | Eugénie de Montijo (1859., 1865., 1870.) |
| 1. predsjednik Francuske Louis-Napoléon Bonaparte | |
| Vladavina | 20. prosinca 1848. – 2. prosinca 1852. |
| Prethodnik | Louis-Eugène Cavaignac (kao državni poglavar) |
| Nasljednik | on sam (kao car) |
| Supruga | Eugénie de Montijo |
| Djeca | Napoléon Eugène Louis Bonaparte |
| Puno ime | |
| Charles Louis Napoléon Bonaparte | |
| Dinastija | Bonaparte |
| Otac | Louis Bonaparte |
| Majka | Hortense de Beauharnais |
| Rođenje | 20. travnja 1808. Pariz, Francuska
|
| Smrt | 9. siječnja 1873. Chislehurst, Ujedinjeno Kraljevstvo
|
| Pokop | St Michael's Abbey Farnborough, Ujedinjeno Kraljevstvo
|
| Vjera | katolicizam |
Napoleon III, rođen kao Charles Louis Napoléon Bonaparte (Pariz, 20. travnja 1808. – Chislehurst, 9. siječnja 1873.) je bio francuski političar i državnik koji je od 1848. do 1852. godine obnašao dužnost prvog predsjednika Francuske, a od 1852. do 1870. godine držao vlast u Francuskoj kao car. Bonaparte je bio nećak i legalni nasljednik cara Napoleona I. Kada je 1848. godine postao predsjednik, bio je prvi predsjednik Francuske izabran od strane građana na izborima. Ipak, kada su mu ustav i Skupština ograničili reizbor, organizirao je državni udar 1851. godine, dokinuo Drugu Republiku i nakon godinu dana, 2. prosinca 1852., postao car Drugog Carstva. Datum je simboličan jer se tada obilježavala 48. obljetnica posvećenja Napoleona I.
Rođen je u Parizu 20. travnja 1808. kao sin Louisa Bonapartea, odnosno nećak Napoleona I. Nakon pada Napoleonovog Carstva, živio je u egzilu s obitelji te je proputovao nekoliko europskih zemalja. U mladosti je bio romantičarski orijentiran revolucionar i idealist, a u jednoj fazi je bio povezan s karbonarima.
Godine 1839. napisao je knjigu Les Idées napoléoniennes u kojoj razlaže političku ideologiju bonapartizma. Knjiga je izdana u čak tri izdanja i prevedena na čak šest jezika. Godine 1836. sudjelovao je u neuspjelom puču kako bi svrgnuo Julsku Monarhiju, nakon čega je otišao u egzil u London. Šest godina kasnije, 1840. godine, ponovo je pokušao svrgnuti Monarhiju, ali ponovo bez uspjeha. Ovoga je puta zatvoren, ali je pobjegao i ponovo otišao u egzil u Englesku. Tamo je obnovio poznanstvo s Benjaminom Disraelijem i upoznao Charlesa Dickensa.
Nakon pobjede revolucije 1848., Bonaparte se vraća u Francusku i, koristeći vještu demagogiju i svoje porijeklo, uspijeva si priskrbiti iznenađujuću pobjedu na predsjedničkim izborima u prosincu 1848. godine, pregazivši favoriziranog Cavaignaca.
Dana 2. prosinca 1851. godine izveo je uspješan puč i osigurao si apsolutne ovlasti s titulom "Princa-predsjednika". Nakon dva uspješna referenduma i novog ustava, Bonaparte se 2. prosinca 1852. godine proglasio carem i tako osnovao Drugo Carstvo.
Do 1860. godine vladao je apsolutistički, a zatim je postepeno provodio liberalizaciju. Politički sistem tako nastalog Drugog Carstva u Francuskoj zasnivao se u pravnom pogledu na Ustavu iz 1852. godine. Po ovom Ustavu, svaka kontrola legislative nad izvršnom vlašću bila je isključena. Corps législatif ne samo što nije imala pravo da donosi i ukida zakone, već nije imala niti zakonodavnu inicijativu. Njoj je jedino bilo dozvoljeno da zakone koje donosi vlada dobronamjerno analizira i donosi o njima konstruktivne sugestije. Ovakav Corps législatif nije mogao izabrati ni svog predsjednika, već je i njega postavljao Napoleon III. Jedino je car mogao sazvati Corps législatif, a jedino ju je on po svojoj volji mogao raspustiti kada je htio te je raspisivao izbore. Corps législatif se nije pitala ni kod objave rata, ni kod zaključivanja mira, niti je imala utjecaja na postavljanje službenika; sve je ove odluke donosio isključivo Napoleon III.
Demokratske slobode su ograničene, tisak je bio pod stalnim policijskim nadzorom, povećan je administrativni aparat, a na sva ključna mjesta postavljeni su dužnosnici odani caru. Katolička crkva je ponovo dobila enormne povlastice, dobivši de facto monopol nad prosvjetom. Upravo je konflikt s Crkvom bio glavni razlog za provođenje liberalizacije nakon 1860. godine. Sve u svemu, car i carica su uživali apsolutne privilegije i nije bilo nikakve sumnje da je Drugo Carstvo zapravo paravan za osobnu vladavinu Napoleona III.
Ipak, kruta politička situacija u državi nije se odrazila na francusko gospodarstvo tako da u ovom periodu dolazi do naglog gospodarskog rasta. Režim Drugog Carstva odgovarao je razvoju kapitalizma, zbog čega su ga i podržavali široki slojevi industrijske i financijske buržoazije.
Mreža prometnica doživjela je enorman razvitak. Željeznice su se s 3,500 km duljine povećale na čak 18,000 km, izgrađeno je nekoliko velikih puteva, a popravljeno je i modernizirano oko 300,000 km seoskih puteva. Proširuje se i mreža plovnih kanala, čime pomorski promet doživljava snažan napredak. Osnivaju se nove prekooceanske kompanije, a sve u kontekstu kolonijalne politike, proširuju se velike luke, a u plovidbi se uvodi više parobroda, tako se njihov broj penje na 522.
Industrija se mehanizira velikom brzinom. Novčana ulaganja u industrijske pogone su udvostručena u periodu od 15 godina. Metalurgija doživljava svoj nagli rast, a izgrađuje sei veći broj visokih peći koje koriste koks kao gorivo. Čitav privredni polet zaokružen je velikim prilivom novčanih sredstava na francusko tržište. Do toga dolazi zahvaljujući povoljnoj vanjskotrgovačkoj bilanci i brzom rastu francuskog izvoza, čija se vrijednost povećava sa 2.5 na 8 milijardi franaka godišnje.
No, porast bogatstva nije značio i povećanje blagostanja svih stanovnika Francuske pa ni izjednačavanje ekonomskih razlika između društvenih slojeva. Dobar dio proletarijata i dalje je živio u bijedi. Da bi ublažila nezadovoljstvo radnika, vlada je organizirala javne radove, osnovala je neke socijalne ustanove, podržala je osnivanje većeg broja humanitarnih ustanova za pomoć sirotinji, bolesnicima i starcima, poticala je razvoj kapitalističke privrede, naročito trgovine, industrije i bankarstva.
Prilikom izbora, carska vlada je, sasvim otvoreno, bez prikrivanja, uzimala sebi pravo da pritiskom na birače utječe na njihovo glasanje. Usprkos tome, na skupštinskim izborima godine 1857. republikanci su dobili 665,000 glasova što im je dalo 8 zastupnika i predstavljalo je priličan uspjeh.
U siječnju 1858. godine, talijanski republikanac Felice Orsini izvršio je bombaški napad na cara i caricu ispred pariške opere. Poginulo je 8 osoba, njih 148 je ranjeno, no car i carica su prošli bez ozljeda. Orsini je izjavio da je želio kazniti Napoleona III jer je izdao svoju karbonarsku prošlost i digao ruke od talijanskog ujedinjenja. Ovaj događaj prouzrokovao je dalje progone republikanaca i pojačavanje policijskih mjera za očuvanje poslušnosti stanovništva.
Napoleon III je vodio prilično invazivnu vanjsku politike, ponajviše radi širenja državnih granica i stjecanja prestiža. U pozadini svega bila je i kolonijalna politika. Ipak, on se ponosito prikazivao kao pobornik i zaštitnik načela nacionalnog samoodređenja i zalagao se za nezavisnost malih europskih naroda. Nekim svojim diplomatskim akcijama, a u slučaju Italije i vojnim, dao je dosta doprinosa u obrani prava ugroženih naroda. Tako je pomogao pri ujedinjenju rumunjskih kneževina i odbrani Srbije i Crne Gore od turskih prijetnji, a dao je i svoju podršku poljskim ustanicima.
Zajedno sa Pijemontom, Ujedinjenim Kraljevstvom i Turskom sudjelovao je je u Krimskom ratu protiv Rusije od 1853. do 1856. Godine 1855., francuski general Louis Faidherbe nametnuo je francusku vlast Senegalu u Africi. Francuska kolonizacija Afrike tu nije stala. Nedugo zatim, Francuzi su se pridružili Britancima u Drugom opijumskom ratu protiv Kine. Napoleon III je ovim sudjelovanjem uspio Francuskoj osigurati brojne trgovačke privilegije u Kini.
Godine 1859., Napoleon III je uspješno vodio i rat u Italiji u borbi za oslobođenje od Austrije. Posebne simpatije Napoleon III je gajio prema pijemontskoj kraljevini i njenom premijeru Cavouru, s kojim je bio tajno dogovorio i otpočeo rat protiv Austrije. Iako je pružio pomoć u ključnim bitkama kod Magente i Solferina, kada je trebalo rat dovesti do kraja i ujediniti Italiju, Napoleon III je, strahujući od njemačke intervencije, posustao i zaključio je mir s Bečom.
Napoleonove ambicije nisu bile vezane isključivo uz Stari svijet. Tako je, uz pomoć Maximilijana Habsburškog, pokušao uspostabiti kolonijalnu vlast nad Meksikom 1862. godine, ali u tom ratu nije imao uspjeha.
Za vrijeme vladavine Napoleona III započelo je i francusko kolonijalno prodiranje u Indokinu, gdje su imali velikog uspjeha. Napadom na tvrđavu Annam uspio je osigurati teritorij Kočinkine (krajnji jug Vijetnama) 1862. godine, a naredne godine stečen je i protektorat nad Kambodžom. Iako ga nisu kolonizirali, Francuzi su imali trgovačke povlastice u Sijamu.
Svoj posljednji rat Napoleon III vodio je protiv Prusije. Francusko-pruski rat započeo je 19. srpnja 1870. godine nakon poznatog skandala znanog kao Emska depeša. Prvi manji konflikti započeli su 2. kolovoza 1870., a trajala su do 1. veljače 1871. godine. Ipak, Napoleon III nije sudjelovao u ratu do samoga kraja. On je 1. rujna 1870. godine podigao bijelu zastavu kod Sedana, kojeg su Prusi opkolili, a narednog dana je potpisana kapitulacija. Car je postao pruski ratni zarobljenik.
Na vijest o carevom krahu vlasti u Parizu su reagirale promptno i veće 4. rujna 1870. godine proglašena Treća Francuska Republika.
Napoleon III je sve do 19. ožujka 1871. godine bio čuvan u Njemačkoj kao ratni zarobljenik. Njegova supruga je in cognito doputovala u Njemačku kako bi ga posjetila. Nastavio je pisati političke traktate i sanjao o povratku na tron. Bonapartisti su sudjelovali na skupštinskim izborima, ali sa samo pet osvojenih mjesta nisu imali apsolutno nikakvog realnog utjecaja. Skupština je 1. ožujka 1871. godine službeno izglasala svrgavanje Napoleona s trona i svu krivnju za poraz u ratu prebacila na njega. Kada je Treća Republika dogovorila uvjere mira s Prusijom, Bismarck je oslobodio Bonapartea koji je 20. ožujka 1871., prodavši svoje posjede i dragulje, sa suprugom i sinom otišao u Englesku. Smjestili su se u trokatnici u Chislehurst, a bivši car je dobio službeni doček od strane kraljice Victorije, koja ga je i posjetila.
U Engleskoj se bavio pisanjem. Tokom ljeta 1872., zdravlje mu je počelo slabjeti. Liječnici su predložili kirurško odstranjivanje kamenca. Nakon dvaju operacija, Bonaparte se ozbiljno razbolio. Njegove posljednje riječi bile su: "Zar nije istina da se nismo ponijeli kukavički kod Sedana?" Dobio je posljednju pomast te je umro 9. siječnja 1873. godine.
| Ime | Slika | Datum rođenja | Datum smrti |
|---|---|---|---|
| Louis Bonaparte |  |
2. rujna 1778. | 25. srpnja 1846. |
| Hortense de Beauharnais |  |
10. travnja 1783. | 5. listopada 1837. |
| Ime | Slika | Datum rođenja | Datum smrti |
|---|---|---|---|
| Eugénie de Montijo | .jpg?lang=sh) |
5. svibnja 1826. | 11. srpnja 1920. |
| Ime | Slika | Datum rođenja | Datum smrti | Supruga |
|---|---|---|---|---|
| Napoléon Eugène Louis Bonaparte |  |
16. ožujka 1856. | 1. lipnja 1879. | nije se ženio; poginuo u nesreći u mladosti |
- Napoleonic ideas. Des idées napoléniennes (1859) at archive.org
- History of Julius Caesar vol. 1 at MOA
- History of Julius Caesar vol. 2 at MOA
- Histoire de Jules César (Volume 1) in French at archive.org
- Editorial cartoons of the Second Empire Arhivirano 2008-01-11 na Wayback Machine-u
- Place de la Revolution, Béziers & Napoleon 111 Arhivirano 2019-10-13 na Wayback Machine-u
Napoleon III Bonaparte
| ||
| Političke funkcije | ||
|---|---|---|
| Prethodi: Louis-Eugène Cavaignac |
Predsjednik Druge Republike 20. prosinca 1848. – 2. prosinca 1852. |
proglasio se Carem proglašeno Drugo Carstvo |
| Državni poglavar Francuske 20. prosinca 1848. – 4. rujna 1870. |
Slijedi: Louis Jules Trochu | |
| Kraljevske titule | ||
| Prethodi: Louis-Philippe I kao Kralj Francuza |
Car Francuza 2. prosinca 1852. – 4. rujna 1870. |
Carstvo ukinuto proglašena Treća Republika |
| Prethodi: Louis-Philippe I |
Koprinc Andore 20. prosinca 1848. – 4. rujna 1870. |
Slijedi: Adolphe Thiers |
