Prijeđi na sadržaj

Pluton

Uredi veze
Izvor: Wikipedija
(Preusmjereno sa stranice Pluton (patuljasta planeta))
Ovo je glavno značenje pojma Pluton. Za druga značenja, v. Pluton (razvrstavanje).
Pluton ⯓
Snimka Plutona koju je napravio New Horizons 13. VII 2015.
OtkrioClyde Tombaugh
Datum otkrića18. II 1930.
134340 Pluto
patuljasta planeta
Afel≈ 48,871 AJ
(7.311.000.000 km)
PerihelŠablon:FormattingError
(4.437.000.000 km)
(5. IX 1989)[1]
Ekscentricitet0.244671664 (J2000)
0.248 807 66 (medijan)
Orbitalni period≈ Šablon:FormattingError
90.465 dana
14.164 plutonska dana[2]
Sinodni period366,73 dana
Prosječna orbitalna brzina4,7 km/s
Srednja anomalija14.85 deg
Inklinacija17.151 394°
Dužina ulaznog čvora110.28683°
Argument perihela113.76349°
Prirodni satelityes
Broj satelita5
Fizikalne osobine
DimenzijeŠablon:FormattingError[3]
ObimŠablon:FormattingError[α 1]
Ekvatorijalna površinska gravitacijaŠablon:FormattingError m/s2[α 2]
Brzina oslobađanja1,212 km/s[α 3]
Period rotacije−6.387230 d
6 dana, 9 sati, 17 minuta, 36 sekundi
Ekvatorijalna brzina rotacije47.18 km/h
Osni nagibŠablon:FormattingError[4]
Deklinacija sjevernog pola132.993°[5]
Albedo0,49 do 0,66 (geometrijski, varijacija do 35%)[6]
Temperatura na površini−229 °C
Prividna magnituda13,65[7] do 16,3[8]
Apsolutna magnituda (H)−0.7[9]
Atmosferski sastavdušik, metan, ugljični dioksid[10]

Pluton (službena oznaka 134340 Pluto) je patuljasti planet Kuiperova pojasa, pojasa trans-neptunskih objekta. To je najveći i drugi najmasivniji patuljasti planet Sunčeva sustava, te deveti najveći i deseti najmasovniji poznati objekt koji kruži oko Sunca. Po volumenu je najveći poznati trans-neptunski objekt ili ima manju masu od Erisa, patuljaste planete u rasejanom disku. Poput i drugih objekata Kuiperova pojasa, Pluton je sastavljen od leda i kamena,[11] te je relativno malen—posjeduje tek oko 1/6 mase i 1/3 volumena mjeseca. Ima razmjerno ekscentričnu i nakrivljenu putanju u rasponu od 30 do 49 astronomskih jedinica (AJ), odnosno između 4,4 i 7,3 milijarde km udaljenosti od Sunca. To znači da se Pluton povremeno približi bliže Suncu od Neptuna, ali stabilna orbitalna rezonanca je spriječava od sudara. 2014., Pluton je bio na udaljenosti od 32,6 AJ od Sunca. Svjetlost Sunca treba 5,5 sati da bi stigla do Plutona pri srednjoj udaljenosti od 39,4 AJ.[12]

Plutona je 1930. otkrio Clyde Tombaugh, te je sve do 24. 8. 2006. bio smatran devetim planetom Sunčevog sustava, kada je na konferenciji IAU u Pragu usvojena definicija planeta koja isključuje Pluton, te je prihvaćen pojam "patuljasti planet". Naime, nekoliko većih objekata je u međuvremenu otkriveno u Kuiperovu pojasu, poput Erisa, koji ima 27% više mase od Plutona. Međunarodna astronomska unija (MAU) je stoga 2006. definirala pojam "planet" po prvi puta. Ova definicija je isključila Pluton koji je posao patuljasti planet, odnosno "plutoid".[13] Neki astronomi ipak smatraju da bi Pluton trebalo kategorizirati kao planet.[14][15][16]

Srednji polumjer mu iznosi 1195 km, a masa 1,25 × 1022 kg. Pluton je manji od svih 8 planeta, kao i od sedam prirodnih satelita: Mjeseca, Ioa, Europe, Ganimeda, Kalista, Titana i Tritona.

Najveći Plutonov prirodni satelit, Haron, neobičan je po tome što je najveći satelit u odnosu na matično tijelo u Sunčevom sustavu, tako da se Haron ne okreće oko Plutona nego se i Pluton i Haron okreću oko zajedničkog centra rotacije koji se nalazi između Plutona i Harona. Zbog toga ih mnogi znanstvenici i danas smatraju dvostrukim planetom. Pluton je jedva moguće vidjeti amaterskim teleskopom – njegova prividna magnituda od oko 13,8 zahtjeva promjer objektiva najmanje 200 mm.

Masa mu je 400 puta manja od Zemljine. Ophodno vrijeme Plutona oko Sunca iznosi 247,68 godina. Oko Pluton kruži pet prirodnih satelita: Haron, Nikta, Hidra, Kerber i Stiks.[17] S jedinim od njih, Haronom, tvori bliski dvojni sustav; vrtnja obaju tijela sinkronizirana je s periodom obilaska Harona od 6,387 dana.[18][19] Pluton je sleđeno tijelo s temperaturom površine oko –220 °C, na kojem su opaženi dušik, metan i ugljikov monoksid.

Tombaugh je otkrio Plutona na temelju analize perturbacija u gibanju Urana i Neptuna, koju su načinili William Henry Pickering i Percival Lowell. Smatra se da masa Plutona ni približno nije dovoljna da izazove perturbacije na temelju kojih je bio određen položaj do tada nepoznatoga nebeskoga tijela (greška je iznosila samo 5°), što bi značilo da je Pluton otkriven na temelju nepreciznog ili čak potpuno krivoga proračuna, to jest slučajno. Ime je dobio prema Plutonu, bogu podzemlja u rimskoj mitologiji.

Jula 2015., svemirska letjelica New Horizons je postala prva ljudska letjelica koja je stigla do Plutona.[20][21] Tijekom preleta istog, New Horizons je napravio nekoliko promatranja i mjerenja Plutona, kao i njegovih satelita, koji su dali vrijedne podatke sa toga do tad nedokučivog objekta.[22]

Historija

[uredi | uredi kod]

Otkriće

[uredi | uredi kod]
Za više informacija pogledajte članak Trans-neptunski objekt

1840-ih, Urbain Le Verrier je koristio klasičnu mehaniku kako bi predvidio položaj tada neoktrivenog planeta Neptuna nakon analiza peturbacija u putanji oko Urana.[23] Daljnja promatranja Neptuna u kasnom 19. stoljeću su dovele astronome da razmatraju da je Uranovu putanju ometao još jedan planet izuzev Neptuna.

1906., Percival Lowell—bogataš iz Bostona koji je osnovao zvjezdarnicu Lowell u Flagstaffu, Arizoni, 1894.—je započeo opsežan projekt potrage za mogućim devetim planetom Sunčeva sustava, kojeg je nazvao "Planet X".[24] Do 1909., Lowell i William H. Pickering su predložili nekoliko koordinata za taj planet.[25] Lowell i njegova zvjezdarnica su provodili istraživanja sve do njegove smrti 1916., ali bez uspjeha. Nepoznato Lowellu, njegova istraživanja su snimila dvije slabe fotografije Plutona 19.3. i 7.4. 1915., ali ih nisu prepoznali.[25][26] Postoje 14 drugih zapažanja prije otkrića, od kojih je najstarija ona zvjezdarnice Yerkes Observatory 20. 8. 1909.[27]

Fotografije Plutona i Harona, koji su vidljivi tek kao dvije svjetle točke u svemiru

Zbog 10-godišnjeg pravnog spora sa Constance Lowell, Percivaline udovice, koja je htjela oduzeti 1 milijun $ zvjezdarnice i dati tu svotu sebi, potraga za planetom X nije nastavljena sve do 1929.,[28] kada je upravitelj Vesto Melvin Slipher predao zadatak potrage za planetom X Clydeu Tombaughu, 23-godišnjem mladiću iz Kanzasa koji je upravo stigao u zvjezdarnicu nakon što je zadivio Sliphera uzorkom astronomskih crteža.[28]

Tombaughov zadatak je bio sustavno fotografirati noćno nebo u paru fotografija, potom istražiti svaki par i vidjeti da li se pojavila promjena položaja. Uz pomoć treptajnog uspoređivača, brzo je mijenjao poglede svake slike kako bi stvorio iluziju pokreta bilo kakvog objekta između fotografija. 18.2. 1930., nakon gotovo godinu dana potrage, Tombaugh je otkrio mogući pokretni objekt na fotografijama snimljenih između 23. i 29.1. Slika slabije kvalitete, snimljena 21.1., pomogla je potvrditi nalaz. [29] Nakon daljnjih fotografija koje su potvrdile otkriće, vijesti o novom planetu su su poslane zvjezdarnici sveučilišta Harvard 13.3. 1930.[25]

Ime

[uredi | uredi kod]

Vijest o otkriću se brzo proširilo diljem svijeta. zvjezdarnica Lowell, koja je imala pravo nazvati novi objekt, je dobila preko 1.000 sugestija o imenu diljem svijeta, a među predloženim nazivima su bili Atlas i Zimal.[30] Tombaugh je predložio Sliphera da brzo smisli ime objektu prije nego ga netko preduhitri.[30] Constance Lowell je predložila Zeusa, potom Percival i na kraju Constance. Sugestije nisu prošle.[31]

Naziv Pluton, prema bogu podzemnog svijeta, prva je predložila Venetia Burney (1918–2009), tada 12-godišnja djevojčica iz Oxforda, Engleske, koju je zanimala klasična mitologija.[32] U razgovoru je to predložila svojem djedu, Falconeru Madanu, bivšem knjižničaru u Harvardu, koji je to pak proslijedio profesoru Hervertu Hallu Turneru.[32]

Objekt je službeno dobio naziv 24. 3. 1930.[33][34] Svaki član zvjezdarnice Lowell je imao pravo glasovati o tri prijedloga: Minerva (što je već bilo ime asteroida), Kron (predložio ga je nepopularni astronom Thomas Jefferson Jackson See), i Pluton. Pluton je dobio sve glasove.[35] Ime je objavljeno 1. 5. 1930.[32] Kada je to čuo, Madan je Venetiji dao £5 kao oblik nagrade.[32]

Izbor za to ime leži u tome da su prva dva slova Plutona inicijali Percivala Lowella, a Plutonov planetarni simbol, ♇ (Unicode U+2647 ♇),[36] je monogram sastavljen od slova 'PL'.[37] Drugi simbol, ⯓ (U+2BD3 ⯓),[38] podsjeća na Neptunov (♆), ali ima krug umjesto središnjeg zupca.

Ime je prihvatila popularna kultura. 1930., Walt Disney je navodno dobio nadahnuće od toga planeta da uz Mickey Mousea stvori i lik psa zvanog Pluto, iako animator Ben Sharpsteen tvrdi da ne može to potvrditi.[39] 1941., Glenn T. Seaborg je novo stvoren kemijski element plutonij nazvao prema Plutonu, prema tradiciji da se elementi nazivaju prema novo oktrivenim planetima (uranij, neptunij.[40]

Većina jezika koristi naziv "Pluto" u raznim transliteracijama.[α 4] U japanskom, Houei Nojiri je predložio prijevod Meiōsei (冥王星?, "Zvijezda boga podzemlja"), a to je posuđeno i na kineskom, korejskom i vijetnamskom.[41][42][43] Neki jezici u Indiji koriste naziv Pluton, dok drugi, poput hindi jezika, koriste naziv Yama, čuvara pakla u hinduističkoj i budističkoj mitologiji, kao i vijetnamski.[42] Polinezijski jezici isto koriste domaće nazive za bogove podzemlja, poput Whiro na maorskom .[42]

Planet X diskreditiran

[uredi | uredi kod]

Jednom otkriven, Plutonova udaljenost je dovela do sumnji da se radi o Lowellovom planetu X.[24] Procjene u Plutonovoj masi su revidirane prema niže tijekom 20. stoljeća- [44]

Procjena mase za Pluton
godina masa procjena
1931 1 Zemlja Nicholson & Mayall[45][46][47]
1948 0.1 (1/10) Zemlje Kuiper[48]
1976 0.01 (1/100) Zemlje Cruikshank, Pilcher, & Morrison[49]
1978 0.002 (1/500) Zemlje Christy & Harrington[50]
2006 0.00218 (1/459) Zemlje Buie et al.[4]

Astronomi su isprva smatrali da je njegova masa dovoljna da ima učinak na Neputun i Uran. 1931. smatralo se da Pluton ima istu masu kao i Zemlja, no već 1948. je to revidirano te mu je masa smanjena na onu od Marsa.[46][48] 1976., Dale Cruikshank, Carl Pilcher i David Morrison sa sveučilišta Havaji su po prvi put izračunali Plutonov albedo, i utvrdili da se poklapa sa onim za metanov led; to je značilo da bi Pluton morao biti izvanredno svjetao za svoju veličinu te stoga nije mogao imati više od 1% mase Zemlje.[49] (Plutonov albedo je 1.3–2.0 puta veći od Zemljinog.[7])

1978., oktriće Plutonova satelita Harona je dozvolila mjerenje Plutonova mase po prvi put: otprilike 0,2% Zemljine mase, što je premalo da opravda odstupanje Uranove putanje. Dalnja istraživanja za planetom X, koje je između ostalog vodio i Robert Sutton Harrington,[51] nisu dovela do rezultata. 1992., Myles Standish je iskoristio podatke Voyagera 2' koji je preletio pokraj Neptuna 1989., a koja su smanjila Neptunovu masu za 0,5%—količina usporediva sa Marsom—kako bi izračunao njegov gravitacijski učinak na Uran. Sa novim podacima, odstupanja su nestala, a time i potreba za planetom X.[52] Danas se većina znanstvenika slaže da planet X ne postoji.[53] Lowell je previdio putanju planeta X 1915. što je bilo vrlo blizu Plutonovoj putanji tog vremena; Ernest W. Brown je ubrzo nakon otkrića Plutona zaključio da je to bila slučajnost,[54] sa čime se mnogi slažu.[52]

Klasifikacija

[uredi | uredi kod]

Od 1992. nadalje, otkriveni su mnogi objekti oko Plutona, a koji ukazuju da je Pluton dio populacije objekata koji se zove Kuiperov pojas. Ovo je njegov status planeta učinilo spornim. Ravnatelji muzeja i planetarija su povremena stvarali kontroverze kada su uklonili Pluton iz svojih modela Sunčeva sustava. Planetarij Hayden je ponovno otvoren u februaru 2000. nakon obnove, te prikazao model od samo osam planeta, što je dovršilo do naslovnica novina.[55]

Kako su u tom području otkriveni objekti iste veličine Plutona, smatralo se da bi Pluton trebalo ponovno klasificirati kao jedan od objekata Kuiperova pojasa, kao što su i 1 Ceres, Pallas, Juno i Vesta s vremenom izgubili svoj status planeta nakon otkrića raznih asteroida. 29. 7. 2005., otkriće novog trans-neptunskog objekta, Erisa, je dovelo do toga da mnogi shvate da je isti veći od Plutona. To je bio tada najveći objekt otkriven u Sunčevu sustavu od Tritona 1846. Njegovo otkriće i mediji su ga isprva nazvali "desetim planetom", iako tada nije bilo dogovora akademičara oko toga.[56] Drugi su otkriće Erisa smatrali najsnažnijim astronomskim dokazom da se Pluton mora nanovo klasificirati kao patuljasti planet.[57]

Klasifikacija MAU-a

[uredi | uredi kod]

Rasprava je dovela do toga da je Međunarodna astronomska unija (MAU) 2006. predstavila novu definiciju planeta. Prema toj rezoluciji, postoje tri uvjeta da bi objekt postao planet:

  1. objekt mora biti u putanji oko Sunca
  2. objekt mora biti dovoljno masivan da ga zaobli vlastita gravitacija. Odnosno, vlastita gravitacija ga mora dovesti u hidrostatičku ravnotežu
  3. mora pomesti susjedstvo oko svoje putanje[58][59]

Pluton nije udovoljio trećem uvjetu, pošto je njegova masa tek 0,07 puta mase drugih objekata u putanji (Zemljina masa je primjerice 1,7 milijuna puta preostale mase u svojoj vlastitoj orbiti).[57][59] MAU je isto tako odlučio da se tijela poput Plutona nazovu patuljasti planet. 13. 9. 2006., MAU je uključila Pluton i Eris, kao i njegov mjesec Dysnomija, u svoj katalog patuljastih planeta, dajući im službene oznake "(134340) Pluto", "(136199) Eris" i "(136199) Eris I Dysnomia".[60] Da je Pluton tako kasificiran prilikom otkrića, vjerojatno bi dobio oznaku 1164, prema asteroidu 1163 Saga koji je otkriven mjesec dana ranije.[61]

Pojavio se otpor u astronomskoj zajednici zbog te odluke.[62][63][64] Alan Stern, glavni istraživač NASINE misije New Horizons za Pluton, je javno osudio rezoluciju MAU-a, i izjavio da "defincija smrdi, zbog tehničkih razloga".[65] Stern je smatrao da bi prema toj novoj definiciji i Zemlja, Mars, Jupiter i Neptun bili isključeni, pošto dijele putanju sa asteroidima.[66] Smatrao je da bi se svi veći sferični sateliti, pa i mjesec, trebali smatrati planetama.[16] Drugi njegov argument je bio da, pošto je manje od 5% astronoma glasovalo za tu odluku, one ne predstavlja cijelu astronomsku zajednicu.[66] Marc W. Buie, tada u zvjezdarnici Lowell, je pokrenuo peticiju protiv te defincije.[67] Drugi su podržali MAU. Mike Brown, koji je otkrio Eris, je izjavio: "tijekom cijele ove lude, cirkusantske procedure, nekako se došlo do ispravnog odgovora. Dugo vremena se nadziralo. Znanost samu sebe ispravlja, čak i kada su u pitanju jake emocije".[68]

Odjek javnosti na odluku MAU-a bio je podvojen. Iako su mnogi prihvatili ovu drugačiju klasifikaciju, neki su htjeli poništiti tu odluku uz pomoć online peticija koje su trebale pritisnuti MAU da razmisli još jednom o odluci. Rezolucija nekih članova Državne skupštine Kalifornije je odluku MAU-a prozvalo "znanstvenom herezom".[69] Predstavnici doma savezne države Novi Meksiko su usvojili rezoluciju u čast Tombaughu, dugotrajnom stanovniku te savezne države, koja je navodila da će "Pluton uvijek biti smatran planetom iznad neba Novog Meksika te da je 13. 3. 2007. dan planeta Plutona."[70][71] Senat Illinoisa usvojio je sličnu rezoluciju 2009., na temelju toga da je Clyde Tombaugh rođen u Illinoisu. Rezolucija je navela da je Pluton "nepravedno unazađen u patuljasti planet" od MAU-a.[72] Drugi su izrazili nesuglasje sa odlukom zbog emotivnih razloga te da će i dalje smatrati Pluton planetom.[73]

2006, prilikom 17. glasovanja za riječ godine, Američko društvo dijalekta je to čast dalo riječi "plutoniziran", što znači "sniziti, unazaditi nekoga ili nešto".[74]

Istraživači na obje strane rasprave su se okupili 14–16. 8. 2008., na sveučilištu Johns Hopkins radi konferencije o definiciji planeta.[75] Nazvana "Velika rasprava o planetima",[76] konferencija je objavila priopćenje za medije gdje navodi da nema dogovora o definiciji planeta.[77] Mau je 11.6. 2008. objavila da će termin "plutoid" označavati Pluton i druge objekte koje imaju veliku poluos koja je veća od Neptuna i dovoljno mase da budu gotovo sferičnog oblika.[78][79][80]

Putanja i rotacija

[uredi | uredi kod]
Orbita Plutona (crveno) koja prikazuje njegovu veliku inklinaciju u odnosu na ravnu orbitu drugih planeta.
Orbita Plutona (crveno) gledano odozgo, u odnosu na orbitu Neptuna (plavo), te kako je zbog ekscentriciteta Pluton stoga povremeno bliži Suncu.
Slike Harona koji kruži oko Plutona, koje je snimio New Horizons 2015.

Plutonu treba 248 Zemljinih godina da jednom obiđe oko Sunca. Njegove orbitalne karakteristike su značajno drugačije u odnosu na druge planete, koje imaju putanje u obliku kruga koji je ravan u odnosu na ekliptiku. U usporedbi s njima, Pluton ima veliku inklinaciju putanje (preko 17°) i umjeren ekscentricitet orbite. Ovaj ekscentricitet znači da manja regija Plutonove putanje leži bliže Suncu od Neputuna. Težište Pluton-Haron došao je do apside 5.9. 1989.,[1][α 5] te je bio zadnji put bliže Suncu od Neptuna između 7.2. 1979. i 11.2. 1999.[81] Dugoročno, Plutonova orbita je kaotična. Iako komjuterske simulacije mogu predvidjeti njegov položaj i po nekoliko milijuna godina, nakon intervala dužih od 10–20 milijuna godina, proračuni postaju spekulativni: Pluton je osjetljiv na nemjerljive male detalje Sunčeva sustava, teško predvidivih faktora koji bi mogli poremetiti njegovu orbitu.[82][83]

Odnos sa Neptunom

[uredi | uredi kod]

Iako se orbita Plutona naizgled kosi sa Neputonovom, ta dva objekta putuju tako da se nikada ne mogu sudariti ili čak približiti. Postoji nekoliko razloga tome.

Prvo, njihove orbite se ne križaju. Kada je Pluton najbliže Suncu, gledano odozgo, također je najdalje od Neptunova puta. Pluton prolazi oko 8 AJ od Neptuna, čime se psriječava sudaranje.[84][85][86] Plutonova orbitalna pozicija je odvojena od Neptunove za preko 21°.[87]

Ovo je već dovoljno da zaštiti Pluton; perturbacija planeta (osobito Neptuna) mogla bi poremetiti Plutonovu putanju (npr. zakret perihela) tijekom milijuna godina, čime bi sudar postao moguć. Pluton leži u orbitalnoj rezonanci od 2:3 u odnosu na Neptun; za svake dvije orbite koje Pluton napravi oko Sunca, Neptun ih napravi tri. Dva objekta se potom vrate na prvotne pozicije i ciklus se ponavlja, a to traje svakih 500 godina. Kad je god Pluton bliži perihelu, Neptun je preko 50° iza Plutona. Kada Pluton dođe u drugi perihel, Neptun će dovršiti jedan i pol oko vlastite orbite, te će biti na sličnoj udaljenosti ispred Plutona. Minimalna udaljenost Plutona i Neptuna je preko 17 AJ, što je više i od Plutonove udaljenosti od Urana (11 AJ).[86]

Ovaj omjer od 2:3 je vrlo stabilan, te traje već milijunima godina.[88] Stoga, čak i da Plutonova putanja nije nagnuta, opet se ne bi mogli sudariti.[86]

Drugi čimbenici

[uredi | uredi kod]

Razna istraživanja ukazuju da tijekom milijuna godina, odnos Plutona i Neputuna se ne mijenja.[84][89] Postoje i drugi čimbenici stabilnosti.

Prvo, Plutonov argument perihela, kut između točke gdje križa ekliptiku i točka kada je najbliže Suncu, librarira oko 90°.[89] To znači da kada je najbliže Suncu, isto je tako najdalje iznad ravnine Sunčeva sustava, čime se spriječava sudar sa Neptunom.[84] U odnosu na Neptun, amplituda libracije je 38°, te je tako kutno odvajanje Plutonova perihela u odnosu na Neptunovu uvijek veće od 52° (90°–38°). Najbliža takva kutna odvojenost događa se svakih 10.000 godina.[88]

Drugo, longituda rastućeg čvora između dva tijela—točke gdje križaju ekliptiku—je u praktičkom skladu sa gornjom libracijom. Kada su dvije longitude iste, Plutonov perihel leži točno 90°, te je najbliže Suncu kada je najviše iznad Neptunove orbite. ovo je poznato kao 1:1 super-rezonanca. Svi plinoviti planeti, osobito Jupiter, igraju ulogu u stvaranju te super-rezonance.[84]

Kako mu se mijenja orbita, Pluton dovoljno usporava, a Neptun dovoljno ubrzava, tako da Neptun počinje sustizati Pluton na suprotnoj strani orbite (u blizini suprotne pozicije). Proces potom ulazi u suprotnost, i Pluton gubi moment impulsa prema Neptunu, sve dok se Pluton dovoljno ne ubrza da opet počne sustizati Neputonovu izvornu poziciju. Cijelom procesu treba oko 20.000 godina da se dovrši.[86][88]

Rotacija

[uredi | uredi kod]

Plutonov period rotacije, odnosno njegov dan, traje 6,39 Zemljinih dana.[90] Poput Urana, i Pluton rotira sa strane orbitalne ravnine, pošto mu je osni nagib 120°, pa su njegove godišnja doba ekstremna; prilikom solsticija, 1/4 njegove površine je u stalnom danu, dok je druga 1/4 u stalnoj noći.[91] Danje svjetlo na Plutonu je slabo, i slično Zemljinom sumraku; NASA je objavila izračun "Plutonovo vrijeme" koji utvrđuje kada je svjetlo na Zemlji ekvivalent onom na Plutonu po danu. Primjerice, 13.7. 2015. to je bilo u 20:38,[92][93] četiri minute nakon zalaska sunca u 20:34.[94]

Kvazisatelit

[uredi | uredi kod]

Najmanje jedno tijelo, (15810) 1994 JR1, je kvazisatelit Plutona, specifičan tip orbitalne konfiguracije.[95] Bio je kvazisatelit Plutona gotovo 100.000 godina te će ostati tako još 250.000. Ovo kvazisatelitsko ponašanje je periodično u vremenskom rasponu od 2 milijuna godina[95][96] Moguće je da ih Pluton ima još.

Geologija

[uredi | uredi kod]
New Horizons je napravio kartu Plutonove površine
Hubbleova karta Plutonove površine
Teoretska struktura Plutona[97]
  • 1. smrznuti dušik[98]
  • 2. led
  • 3. stijene

Zbog velike udaljenosti od Zemlje, istraživanje Plutona je otežano. 14. 7. 2015., NASINA svemirska letjelica New Horizons je preletjela iznad Plutona čime je dala vrijedne informacije o istome.[99]

Površina

[uredi | uredi kod]

Plutonova površina se sastoji od 98% dušikovog leda, sa tragovima metana i ugljičnog dioksida.[98] Strana Plutona okrenuta Haronu sadrži više metanovog leda, dok suprotna strana sadrži više dušika i ugljičnog dioksida.[100] Plutonova površina je različita i po bojama i po svjetlini.[101] Pluton je jedan od najkontrastnijih tijela Sunčeva sustava, sa toliko kontrasta koliko i Saturnov mjesec Japet.[102] Boje sežu od crne, tamno narančaste i bijele.[103] Plutonova boja sliči Iju uz malo više narančaste boje, te je znatno manje crvenkast od Marsa.[104] Značajna regija je blijeda te je dobila naziv "Srce".

Unutarnja struktura

[uredi | uredi kod]

Plutonova gustoča je Šablon:FormattingError.[4] Zbog toga što bi raspad radioaktivnih elemenata zagrijalo led dovoljnom količinom da se stijene izdvoje od njega, znanstvenici su očekivali da će Plutonova unutarnja struktura biti diferencirana, sa stijenama smještenim u gustoj jezgri okruženoj mantlom leda. Promjer jezgre se procjenjuje na oko Šablon:FormattingError, 70% Plutonova promjera.[97] Moguće je da takvo zagrijavanje traje i danas, stvarajući oceane tekuće vode nekih 100 do 180 km debelog ispod granice jezgre i mantla.[97][105]

Prvi znakovi geologije Plutona (9.7. 2015)

Masa i veličina

[uredi | uredi kod]
Procjene veličine Plutona
godina polumjer bilješke
1993. 1195 (2390) km Millis, et al.[106] (ako nema magle)[107]
1993. 1180 (2360) km Millis, et al. (površina i magla)[107]
1994. 1164 (2328) km Young & Binzel[108]
2006. 1153 (2306) km Buie, et al.[4]
2007. 1161 (2322) km Young, Young, & Buie[109]
2011. 1180 (2360) km Zalucha, et al.[110]
2014. 1184 (2368) km Lellouch, et al.[111]
2015. 1185 (2370) km New Horizons mjerenja[3]
Usporedba veličine Plutona i SAD-a.

Plutonova masa je 1,31×1022 kg, manje od 0,24 % one Zemlje,[112] a njegov promjer je 2.370 km.[3] Njegova površina tla je 16.650.000 km2,[α 6] otprilike malo manje od zajedničke površine SAD-a i Kanade. Njegova gravitacija na površini je 0,063g (usporedbe radi, Zemljina je 1g).

Otkriće Plutonova satelita Harona 1978. omogućilo je utvrđivanje mase sustava Pluton–Haron uz pomoć trećeg Keplerova zakona. To je omogućilo znanstvenicima da pobliže izračunaju promjer Pluton uz pomoć adaptivne optike.[113] Pošto ima manje od 0,2 mjesečeva mase, Pluton je manje masivan od terestričkih planeta, te je manje masivan od sedam satelita Sunčeva sustava, mjeseca, Ioa, Europe, Ganimeda, Kalista, Titana i Tritona. Masa je puno manja prije nego se otkrio Haron.

Pluton ipak ima dvostruko veći promjer te je 12 puta masivniji od patuljastog planeta 1 Ceresa, najvećeg poznatog objekta asteroidnog pojasa. Manji je po masi od patuljastog planeta Erisa, trans-neptunskog objekta otkrivenog 2005., iako Pluton ima veći promjer od 2.370 km (Eris ima tek 2.326 km).[3]

Utvrđivanje Plutonova veličine dugo je vremena bilo problematično zbog njegove atmosfere,[109] i moguće magle od ugljikovodika.[107] Marta 2014., Lellouch, de Bergh et al. su objavili znanstvenu publikaciju u svezi omjera metana u Plutonovoj atmosferi, što je bilo dosljedno sa prethodnom pretpostavkom da je njegov promjer veći od 2.360 km, a "najbolja procjena" bila je 2.368 km.[111] 13.7. 2015., New Horizons je napokon utvrdio da je Plutonov promjer 2.370 km.[3]

Atmosfera

[uredi | uredi kod]

Plutonova tanka atmosfera se sastoji od dušika (N2), metana (CH4) i ugljičnog monoksida (CO), koji su u ravnoteži napona pare na površini.[114] Pritisak na površini seže od 6,5 do 24 μbar (0,65 do 2,4 Pa),[115] što je otprilike 1.000.000 do 100.000 manje od pritiska Zemljine atmosfere. Plutonova eliptična orbita vjerojatno je imala velik utjecaj na atmosferu: kako se Pluton udaljuje od Sunca, njegova atmosfera se polagano smrzava. Kako se približava, temperatura na površini mu se povećava, čime uzrokuje sublimaciju leda.[116]

Prisutnost metana, snažnog stakleničkog plina, stvara toplotnu inverziju, pri čemu je prosječna temperatura 36 K toplija 10 km iznad površine.[117] Niža atmosfera sadrži višu koncentraciju metana nego donja atmosfera.[117]

Iako se Pluton udaljava od Sunca, 2002. pritisak atmosfere (0,3 Pa) bio je viši nego 1988., jer je 1987. Plutonov južni pol izašao iz sjene nakon 120 godina, čime je izazvao dodatni izvor dušika da sublimira sa polarne regije. Trebati će desetljećima da se taj dušik kondenzira iz atmosfere, pošto se neprekidno smrzava na sada tamnoj strani sjevernog pola.[118]

Sateliti

[uredi | uredi kod]

Pluton ima pet poznatih prirodnih satelita: Haron, kojeg je prvi put 1978. otkrio James Christy; Nix i Hidra, otkriveni 2005.;[119] Kerberos, otkriven 2011.;[120] i Stiks, otkriven 2012.[121][122] Orbite satelita su kružne (ekscentricitet je < 0.006) i komplementarne Plutonovom ekvatoru (inklinacija je < 1°),[123][124] te su stoga nagnuti oko 120° u odnosu na Plutonovu orbitu. Plutonov sustav je vrlo kompaktan: pet satelita putuje unutar 3% unutrašnje regije gdje bi retrogradno gibanje bilo stabilno.[125] Najbliži Plutonu je Haron, koji je dovoljno blizu da tvori hidrostatičku ravnotežu i da težište sustava bude izvan Plutona.

Period orbite satelita je povezan u sustav orbitalne rezonance i bliske rezonance.[124][126] Kada je zakret perihela objašnjen, period orbita Stiksa, Niksa i Hidre su u točnom omjeru od 18:22:33.[124] Tu je i 3:4:5:6 sekvenca procijenjenih omjera između perioda Stiksa, Niksa, Kerberosa i Hidre sa onim Harona, koje postaje bliže preciznom gibanju prema van.[124][127]

Sustav Pluton-Haron je jedan od rijetkih u Sunčevu sustavu čije je težište izvan glavne površine (617 Patroclus je manji primjer, a Sunce i Jupiter su veći).[128] Ovo, kao i velik promjer Harona u odnosu na Pluton, dovelo je neke astronome da ih proglase dvojnim planetima.[129] Sustav je neobičan i po tome da su sinkrono vezani jedno za drugo; Haron i Pluton uvijek su okrenuti jedno prema drugom na istoj strani. Sa bilo kojeg položaja na ta dva tijela, drugo je uvijek na istoj poziciji na nebu, ili ga nikada nema.[130] To znači i da period rotacije je jednak vremenu da cijeli sustav rotira oko istog centra gravitacije.[90] 2007, opservatorija Gemini je uočila komadiće amonijevih hidrata i vodenih kristala na površini Harona, što sugerira aktivne krio-gejzire.[131]

Plutonovi mjeseci su vjerojatno nastali sudarom Plutona sa tijelom slične veličine tijekom ranog razdoblja Sunčeva sustava. Sudar je doveo do oslobađanja materijala koji su konsolidirani u mjesece.[132] Ipak, Kerberos ima puno manji albedo od ostalih satelita,[133] što je teško objasniti velikim sudarom.[134]

(lijevo): Plutonov sustav: Pluton, Haron, Stiks, Niks, Kerberos i Hidra, snimljeni teleskopom Hubble 2012. (sredina): Haron snimljen 2015. uz pomoć New Horizonsa. (desno): Usporedba veličine i sjaja Plutonovih mjeseca (umjetnički prikaz).[135]

Porijeklo

[uredi | uredi kod]
Poznati objekti Kuiperova pojasa, u usporedbi sa divovskim planetima

Plutonovo porijeklo i identitet su dugo vremena zbunjivali astronome. Jedna rana hipoteza je bila da je Pluton zapravo odbjegli Neptunov mjesec, kojega ga je iz orbite izbacio Triton. Ova ideja je ipak odbačena nakon dinamičkog proučavanja tih dvaju objekta, tako da su orbite ukazale da je to izgleda nemoguće.[136][137]

Plutonovo pravo mjesto u Sunčevu sustavo je počelo biti otkrivano 1992., kada su astronomi počeli pronalaziti malene ledene objekte iza Neptunove orbite, koji su bili vrlo slični Plutonu, i po veličini i po putanji. Ovi trans-neptunski objekti su izvor mnogih kratkoročnih kometa. Astronomi sada vjeruju da je Pluton najveći član Kupierova pojasa,[α 7] stabilnog pojasa objekata koji se nalaze između 30 i 50 AJ od Sunca. Do 2011., svi objekti su identificirani, a jedino je preostalo istražiti ima li ih i u području udaljenjijem od 100 AJ od Sunca.[138] Poput i drugih objekata Kuiperova pojasa, i Pluton dijeli neke sličnosti s kometima; primjerice, sunčev vjetar postepeno puše Plutonovu površinu u svemir, poput kometa.[139] Pretpostavlja se da bi Pluton razvio rep poput kometa da se stavi na istoj lokaciji kao i Zemlja.[140] Ipak, ovu tvdrnja je osporavana argumentom da je Plutonova brzina oslobađanja previsoka da bi se ovo dogodilo.[141]

Iako je najveći objekt Kuiperova pojasa,[107] Neptunov mjesec Triton, koji je malo veći od Plutona, je sličan i geološki i atmosferski, te se smatra da je zarobljeni objekt Kuiperova pojasa.[142] Eris je manji od Plutona (iako je masivniji) ali se ne smatra strogo dijelom populacija Kuiperova pojasa. Smatra se da je dio rasejanog diska.

Velik dio objekata Kuiperova pojasa, poput Plutona, su u 2:3 orbitalnoj rezonanci sa Neptunom, te se stoga zovu "plutino", prema Plutonu.[143]

Poput ostalih članova Kuiperova pojasa, smatra se da je Pluton planetezimal; sastojak izvornog protoplanetarnog diska oko Sunca koji se nije uspio potpuno formirati u pravi planet. Većina astronoma se slaže da Pluton duguje svoje trenutnu poziciju iznenadnoj migraciji Neptuna rano u stvaranju Sunčeva sustava. Kako je Neptun migrirao prema van, približavao se objektima proto-Kuiperova pojasa, te jednog i zarobio (Triton), a druge stavio u rezonancu, dok je druge odbacio u kaotične orbite. Objekti u rasejanom disku, nestabilnoj regiji koja se poklapa sa Kuiperovim pojasom, su stavljeni u trenutni položaj zbog interakcije sa migracijskom rezonancom Neptuna.[144] Alessandro Morbidelli je 2004. napravio kompjuterski moded za zvjezdarnicu Côte d'Azur u Nici, a prema kojoj je migracija Neptuna možda potaknuta 1:2 rezonancom između Jupitera i Saturna, koja je pak stvorila gravitacijski val koji je odgurnuo Uran i Neptun i dalje orbite od Sunca. Ovo izbacivanje objekata iz proto-Kuiperova pojasa bi objašnjavalo i kasno veliko bombardiranje oko 600 milijuna godinanakon stvaranja Sunčeva sustava i Jupiterova trojana.[145] Moguće je da je Pluton isprva imao kružno putanju od 33 AJ oko Sunca prije izbacivanja od Neptuna.[146] Ovaj model zahtijeva da je bilo 1.000 objekata veličine Plutona u izvornom pojasu planetezimala, a među njima i Triton i Eris.[145]

Promatranja i istraživanja

[uredi | uredi kod]

Plutonova udaljenost čini njegovo istraživanje otežanim. 14. 7. 2015., NASIN New Horizons je preletio Pluton, čime je dobio vrijedne podatke o istome.[99]

Promatranja

[uredi | uredi kod]
Prikaz rotacije Plutona prema prvotnim fotografijama teleskopa Hubble iz 2002–2003

Plutonova prividna magnituda je u prosjeku 15,1, te doseže 13,65 prilikom perihela.[7] Kako bi bio uočljiv, potreban je teleskop sa lećom od najmanje 30 cm.[147] Izgleda poput zvijezde i bez vidljivog pojasa čak i velikim teleskopima, jer mu je kutni promjer samo 0.11".

Najranije karte Plutona, napravljene kasnih 1980-ih, su bile karte sjaja stvorene bliskim promatranjima njavećeg mjeseca, Harona. Zapažanja su uzimala u obzir promjene ukupnog sjaja sustava Pluton–Haron tijekom pomrčine. Primjerice, pomračenje sjajne točke na Plutonu stvara veću promjenu ukupnog sjaja od pomračenja mračne točke. Kompjutersko procesuiranje mnogih takvih zapažanja se koriste radi stvaranja karte sjaja.[148][149]

Bolje karte su napravljene pojavom teleskopa Hubble, koje su ponudile rezoluciju, i pokazale puno više detalja,[102] čime su riješene varijacije od nekoliko stotina kilometara, uključujući polarne regije i velike sjajne točke.[104] Ove karte je stvorilo kompleksno proceiranje računala, koje su našle najbolja rješenja karte u tih nekoliko piksela slika Hubblea.[150] Ostale su najdetaljnije karte Plutona sve do pojave New Horizons jula 2015., kada su dostavljene kvalitetne fotografije Plutona izbliza.[150]

Istraživanje

[uredi | uredi kod]
Za više informacija pogledajte članak New Horizons
New Horizons, lansiran 19. 1. 2006.
putovanje New Horizonsa od 3.462 dana do Plutona

Pluton predstavlja značajan izazov svemirskim letjelicama zbog svoje malene mase i ogromne udaljenosti od Zemlje. Voyager 1 je mogao posjetiti Pluton, ali su upravljači radije izabrali da preleti pokraj Saturnova mjeseca Titana, zbog čega nije mogao nastaviti do Plutona. Voyager 2 nikada nije imao mogući put do Plutona.[151] Nije bilo ozbiljnih pokušaja istraživanja Plutona sve do 1990-ih. Augusta 1992., znanstvenik JPL-a Robert Staehle je kontaktirao čovjeka koji je otkrio Pluton, Clydea Tombaugha, i zatražio dozvolu da posjeti njegov planet. "Rekao sam mu da je dobro došao", Tombaugh je izjavio, "iako će morati ići na dugo, hladno putovanje".[152] Usprkos ovome, 2000. je NASA otkazala misiju Pluto Kuiper Express, navodeći velike troškove i kašnjenje lansiranja vozila.[153]

Nakon intenzivne rasprave, revidirana misija prema Plutonu, nazvana New Horizons, je dobila financijska sredstva od američke vlade 2003.[154] New Horizons je na kraju lansiran 19.1. 2006. Voditelj misije, S. Alan Stern, je potvrdio da je dio pepela Tombaugha, koji je umro 1997., stavljen u tu svemirsku letjelicu.[155]

New Horizons je snimio prve (udaljene) fotografije Plutona u septembru 2006., tijekom testiranja fotoaparata.[156] Fotografije, snimljene sa udaljenosti od oko 4,2 milijardi km, potvrdile su da svemirska letjelica može pratiti udaljene objekte, koje su ključne za manevriranje prema Plutonu i Kuiperovu pojasu. Rane 2007. letjelica je dobila gravitacijski zamah zahvaljujući Jupiteru.

4. 2. 2015., NASA je objavila nove slike Plutona (snimljene 25. i 27. 1.) snimljene putem ove letjelice.[157] New Horizons je bio više od 203.000.000 km udaljen od Plutona kada je počeo snimati fotografije, na kojima se vidio satelit Haron. 20. 3. 2015., NASA je pozvala javnost da sugerira imena za regije površine koje će biti otkrivene na Plutonu i Haronu.[158] 15.4. 2015., na Plutonu je snimljena polarna kapa.[159] Između aprila i juna 2015., New Horizons je počeo slati slike koje su nadvisile kvalitetu koje je snimio svemirski teleskop Hubble.[160][161]

Plutonovi maleni sateliti, otkriveni već ranije, su smatrani potencijalno štetnima, pošto su krhotine od sudara njih i drugih objekta Kuiperova pojasa mogli stvoriti štetan pojas prašine. Da je New Horizons prošao kroz taj pojas, povećala bi se opasnost od potencijalne štete i kvara uređaja.[162]

Letjelica je najbliže bila Plutonu 14.7. 2015., nakon 3.462 dana putovanja od Zemlje. Znanstvena promatranja Plutona počela su pet mjeseci ranije. New Horizons je koristio razne instrumente prilikom tog preleta, te je izveo razne spektroskopske eksperimente, kako bi snimio globalnu geologiju i morfologiju Plutona i Harona, te mapirao sastav površine kao i sastav atmosfere. New Horizons je isto tako fotografirao površine Plutona i Harona. Fotografije su stizale na Zemlju i mjesecima nakon preleta iznad Plutona. NASA je izjavila da su to najbolje fotografije Plutona koje će ljudi vjerojatno moći imati priliku vidjeti i narednih nekoliko desetljeća.[163]

video snimke preleta New Horizonsa preko Plutona
(00:30; objavljeno 18.9. 2015)
(00:50; objavljeno 5.12. 2015)

Na temelju podataka sa letjelice, znanstvenici smatraju da Plutonove planine, glečerski tokovi, rotirani ledeni blokovi, vulkanski nasipi i druga obilježja konkuriraju geologiji puno većih, toplijih planeta, poput Marsa. Fizički i kemijski uvjeti na Plutonu, koji je 40 puta udaljeniji od Sunca nego Zemlja, su se razvili na vrlo neobičan način. Dušik, ugljikov monoksid i metan ispravaju u Plutonovoj atmosferi. Unutarnje zagrijavanje Plutona, čiji su izvor prirodni raspad radiokativnih elemenata stijena i drugih izvora, vjerojatno sadrže ocean vode bogate amonijakom ispod smrznute površine planetoida.[164]

Predložena istraživanja

[uredi | uredi kod]

2003. je predloženo lansiranje landera i rovera koji bi sletili na Pluton i uzeli uzorke sa njega. Plan je predviđao 12-godišnji put od Zemlje do Plutona, mapiranje iz orbite, razna slijetanja, uzorak tla, kao i povratak Zemlji nakon 12 godina sa uzorcima. Energija i pogon bi dolazili od bimodalnog MITEE nuklearnog sustava reaktora.[165] Međutim, to nikada nije ostvareno.

Bilješke

[uredi | uredi kod]
  1. ↑ Volumen v se dobiva od polumjera r: .
  2. ↑ Gravitacija tla se dobiva od mase M, gravitacijske konstante G i polumjera r: .
  3. ↑ Brzina oslobađanja se dobiva od mase M, gravitacijske konstante G i polumjera r: .
  4. ↑ U srpskohrvatskom, zove se "Pluton", ne "Pluto".
  5. ↑ otkriće Harona 1978. dozvolilo je astronomima da točno izmjere masu plutonskog sustava. Ali to nije ukazivalo na individualnu masu tih dvaju tijela, koja su procijenjena tek nakon otkrića ostalih Plutonovih mjeseca 2005. Zbog toga, jer je Pluton ušao u perihel 1989, većina procjena se temeljilo na težištu Pluton-Haron. Haron je ušau u perihel 4.9. 1989. Težište Pluton–Haron je ušlo u perihel 5.9. 1989. Pluton je ušao u perihel 8.9. 1989.
  6. ↑ Površina tla se dobiva od polumjera r: .
  7. ↑ Patuljasti planet Eris je otprilike iste veličine kao i Pluton, oko 2.330 km; ipak, Eris je 28% masivniji od Plutona. Eris spada u rasejani disk, dok Pluton spada u tijela Kuiperova pojasa.

Reference

[uredi | uredi kod]
  1. ↑ 1,0 1,1 „Horizon Online Ephemeris System for Pluto Barycenter”. JPL Horizons On-Line Ephemeris System @ Solar System Dynamics Group. Pristupljeno 16 January 2011.  (set Observer Location to @sun to place the observer at the center of the sun)
  2. ↑ Seligman, Courtney. „Rotation Period and Day Length”. Pristupljeno 13 August 2009. 
  3. ↑ 3,0 3,1 3,2 3,3 3,4 „How Big Is Pluto? New Horizons Settles Decades-Long Debate”. NASA. 13.7. 2015. Arhivirano iz originala na datum 2017-07-01. Pristupljeno 2015-07-16. 
  4. ↑ 4,0 4,1 4,2 4,3 Buie, Marc W.; Grundy, William M.; Young, Eliot F. i dr.. (2006). „Orbits and photometry of Pluto's satellites: Charon, S/2005 P1, and S/2005 P2”. Astronomical Journal 132 (1): 290. arXiv:astro-ph/0512491. Bibcode 2006AJ....132..290B. DOI:10.1086/504422. 
  5. ↑ DOI:10.1007/s10569-010-9320-4
    This citation will be automatically completed in the next few minutes. You can jump the queue or expand by hand
  6. ↑ Hamilton, Calvin J. (12 February 2006). „Dwarf Planet Pluto”. Views of the Solar System. Pristupljeno 10 January 2007. 
  7. ↑ 7,0 7,1 7,2 Williams, David R. (7 September 2006). „Pluto Fact Sheet”. NASA. Pristupljeno 24 March 2007. 
  8. ↑ „AstDys (134340) Pluto Ephemerides”. Department of Mathematics, University of Pisa, Italy. Pristupljeno 27 June 2010. 
  9. ↑ „JPL Small-Body Database Browser: 134340 Pluto”. Pristupljeno 12 June 2008. 
  10. ↑ „Pluto has carbon monoxide in its atmosphere”. Physorg.com. 19 April 2011. Pristupljeno 22 November 2011. 
  11. ↑ Stern, S. Alan; Mitton, Jacqueline (2005). „Pluto and Charon: ice worlds on the ragged edge of the solar system”. Weinheim:Wiley-VCH. ISBN 3-527-40556-9. Pristupljeno 3 July 2013. 
  12. ↑ „NASA: How fast does light travel from the Sun to each of the planets?”. Arhivirano iz originala na datum 2015-08-20. Pristupljeno 2015-07-15. 
  13. ↑ Akwagyiram, Alexis (2 August 2005). „Farewell Pluto?”. BBC News. Pristupljeno 5 March 2006. 
  14. ↑ Gray, Richard (10 August 2008). „Pluto should get back planet status, say astronomers”. The Telegraph. Arhivirano iz originala na datum 2010-09-20. Pristupljeno 9 August 2008. 
  15. ↑ Gorwyn, Adam; Alan Stern: ‘A Chihuahua is still a dog, and Pluto is still a planet’, EarthSky interview, 18 February 2010
  16. ↑ 16,0 16,1 „Should Large Moons Be Called 'Satellite Planets'?”. News.discovery.com. 14 May 2010. Arhivirano iz originala na datum 2012-05-05. Pristupljeno 4 November 2011. 
  17. ↑ Showalter, Mark R. (11 July 2012). „Hubble Discovers a Fifth Moon Orbiting Pluto (News Release STScI-2012-32)”. HubbleSite NewsCenter. Pristupljeno 11 July 2012. 
  18. ↑ Olkin, Catherine B.; Wasserman, Lawrence H.; Franz, Otto G. (2003). „The mass ratio of Charon to Pluto from Hubble Space Telescope astrometry with the fine guidance sensors”. Icarus (Lowell Observatory) 164 (1): 254–259. Bibcode 2003Icar..164..254O. DOI:10.1016/S0019-1035(03)00136-2. Pristupljeno 13 March 2007. 
  19. ↑ "Pluto and the Developing Landscape of Our Solar System" International Astronomical Union. Retrieved on 27 October 2010.
  20. ↑ Chang, Kenneth (14 .7. 2015). „NASA's New Horizons Spacecraft Completes Flyby of Pluto”. New York Times. 
  21. ↑ Dunn, Marcia (14. 7. 2015). „Pluto close-up: Spacecraft makes flyby of icy, mystery world”. AP News. 
  22. ↑ Chang, Kenneth (6. 7. 2015). „Almost Time for Pluto’s Close-Up”. The New York Times. 
  23. ↑ Croswell, Ken (1997). Planet Quest: The Epic Discovery of Alien Solar Systems. New York: The Free Press. str. 43. ISBN 978-0-684-83252-4. 
  24. ↑ 24,0 24,1 Tombaugh, Clyde W. (1946). „The Search for the Ninth Planet, Pluto”. Astronomical Society of the Pacific Leaflets 5: 73–80. Bibcode 1946ASPL....5...73T. 
  25. ↑ 25,0 25,1 25,2 Hoyt, William G. (1976). „W. H. Pickering's Planetary Predictions and the Discovery of Pluto”. Isis 67 (4): 551–564. DOI:10.1086/351668. JSTOR 230561. 
  26. ↑ Littman, Mark (1990). Planets Beyond: Discovering the Outer Solar System. Wiley. str. 70. ISBN 0-471-51053-X. 
  27. ↑ Buchwald, Greg; Dimario, Michael; Wild, Walter (2000). „Pluto is Discovered Back in Time”. Amateur—Professional Partnerships in Astronomy (San Francisco: San Francisco: Astronomical Society of the Pacific) 220: 335. Bibcode 2000ASPC..220..355B. ISBN 1-58381-052-8. 
  28. ↑ 28,0 28,1 Croswell 1997, str. 50
  29. ↑ Croswell 1997, str. 52
  30. ↑ 30,0 30,1 Rao, Joe (11 March 2005). „Finding Pluto: Tough Task, Even 75 Years Later”. Space.com. Pristupljeno 8 September 2006. 
  31. ↑ Mager, Brad. „The Search Continues”. Pluto: The Discovery of Planet X. Pristupljeno 29 November 2011. 
  32. ↑ 32,0 32,1 32,2 32,3 Rincon, Paul (13 January 2006). „The girl who named a planet”. Pluto: The Discovery of Planet X. Pristupljeno 12 April 2007. 
  33. ↑ „The Trans-Neptunian Body: Decision to call it Pluto”. The Times: str. 15. 27 May 1930. 
  34. ↑ „Name Pluto Given to Body Believed to Be Planet X”. The New York Times. Associated Press: str. 1. 25 May 1930. ISSN 0362-4331. »Pluto, the title of the Roman gods of the region of darkness, was announced tonight at Lowell Observatory here as the name chosen for the recently discovered trans-Neptunian body, which is believed to be the long-sought Planet X.« 
  35. ↑ Croswell 1997, str. 54–55
  36. ↑ John Lewis, ur. (2004). Physics and chemistry of the solar system (2 izd.). Elsevier. str. 64. 
  37. ↑ „NASA's Solar System Exploration: Multimedia: Gallery: Pluto's Symbol”. NASA. Arhivirano iz originala na datum 2006-10-01. Pristupljeno 29 November 2011. 
  38. ↑ JPL/NASA (2015-04-22). „What is a Dwarf Planet?”. Jet Propulsion Laboratory. Pristupljeno 2022-01-19. 
  39. ↑ Heinrichs, Allison M. (2006). „Dwarfed by comparison”. Pittsburgh Tribune-Review. Arhivirano iz originala na datum 2009-09-02. Pristupljeno 26 March 2007. 
  40. ↑ Clark, David L.; Hobart, David E. (2000). „Reflections on the Legacy of a Legend”. Pristupljeno 29 November 2011. 
  41. ↑ Renshaw, Steve; Ihara, Saori (2000). „A Tribute to Houei Nojiri”. Arhivirano iz originala na datum 2015-07-10. Pristupljeno 29 November 2011. 
  42. ↑ 42,0 42,1 42,2 „Planetary Linguistics”. Arhivirano iz originala na datum 2007-12-17. Pristupljeno 12 June 2007. 
  43. ↑ 'Bathrobe'. „Uranus, Neptune, and Pluto in Chinese, Japanese, and Vietnamese”. cjvlang.com. Pristupljeno 29 November 2011. 
  44. ↑ Stern, Alan; Tholen, David James (1997). Pluto and Charon. University of Arizona Press. str. 206–208. ISBN 978-0-8165-1840-1. 
  45. ↑ Crommelin, Andrew Claude de la Cherois (1931). „The Discovery of Pluto”. Monthly Notices of the Royal Astronomical Society 91: 380–385. Bibcode 1931MNRAS..91..380.. DOI:10.1093/mnras/91.4.380. 
  46. ↑ 46,0 46,1 Nicholson, Seth B.; Mayall, Nicholas U. (December 1930). „The Probable Value of the Mass of Pluto”. Publications of the Astronomical Society of the Pacific 42 (250): 350. Bibcode 1930PASP...42..350N. DOI:10.1086/124071. 
  47. ↑ Nicholson, Seth B.; Mayall, Nicholas U. (January 1931). „Positions, Orbit, and Mass of Pluto”. Astrophysical Journal 73: 1. Bibcode 1931ApJ....73....1N. DOI:10.1086/143288. 
  48. ↑ 48,0 48,1 Kuiper, Gerard P. (1950). „The Diameter of Pluto”. Publications of the Astronomical Society of the Pacific 62 (366): 133–137. Bibcode 1950PASP...62..133K. DOI:10.1086/126255. 
  49. ↑ 49,0 49,1 Croswell 1997, str. 57
  50. ↑ Christy, James W.; Harrington, Robert Sutton (1978). „The Satellite of Pluto”. Astronomical Journal 83 (8): 1005–1008. Bibcode 1978AJ.....83.1005C. DOI:10.1086/112284. 
  51. ↑ Seidelmann, P. Kenneth; Harrington, Robert Sutton (1988). „Planet X – The current status”. Celestial Mechanics and Dynamical Astronomy 43: 55–68. Bibcode 1987CeMec..43...55S. DOI:10.1007/BF01234554. Pristupljeno 29 November 2011. [mrtav link]
  52. ↑ 52,0 52,1 Standish, E. Myles (1993). „Planet X—No dynamical evidence in the optical observations”. Astronomical Journal 105 (5): 200–2006. Bibcode 1993AJ....105.2000S. DOI:10.1086/116575. 
  53. ↑ Standage, Tom (2000). The Neptune File. Penguin. str. 168. ISBN 0-8027-1363-7. 
  54. ↑ „History I: The Lowell Observatory in 20th century Astronomy”. The Astronomical Society of the Pacific. 28 June 1994. Arhivirano iz originala na datum 2020-05-12. Pristupljeno 29 November 2011. 
  55. ↑ Tyson, Neil deGrasse (2 February 2001). „Astronomer Responds to Pluto-Not-a-Planet Claim”. Space.com. Pristupljeno 30 November 2011. 
  56. ↑ „NASA-Funded Scientists Discover Tenth Planet”. NASA press releases. 29 July 2005. Pristupljeno 22 February 2007. 
  57. ↑ 57,0 57,1 Soter, Steven (2007). „What is a Planet?”. The Astronomical Journal (Department of Astrophysics, American Museum of Natural History) 132 (6): 2513. arXiv:astro-ph/0608359. Bibcode 2006AJ....132.2513S. DOI:10.1086/508861. 
  58. ↑ „IAU 2006 General Assembly: Resolutions 5 and 6”. IAU. 24 August 2006. 
  59. ↑ 59,0 59,1 „IAU 2006 General Assembly: Result of the IAU Resolution votes”. International Astronomical Union (News Release – IAU0603). 24 August 2006. Pristupljeno 15 June 2008. 
  60. ↑ Green, Daniel W. E. (13 September 2006). „(134340) Pluto, (136199) Eris, and (136199) Eris I (Dysnomia)”. IAU Circular 8747. Arhivirano iz originala na datum 2007-02-05. Pristupljeno 1 December 2011. 
  61. ↑ „JPL Small-Body Database Browser”. California Institute of Technology. 
  62. ↑ Britt, Robert Roy (24 August 2006). „Pluto Demoted: No Longer a Planet in Highly Controversial Definition”. Space.com. Pristupljeno 8 September 2006. 
  63. ↑ Ruibal, Sal (6 January 1999). „Astronomers question if Pluto is real planet”. USA Today. 
  64. ↑ Britt, Robert Roy (21 November 2006). „Why Planets Will Never Be Defined”. Space.com. Pristupljeno 1 December 2006. 
  65. ↑ Britt, Robert Roy (24 August 2006). „Scientists decide Pluto's no longer a planet”. MSNBC. Pristupljeno 8 September 2006. 
  66. ↑ 66,0 66,1 Shiga, David (25 August 2006). „New planet definition sparks furore”. NewScientist.com. Pristupljeno 8 September 2006. 
  67. ↑ Buie, Marc W. (September 2006). „My response to 2006 IAU Resolutions 5a and 6a”. Southwest Research Institute. Arhivirano iz originala na datum 2007-06-03. Pristupljeno 1 December 2011. 
  68. ↑ Overbye, Dennis (24 August 2006). „Pluto Is Demoted to 'Dwarf Planet'”. The New York Times. Pristupljeno 1 December 2011. 
  69. ↑ DeVore, Edna (7 September 2006). „Planetary Politics: Protecting Pluto”. Space.com. Pristupljeno 1 December 2011. 
  70. ↑ Holden, Constance (23 March 2007). „Rehabilitating Pluto”. Science 315 (5819): 1643. DOI:10.1126/science.315.5819.1643c. 
  71. ↑ Gutierrez, Joni Marie (2007). „A joint memorial. Declaring Pluto a planet and declaring March 13, 2007, 'Pluto planet day' at the legislature”. Legislature of New Mexico. Pristupljeno 5 September 2009. 
  72. ↑ „Illinois General Assembly: Bill Status of SR0046, 96th General Assembly”. ilga.gov. Illinois General Assembly. Pristupljeno 16 March 2011. 
  73. ↑ „Pluto's still the same Pluto”. Independent Newspapers. Associated Press. 21 October 2006. Pristupljeno 29 November 2011. »Mickey Mouse has a cute dog.« 
  74. ↑ „'Plutoed' chosen as '06 Word of the Year”. Associated Press. 8 January 2007. Arhivirano iz originala na datum 2012-11-05. Pristupljeno 10 January 2007. 
  75. ↑ Minkel, J. R. (10 April 2008). „Is Rekindling the Pluto Planet Debate a Good Idea?”. Scientific American. Pristupljeno 1 December 2011. 
  76. ↑ „The Great Planet Debate: Science as Process. A Scientific Conference and Educator Workshop”. gpd.jhuapl.edu. Johns Hopkins University Applied Physics Laboratory. 27 June 2008. Pristupljeno 1 December 2011. 
  77. ↑ "Scientists Debate Planet Definition and Agree to Disagree", Planetary Science Institute press release of 19 September 2008, PSI.edu
  78. ↑ „Plutoid chosen as name for Solar System objects like Pluto”. Paris: International Astronomical Union (News Release – IAU0804). 11 June 2008. Pristupljeno 1 December 2011. 
  79. ↑ "Plutoids Join the Solar Family", Discover Magazine, January 2009, p. 76
  80. ↑ Science News, 5 July 2008, p. 7
  81. ↑ „Pluto to become most distant planet”. JPL/NASA. 28 January 1999. Arhivirano iz originala na datum 2003-02-02. Pristupljeno 16 January 2011. 
  82. ↑ Sussman, Gerald Jay; Wisdom, Jack (1988). „Numerical evidence that the motion of Pluto is chaotic”. Science 241 (4864): 433–437. Bibcode 1988Sci...241..433S. DOI:10.1126/science.241.4864.433. PMID 17792606. 
  83. ↑ Wisdom, Jack; Holman, Matthew (1991). „Symplectic maps for the n-body problem”. Astronomical Journal 102: 1528–1538. Bibcode 1991AJ....102.1528W. DOI:10.1086/115978. 
  84. ↑ 84,0 84,1 84,2 84,3 Wan, Xiao-Sheng; Huang, Tian-Yi; Innanen, Kim A. (2001). „The 1:1 Superresonance in Pluto's Motion”. The Astronomical Journal 121 (2): 1155–1162. Bibcode 2001AJ....121.1155W. DOI:10.1086/318733. 
  85. ↑ Hunter, Maxwell W. (2004). „Unmanned scientific exploration throughout the Solar System”. Space Science Reviews 6 (5): 501. Bibcode 1967SSRv....6..601H. DOI:10.1007/BF00168793. 
  86. ↑ 86,0 86,1 86,2 86,3 Malhotra, Renu (1997). „Pluto's Orbit”. Pristupljeno 26 March 2007. 
  87. ↑ Williams, David R. (17 November 2010). „Planetary Fact Sheet – Metric”. NASA Goddard Space Flight Center. Pristupljeno 29 November 2011. 
  88. ↑ 88,0 88,1 88,2 Alfvén, Hannes; Arrhenius, Gustaf (1976). „SP-345 Evolution of the Solar System”. Pristupljeno 28 March 2007. 
  89. ↑ 89,0 89,1 Williams, James G.; Benson, G. S. (1971). „Resonances in the Neptune-Pluto System”. Astronomical Journal 76: 167. Bibcode 1971AJ.....76..167W. DOI:10.1086/111100. 
  90. ↑ 90,0 90,1 Faure, Gunter; Mensing, Teresa M. (2007). Pluto and Charon: The Odd Couple. Springer. str. 401–408. DOI:10.1007/978-1-4020-5544-7. ISBN 978-1-4020-5544-7. 
  91. ↑ Schombert, Jim; University of Oregon Astronomy 121 Lecture notes Arhivirano 2011-07-23 na Wayback Machine-u, Pluto Orientation diagram Arhivirano 2009-03-25 na Wayback Machine-u
  92. ↑ „Pluto Time”. NASA Solar System Exploration. Pristupljeno 13 July 2015. 
  93. ↑ „NASA Lets You Experience “Pluto Time” with New Custom Tool”. NASA. 5.6. 2015. Arhivirano iz originala na datum 2019-02-06. Pristupljeno 2015-07-16. 
  94. ↑ „NOAA Solar Calculator”. NOAA Earth System Research Laboratory Global Monitoring Division. 
  95. ↑ 95,0 95,1 de la Fuente Marcos, Carlos; de la Fuente Marcos, Raúl (2012). „Plutino 15810 (Šablon:Mp), an accidental quasi-satellite of Pluto”. Monthly Notices of the Royal Astronomical Society Letters 427: L85. arXiv:1209.3116. Bibcode 2012MNRAS.427L..85D. DOI:10.1111/j.1745-3933.2012.01350.x. 
  96. ↑ „Pluto's fake moon”. Pristupljeno 24 September 2012. 
  97. ↑ 97,0 97,1 97,2 DOI:10.1016/j.icarus.2006.06.005
    This citation will be automatically completed in the next few minutes. You can jump the queue or expand by hand
  98. ↑ 98,0 98,1 Owen, Tobias C.; Roush, Ted L.; Cruikshank, Dale P. i dr.. (1993). „Surface Ices and the Atmospheric Composition of Pluto”. Science 261 (5122): 745–748. Bibcode 1993Sci...261..745O. DOI:10.1126/science.261.5122.745. PMID 17757212. 
  99. ↑ 99,0 99,1 Brown, Dwayne; Buckley, Michael; Stothoff, Maria (15 January 2015). „January 15, 2015 Release 15-011 – NASA’s New Horizons Spacecraft Begins First Stages of Pluto Encounter”. NASA. Pristupljeno 15 January 2015. 
  100. ↑ Boyle, Alan (11 February 1999). „Pluto regains its place on the fringe”. MSNBC. Pristupljeno 20 March 2007. 
  101. ↑ Buie, Marc W.; Grundy, William M.; Young, Eliot F. i dr.. (2010). „Pluto and Charon with the Hubble Space Telescope: I. Monitoring global change and improved surface properties from light curves”. Astronomical Journal 139 (3): 1117–1127. Bibcode 2010AJ....139.1117B. DOI:10.1088/0004-6256/139/3/1117. 
  102. ↑ 102,0 102,1 Buie, Marc W.. „Pluto map information”. Pristupljeno 10 February 2010. 
  103. ↑ Villard, Ray; Buie, Marc W. (4 February 2010). „New Hubble Maps of Pluto Show Surface Changes”. News Release Number: STScI-2010-06. Pristupljeno 10 February 2010. 
  104. ↑ 104,0 104,1 Buie, Marc W.; Grundy, William M.; Young, Eliot F. i dr.. (2010). „Pluto and Charon with the Hubble Space Telescope: II. Resolving changes on Pluto's surface and a map for Charon”. Astronomical Journal 139 (3): 1128–1143. Bibcode 2010AJ....139.1128B. DOI:10.1088/0004-6256/139/3/1128. 
  105. ↑ „The Inside Story”. pluto.jhuapl.edu – NASA New Horizons mission site. Johns Hopkins University Applied Physics Laboratory. 2007. Arhivirano iz originala na datum 2018-10-05. Pristupljeno 15 February 2014. 
  106. ↑ Millis, Robert L.; Wasserman, Lawrence H.; Franz, Otto G. i dr.. (1993). „Pluto's radius and atmosphere – Results from the entire 9 June 1988 occultation data set”. Icarus 105 (2): 282. Bibcode 1993Icar..105..282M. DOI:10.1006/icar.1993.1126. 
  107. ↑ 107,0 107,1 107,2 107,3 Brown, Michael E. (22 November 2010). „How big is Pluto, anyway?”. Mike Brown's Planets. Pristupljeno 9 June 2015.  (Franck Marchis on 8 November 2010)
  108. ↑ Young, Eliot F.; Binzel, Richard P. (1994). „A new determination of radii and limb parameters for Pluto and Charon from mutual event lightcurves”. Icarus 108 (2): 219–224. Bibcode 1994Icar..108..219Y. DOI:10.1006/icar.1994.1056. 
  109. ↑ 109,0 109,1 Young, Eliot F.; Young, Leslie A.; Buie, Marc W. (2007). „Pluto's Radius”. American Astronomical Society, DPS meeting No. 39, #62.05; Bulletin of the American Astronomical Society 39: 541. Bibcode 2007DPS....39.6205Y. 
  110. ↑ Zalucha, Angela M.; Gulbis, Amanda A. S.; Zhu, Xun i dr.. (2011). „An analysis of Pluto occultation light curves using an atmospheric radiative-conductive model”. Icarus 211 (1). Bibcode 2011Icar..211..804Z. DOI:10.1016/j.icarus.2010.08.018. 
  111. ↑ 111,0 111,1 Lellouch, Emmanuel; de Bergh, Catherine; Sicardy, Bruno i dr.. (13 March 2014). „Exploring the spatial, temporal, and vertical distribution of methane in Pluto's atmosphere”. Icarus. arXiv:1403.3208. Bibcode 2015Icar..246..268L. DOI:10.1016/j.icarus.2014.03.027. 
  112. ↑ Davies, John (2001). „Beyond Pluto (extract)”. Royal Observatory, Edinburgh. Pristupljeno 26 March 2007. 
  113. ↑ Close, Laird M.; Merline, William J.; Tholen, David J. i dr.. (2000). „Adaptive optics imaging of Pluto–Charon and the discovery of a moon around the Asteroid 45 Eugenia: the potential of adaptive optics in planetary astronomy”. Proceedings of the International Society for Optical Engineering (European Southern Observatory) 4007: 787–795. Bibcode 2000SPIE.4007..787C. DOI:10.1117/12.390379. 
  114. ↑ Croswell, Ken (1992). „Nitrogen in Pluto's Atmosphere”. Pristupljeno 27 April 2007. 
  115. ↑ Lellouch, Emmanuel; Sicardy, Bruno; de Bergh, Catherine i dr.. (2009). „Pluto's lower atmosphere structure and methane abundance from high-resolution spectroscopy and stellar occultations”. Astronomy and Astrophysics 495 (3): L17–L21. arXiv:0901.4882. Bibcode 2009A&A...495L..17L. DOI:10.1051/0004-6361/200911633. 
  116. ↑ Than, Ker (2006). „Astronomers: Pluto colder than expected”. Space.com (via CNN.com). Pristupljeno 30 November 2011. 
  117. ↑ 117,0 117,1 Lellouch, Emmanuel; Sicardy, Bruno; de Bergh, Catherine (2009). „Pluto's lower atmosphere structure and methane abundance from high-resolution spectroscopy and stellar occultations”. 
  118. ↑ Britt, Robert Roy (2003). „Puzzling Seasons and Signs of Wind Found on Pluto”. Space.com. Arhivirano iz originala na datum 2011-01-09. Pristupljeno 26 March 2007. 
  119. ↑ Gugliotta, Guy (1 November 2005). „Possible New Moons for Pluto”. Washington Post. Pristupljeno 10 October 2006. 
  120. ↑ „NASA's Hubble Discovers Another Moon Around Pluto”. NASA. 20 July 2011. Pristupljeno 20 July 2011. 
  121. ↑ „Hubble Discovers a Fifth Moon Orbiting Pluto”. STScI. 11. 7. 2012. 
  122. ↑ Wall, Mike (11.7. 2012). „Pluto Has a Fifth Moon, Hubble Telescope Reveals”. Space.com. 
  123. ↑ Buie, M.; Tholen, D.; Grundy, W. (2012). „The Orbit of Charon is Circular”. The Astronomical Journal 144: 15. Bibcode 2012AJ....144...15B. DOI:10.1088/0004-6256/144/1/15. ISSN 0004-6256. 
  124. ↑ 124,0 124,1 124,2 124,3 Showalter, M. R.; Hamilton, D. P. (3.6. 2015). „Resonant interactions and chaotic rotation of Pluto’s small moons”. Nature 522 (7554): 45–49. Bibcode 2015Natur.522...45S. DOI:10.1038/nature14469. 
  125. ↑ Stern, S. Alan; Weaver, Harold A., Jr.; Steffl, Andrew J. i dr.. (2006). „Characteristics and Origin of the Quadruple System at Pluto”. Nature 439 (7079): 946–948. arXiv:astro-ph/0512599. Bibcode 2006Natur.439..946S. DOI:10.1038/nature04548. PMID 16495992. 
  126. ↑ Witze, Alexandra (2015). „Pluto’s moons move in synchrony”. Nature. DOI:10.1038/nature.2015.17681. 
  127. ↑ Matson, J. (11. 7. 2012). „New Moon for Pluto: Hubble Telescope Spots a 5th Plutonian Satellite”. Scientific American web site. 
  128. ↑ Richardson, Derek C.; Walsh, Kevin J. (2005). „Binary Minor Planets”. Annual Review of Earth and Planetary Sciences 34 (1): 47–81. Bibcode 2006AREPS..34...47R. DOI:10.1146/annurev.earth.32.101802.120208. 
  129. ↑ Sicardy, Bruno; Bellucci, Aurélie; Gendron, Éric i dr.. (2006). „Charon's size and an upper limit on its atmosphere from a stellar occultation”. Nature 439 (7072): 52–4. Bibcode 2006Natur.439...52S. DOI:10.1038/nature04351. PMID 16397493. 
  130. ↑ Young, Leslie A. (1997). „The Once and Future Pluto”. Southwest Research Institute, Boulder, Colorado. Pristupljeno 26 March 2007. 
  131. ↑ „Charon: An ice machine in the ultimate deep freeze”. Gemini Observatory News Release. 2007. Pristupljeno 18 July 2007. 
  132. ↑ „NASA's Hubble Finds Pluto’s Moons Tumbling in Absolute Chaos”. 
  133. ↑ „Pluto's moons are even weirder than thought”. 
  134. ↑ „Pluto's moons dance to a random beat”. 
  135. ↑ „HubbleSite – NewsCenter – Hubble Finds Two Chaotically Tumbling Pluto Moons (06/03/2015) – Introduction”. hubblesite.org. Arhivirano iz originala na datum 2016-12-19. Pristupljeno 2015-07-16. 
  136. ↑ „Much ado about Pluto”. 1999. Arhivirano iz originala na datum 2017-05-16. Pristupljeno 2015-07-16. 
  137. ↑ The Michigan Technic Volumes 78–79. University of Michigan. 1959. str. 101. 
  138. ↑ Sheppard, Scott S.; Trujillo, Chadwick A.; Udalski, Andrzej i dr.. (2011). „A Southern Sky and Galactic Plane Survey for Bright Kuiper Belt Objects”. Astronomical Journal 142 (4). arXiv:1107.5309. Bibcode 2011AJ....142...98S. DOI:10.1088/0004-6256/142/4/98. 
  139. ↑ „Colossal Cousin to a Comet?”. pluto.jhuapl.edu – NASA New Horizons mission site. Johns Hopkins University Applied Physics Laboratory. Arhivirano iz originala na datum 2014-11-13. Pristupljeno 15 February 2014. 
  140. ↑ Tyson, Neil deGrasse (1999). „Pluto Is Not a Planet”. The Planetary Society. Arhivirano iz originala na datum 27 September 2011. Pristupljeno 30 November 2011. 
  141. ↑ "Nine Reasons Why Pluto Is a Planet" autor: Philip Metzger
  142. ↑ „Neptune's Moon Triton”. The Planetary Society. Arhivirano iz originala na datum 10 December 2011. Pristupljeno 30 November 2011. 
  143. ↑ Jewitt, David C. (2004). „The Plutinos”. University of Hawaii. Arhivirano iz originala na datum 2007-04-19. Pristupljeno 26 March 2007. 
  144. ↑ Hahn, Joseph M. (2005). „Neptune's Migration into a Stirred–Up Kuiper Belt: A Detailed Comparison of Simulations to Observations”. Saint Mary's University. Arhivirano iz originala na datum 2011-07-23. Pristupljeno 5 March 2008. 
  145. ↑ 145,0 145,1 Levison, Harold F.; Morbidelli, Alessandro; Van Laerhoven, Christa i dr.. (2007). „Origin of the Structure of the Kuiper Belt during a Dynamical Instability in the Orbits of Uranus and Neptune”. Icarus 196 (1): 258. arXiv:0712.0553. Bibcode 2008Icar..196..258L. DOI:10.1016/j.icarus.2007.11.035. 
  146. ↑ Malhotra, Renu (1995). „The Origin of Pluto's Orbit: Implications for the Solar System Beyond Neptune”. Astronomical Journal 110: 420. arXiv:astro-ph/9504036. Bibcode 1995AJ....110..420M. DOI:10.1086/117532. 
  147. ↑ „This month Pluto's apparent magnitude is m=14.1. Could we see it with an 11" reflector of focal length 3400 mm?”. Singapore Science Centre. 2002. Arhivirano iz originala na datum 2005-11-11. Pristupljeno 29 November 2011. 
  148. ↑ Young, Eliot F.; Binzel, Richard P.; Crane, Keenan (2000). „A Two-Color Map of Pluto Based on Mutual Event Lightcurves”. Bulletin of the American Astronomical Society (AA(SwRI), AB(M.I.T.), AC (Boulder High School)) 32: 1083. Bibcode 2000DPS....32.4601Y. 
  149. ↑ Buie, Marc W.; Tholen, David J.; Horne, Keith (1992). „Albedo maps of Pluto and Charon: Initial mutual event results”. Icarus 97 (2): 221–227. Bibcode 1992Icar...97..211B. DOI:10.1016/0019-1035(92)90129-U. 
  150. ↑ 150,0 150,1 Buie, Marc W.. „How the Pluto maps were made”. Pristupljeno 10 February 2010. 
  151. ↑ „Voyager Frequently Asked Questions”. Jet Propulsion Laboratory. 14 January 2003. Arhivirano iz originala na datum 2011-07-21. Pristupljeno 8 September 2006. 
  152. ↑ Sobel, Dava (1993). „The last world”. Discover magazine. Pristupljeno 13 April 2007. 
  153. ↑ Williams, David R. (2005). „Pluto Kuiper Express”. NASA Goddard Space Flight Center. Pristupljeno 26 March 2007. 
  154. ↑ Britt, Robert Roy (2003). „Pluto Mission a Go! Initial Funding Secured”. space.com. Arhivirano iz originala na datum 2010-08-23. Pristupljeno 13 April 2007. 
  155. ↑ Stern, S. Alan (2006). „Happy 100th Birthday, Clyde Tombaugh”. Southwest Research Institute. Arhivirano iz originala na datum 2007-04-15. Pristupljeno 13 April 2007. 
  156. ↑ „New Horizons, Not Quite to Jupiter, Makes First Pluto Sighting”. pluto.jhuapl.edu – NASA New Horizons mission site. Johns Hopkins University Applied Physics Laboratory. 28 November 2006. Arhivirano iz originala na datum 2017-11-27. Pristupljeno 29 November 2011. 
  157. ↑ „Happy Birthday Clyde Tombaugh: New Horizons Returns New Images of Pluto”. pluto.jhuapl.edu – NASA New Horizons mission site. Johns Hopkins University Applied Physics Laboratory. 4.2. 2015. 
  158. ↑ Help us put names on the maps of Pluto and Charon!
  159. ↑ Brown, Dwayne; Buckley, Michael (29.4. 2015). „NASA’s New Horizons Detects Surface Features, Possible Polar Cap on Pluto”. National Aeronautics and Space Administration. 
  160. ↑ NASA (2015). „Timeline”. New Horizons News Center, Johns Hopkins Applied Physics Laboratory. 
  161. ↑ Morring, Jr., Frank (29. 4. 2015). „New Horizons Delivering Pluto Imagery With Better Resolution Than Hubble”. aviationweek.com. 
  162. ↑ Steffl, Andrew J.; Stern, S. Alan (2007). „First Constraints on Rings in the Pluto System”. The Astronomical Journal 133 (4): 1485–1489. arXiv:astro-ph/0608036. Bibcode 2007AJ....133.1485S. DOI:10.1086/511770. 
  163. ↑ „These are the best photos of Pluto you may see in decades: NASA”. The Indian Express. 5.12. 2015. 
  164. ↑ Irene Klotz (17. 3. 2016). „Pluto Probably Has an Ocean Under its Surface”. news.discovery.com. Arhivirano iz originala na datum 2016-04-21. Pristupljeno 2016-04-19. 
  165. ↑ Powell, James; Maise, George; Paniagua, John (8–15 March 2003). Pluto Orbiter/lander/sample return missions using the MITEE nuclear engine. Ieeexplore.ieee.org. DOI:10.1109/AERO.2003.1235077. ISBN 0-7803-7651-X. Pristupljeno 22 November 2011. 

Vanjske veze

[uredi | uredi kod]


Izvor: https://sh.wikipedia.org/w/index.php?title=Pluton&oldid=42246190